U POVODU 20. OBLJETNICE SMRTI PREDSJEDNIKA DR. FRANJE TUĐMANA
Bio sam s dr. Franjom Tuđmanom, i on je bio sa mnom kad je trebalo biti. Iako se nismo uvijek u svemu slagali, a to govore i zapisane činjenice – za razliku od današnjih lažljivaca i izdajnika u HDZ-u, dr. Tuđmanu sam iskreno pomagao u stvaranju samostalne hrvatske države, u nezinoj obrani i međunarodnom priznanju.
Obavljao sam ne samo važne, nego i opasne zadaće. Ne samo zato što je to bila moja volja i odluka da branim svoj hrvatski narod, nego i zbog toga što sam tada, uz sve njegove nedostatke, u dr. Tuđmanu vidio čovjeka i Hrvata, koji je u kasnijoj dobi svojeg života shvatio da za hrvatski narod nema života, ako se ne oslobodimo velikosrpskog ropstva, Titove Jugoslavije te ako ne stvorimo svoju hrvatsku i samostalnu državu. Ma što mi danas govorili i ma što njegovi kritičari danas pisali, Tuđman će u hrvatskoj povijesti ostati zapamčen kao – TVORAC MODERNE I SAMOSTANE HRVATSKE DRŽAVE, Republike Hrvatske.
PRVI SUSRET S DR. TUĐMANOM
Tuđmana sam prvi put upoznao i s njime cijeli dan razgovorao u Hamiltonu (Kanada) 25. studenoga 1989, dakle prije trideset godina. Tada mi je ponudio da postanem član HDZ-a, s velikom vjerojatnošću da zbog toga bude nagrađen jednim od vodećih mjesta u toj stranci. Ja to ponudu nisam prihvatio, jer sam bio vodeći član HSS u Australiji i jer sam duboko vjerovao u višestranačku Hrvatsku, s barem još dvije domoljubne stranke.
Kao vodeći član HSS-a u Australiji, s Tuđmanom sam stvarao Hrvatski blok prije prvih izbora u proljeće 1990., godine u kojima sam sudjelovao i po Hrvatskoj držao domoljubne govore.
Uz Tuđmana sam bio na važnim međunarodnim skupovima na kojima se odlučivala budućnost Hrvatske.
Kao glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova, značajno sam donio međunarodnom priznanju Hrvatske, da bi se istovremeno borio protiv udbaša i komunista u našim redovima.
RASTANAK S TUĐMANOM I HDZ-om
Kao što sam bio uz Tuđmana kad je to trebalo biti, isto tako sam 1994. godine napustio i Tuđmana i HDZ-e, kad sam vidio da nova hrvatska država ide u krivom smjeru, ne samo gospodarski nego i politički, komunisti i Jugoslaveni, naravno i udbaši, već su tada zauzimali glavne pozicije u hrvatskom gospodarstvu i politici. Za mene je to bilo veliko razočaranje i neprihvatljivo. Osnovao sam svoju stranku, Hrvatsku demokratsku seljačku stranku, koju je Udba u HDZ-u i HSS-u vrlo brzo uništila.
Benjaminu Toliću sam 1992., dok je on bio ataše za medije u Bonnu, govorio o velikoj opasnosti koju za hrvatsku državu predstavljao Josip Manolić. Tolić mi je samo odgovorio: “Ma nemoj tako, Ante. Ne znajući za njegovu tajnu prošlost, to sam 1993. govorio i Jerku Vukasu dok je on bio generalni konzul u Melbourne. Naravno, i on me je uvjeravao da je Manolić ok i potreban.
TUĐMAN JE BIO I VELIKI ČOVJEK
Premda sam ja otišao od Tuđmana, on mi to nikada nije previše zamjerio. Spasio me kad sam se 1998. našao na ulici, bez posla i plaće, nakon što me predsjednik Vlade Zlatko Mateša smijenio kao pomočnika ministra povratka i useljeništva, jer sam stvrio plan za veliki povratak hrvatskih isljenika u Hrvatsku.
Tuđman me tada poslao u diplomaciju. U Peking, gdje sam u Veleposlanstvu RH obavljao dužnost drugog čovjeka, tj. opunomoćenog ministra.
Iz Pekinga sam došao u Zagreb 13. prosinca 19999. na pogreb predsjednika Tuđmana, iako mi je to izričito zabranio tadašnji veleposlanik RH u Pekignu – Titovac, Željko Kirinčić. Sam sam platio zrakoplovnu kartu. Kirinčiću sam tom prigodom rekao:
“Ja idem odati posljednji pozdrav i počast čovjeku s kojima sam usko surađivao u vrijeme kada se stvarala hrvatska država. Ni ti ni ja ne bi danas bili u hrvatskoj diplomaciji, niti bi bilo hrvatske države, da nije bio dr. Franje Tuđmana.”
Iako i on snosi dio odgovornosti za današnje stanje u Hrvatskoj, zbog vjere da su komunsti i udbaši koji su mi bili bliski doživjeli istinsku katarzu, a to mu je bila I najveća griješka u procesu stvaranja i izgrađivanja samostalne hrvatske države, danas ću bez imalo sustezanja reći:
NEKA JE SLAVA I VELIKA HVALA DR. FRANJI TUĐMANU!
P.S. Na fotografiji, koja je snimljena u Hamiltonu, u Kanadi, 25. studenoga 1989. nalaze se Ivan Koren, dr. Franjo Tuđman, Antun Babić.
Antun Babić: Otvoreno pismo predsjednici Kolindi Grabar – Kitarović
Gospođo Predsjednice, izdali ste hrvatske iseljenike
U drugom krugu predsjedničkih izbora 2015. za gospođu Kolindu Grabar-Kitarović u pedeset država svijeta na svim kontinentima (od Južne do Sjeverne Amerike, Europe, Azije i Afrike) glasovalo je nešto više od 90% glasača koji su izašli na izbore. To je najbolji pokazatalj koliko su bila velika očekivanja Hrvata izvan Republike Hrvatske da će kao nova predsjednica gospođa Kolinda Grabarović – Kitarović, u okvirima svojih ovlasti, ne samo učiniti sve moguće u zaustavljanju političke, gospodarske i demografske propasti hrvatske države, nego i u poduzimanju prvih institucionalnih (Ured Predsjednice) koraka koji će opravdati veliku nadu koju su u nju polagali Hrvati izvan Hrvatske. Diljem svijeta živi još jedna Hrvatska od najmanje četiri milijuna ljudi.
U ovom izrazito dobronamjernom pismu tj. komentaru, zadržat ću se samo na temi konkretnih odnosa nove predsjednice RH prema zaustavljanju demografskog nestanka hrvatskog naroda i masovnog iseljavanja mladih i obrazovanih ljudi iz Hrvatske. Nažalost, osim nekoliko retoričkih rečenica na njezinoj, inače veličanstvenoj, inauguraciji i tijekom kratkih razgovora s nekoliko hrvatskih iseljenika u New Yorku, Predsjednica nije, do sada, uspjela poduzeti niti jedan pozitivan insitucionalan korak u boljem povezivanju Republike Hrvatske i Hrvata izvan Domovine.
Ustavne ovlasti ipak daju velike mogućnosti predsjedniku države
Potpuno sam upoznat s ustavnim ovlastima Predsjednice i nije mi na kraj pameti od gospođe Kolinde Grabar-Kitarović tražiti obavljanje posla koji je u nadležnosti izvršne vlasti. Nažalost, niti jedna dosadašnja vlast u Hrvatskoj nije ništa pozitivno i učinkovito učinila u smjeru iskorištavanja golemog gospodarskog, demografskog, demokratskog, političkog i upravljačkog potencijala druge i treće generacije hrvatskih iseljenika koji zauzimaju posebno visoke položaje u najrazvijenijim državama svijeta. Međutim, predsjednica države nema (naprimjer) nikakvu izvršnu vlast niti u gospodarstvu, pa ima savjetnika za gospodarstvo. Predsjednica je prije nekoliko tjedana ekspresno imenovala najprije povjerenika, pa onda koordinatora koji je savjetuju i predstavljaju u svezi emigrantske tj. izbjegličke krize. Osobno u cijelosti pozdravljam tu odluku.
Opravdano imenovanje povjerenika za međunarodne izbjeglice pomalo me je uvjerilo da se moram, kao čovjek koji je punih zadnjih četrdeset godina poduzimao sve što je bilo u mojim mogućnostima da se poboljšaju odnosi između Domovine i Hrvata u svijetu, oglasiti u javnosti glede jednog mojeg dopisa (dolje) predsjednici gospođi Kolindi Grabar – Kitarović, a u kojem sam iznio neke svoje, sasvim umjerene i jednostavno rješive prijedloge, koji bi zasigurno zagrijali srca ljudi koji su se vratili u Hrvatsku iz iseljeništva od 1990. i podigli optimizam drugim Hrvatima i Hrvaticama izvan Domovine, koji gaje nadu da će se situacija u Hrvatskoj jednog dana popraviti i da će se promijeniti dosadašnji potpuno ambivalentan ili, još bolje, negativan institucionalni odnos prema hrvatskom iseljeništvu.
Za razliku od demokracije u antičkoj Grčkoj, gdje su vladari morali doći na glavni gradski trg i razgovarati s narodom, hrvatski političari danas bježe od naroda. Nažalost, u Hrvatskoj, pa i u svijetu sve je manje izravne demokracije i slobode izražavanja. A još je manje mogućnosti da «obični građani» mogu sudjelovati u demokratskom političkom dijalogu u hrvatskoj državu za čije smo stvaranje platili strašno veliku cijenu.
Gospođo Predsjednice, bivši predsjednik RH Ivo Josipović u cijelosti je ignorirao, čak i mrzio, državotvorne Hrvate i Hrvatice u svijetu. Molim Vas učinite nešto da se ta nepravda i potpuno pogrešna politika konačno ispravi.
Pismo tj. prijedloge poslao sam predsjednici RH još 15. ožujka 2015. godine i to preko njezina dva posebno bliska i povjerljiva suradnika. Bit ću strašno zabrinut ako to pismo nije došlo do Predsjednice. Ako je pak došlo, onda ću morati još dubolje promisliti o mogućim razlozima zašto nije barem jednom svojem savjetniku dala naputak da mi odgovori – negativno ili pozitivno, na taj moj dopis, kao što je vrlo korektno učinila kad sam joj pisao o jednoj političkoj temi.
Ništa se nije promijenilo od 2015. godine
U trenutnoj kampanji službenih kandidata za predsjednika države, niti jedan od jedanaest kandidata/kandidatkinja nije do sada o tom izuzetnom važnom pitanju rekao ništa konkretno ili suvislo. U trenutku kad Hrvatska demografski i gospodarski propada predsjednički kandidati, što zbog vlastitog neznanja, što iz ideoloških razloga, ignoriraju najvažnijeg strateškog partnera hrvatske države hrvatskog naroda – hrvatsko iseljeništvo. Stoga pozivam povratnike u Hrvatsku i Hrvate izvan Republike Hrvatske da se u što većem broju aktivno uključe u raspravu u svezi za Hrvatsku vitalno važne teme odnosa Republike Hrvatske prema Hrvatima i Hrvaticama u svijetu.
Dolje je moj originalan dopis predsjednici države, napisan 15. ožujka 2015. godine.
Ništa se nije romijenilo od 2015. godine
«Prijedlozi za politiku i projekte Predsjednice RH prema Hrvatima izvan Republike Hrvatske
1. Vrlo pozitivna retorika i ohrabrujući javni nastupi predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović prema hrvatskom iseljeništvu polako će gubiti svoj sjaj i pozitivne učinke u iseljeništvu, ako u iduća dva do tri mjeseca Predsjednica ne najavi i neke konkretne projekte, makar ti projekti bili i manjeg značaja od onoga koji Hrvati izvan Domovine u ovom trenutku očekuju.
2. Imajući to u vidu, predlažem slijedeće vrlo lagano ostvarive ali i pozitivne korake, koji će naići na veliki odjek u iseljeništvu, koji neće previše iritirati protivnike hrvatskog iseljeništva u Hrvatskoj, a vrlo malo će koštati:
3. Za kontinuirano održavanje učinkovitog kontakta s Hrvatima izvan Hrvatske, njihovim brojnim društvima i organizacijama i za brzo pismeno reagiranje Predsjednice na veliki broj dopisa i upita koji će biti upućivani Predsjednici, Predsjednica bi trebala imenovati koordinatora ili osobu za vezu s iseljeništvom (the Croatian diaspora liaison officer). Taj naziv se koristi u svijetu, te za razliku od titule «savjetnik», ne izaziva veliku ljubomoru među ljudima koji reflektiraju na takavo mjesto. Predlažem da to bude vrlo iskusna osoba, po mogućnosti s određenim diplomatskim i značajnim domovinskim i iseljeničkim iskustvom. Odmah želim istaknuti da to ne govorim zato što su moja iskustva slična. Spreman sam razgovarati i ponuditi prijedloge o mogućim kandidatima.
4. S vremenom bilo bi dobro osnovati i Savijet za dijasporu u kojem bi bili povratnici iz iseljeništva i osobe iz iseljeništva. Vladin Ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, potpuno je beskoristan i neučinkovit. To je samo krpa koja sakriva sramotan odnos Hrvatske prema četiriji milijuna Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske.
5. Predlažem da Predsjednica, ako joj to njezine obaveze dozvoljavaju, u idućih mjesec dana, primi desetak, a može i više, hrvatskih iseljenika povratnika u Hrvatsku od 1990. godine do danas, koji su ostali u Hrvatskoj i dali svoj doprinos u stvaranju samostalne i demokratske hrvatske države u znanosti, diplomaciji, gospodarstvu, kulturi, športu itd. To bi dobilo veliku medijsku pozornost u Hrvatskoj i iseljeništvu, a također bi pokazalo Hrvatima izvan Republike Hrvatske da se Predsjednica neće prema hrvatskom iseljeništvu i povratnicima ponašati nedosljedno kao bivši političari u Hrvatskoj od 2000-te do danas.
6. Predlažem da se u iduća tri mjeseca (početkom lipnja) u Zagrebu održi veliki svečani banket u dvorani koja može primiti najmanje 500 osoba, a koji će organizirati Ured Predsjednice. Na banket bi bili pozvani povratnici iz iseljeništva koji stalno žive u Hrvatskoj, od poslovnih ljudi, intelektualaca, liječnika, sportaša, studenata, državnih službenika, umirovljenika itd. Svi oni bili bi više nego spremni platiti i po 100 eura za ulaznicu za jedan takav banket. To bi izazvalo još veću medijsku pozornost na činjenicu da se u Hrvatsku već vratio značajan broj uspješnih Hrvata iz iseljeništva, koji su ostali u Hrvatskoj i koji nemaju namjeru otići iz Hrvatske. Tako nešto nije organizirano u Hrvatskoj od 1990. godine. Budući da imam jako puno iskustava u organiziranju takvih banketa, osobno sam spreman volonterski prihvatiti organizaciju tog važnog događaja. Za financijsko pokriće tog banketa moguće je dobiti sponzore među povratnicima iz iseljeništva te u iseljeništvu.
7. Predlažem da Predsjednica najavi kako će čisti prihod od tog banketa biti korišten za Zakladu predsjednice Republike Hrvatske za financiranje učenja hrvatskog jezika u Hrvatskoj djece Hrvatica i Hrvata iz svih krajeva svijeta. To bi trebala biti posebna zaklada, po uzoru na slične zaklade u svijetu. Ured Predsjednika bi nadzirao tu zakladu. Taj bi potez naišao na vrlo velik i pozitivan odjek među hrvatskim iseljenicima, kako među mladima, tako i među roditeljima djece iseljenika.
8. Posebno značenje privlačenja djece iseljenika za učenje hrvatskog jezika u Hrvatskoj je u tome što slabo poznavanje hrvatkog jezika predstavlja jednu od najvećih prepreka za stalan povratak potomaka djece hrvatskih iseljenika u Hrvatsku. Osim toga, značajan broj roditelja, prve generacije, rado bi se vratio u Hrvatsku kad bi njihova djeca pristala doći živjeti i raditi u Hrvatskoj. Već sada ima primjera da su djeca došla sama u Hrvatsku, zaljubila se u zemlju svojih roditelja i ostala živjeti u Hrvatskoj.
9. Na banketu Predsjednica bi mogla iznijeti svoj cjelovit program prema iseljeništvu, do slijedećih parlamentarnih izbora i dugoročno. U tom govoru Predsjednica bi se trebala izjasniti da će podržati stvaranje Ministarstva povratka i usljeništva sa značajnim ovlastima, bez obzira koja politička opcija dođe na vlast nakon slijedećih izbora.
Mislim da je tih nekoliko prijedloga i točaka dovoljno za početnu raspravu i razmišljanje oko tog važnog pitanja.
U međuvremenu, ja sam spreman prirediti materijal o odnosima drugih zemalja koje imaju velike dijaspore (Irska, N.R. Kina, Izrael, Poljska…) i koje su prihvatile programe i politike prema svojem iseljeništvu Te su države u velikoj osnažile institucionalne sa svojim dijasporama. Krajnja korist takve mudre politike manifestirala se u osjetljivom gospodarskom rastu i razvoju tih zemalja, te drugim beneficijama, kao što su prijenos upravljačkog znanja iz uspješnih demokratskih i razvijenih država, te puno boljem i pozitivnijem imidžu iseljeničkih zemalja u cijelom svijetu.
Naravno, predlažem da Predsjednica što je prije moguće odredi jedan datum, tijekom ljetnih mjeseci, kad bi se svake godine Predsjednica sastajala s najistaknutijim predstavnicima Hrvata izvan Republike Hrvatske. To već godinama prakticiraju zemlje kao što su Kina, Izrael itd.
mr.sc.Antun Babić
bivši pomoćnik ministra povratka i useljeništva (1997. godine)
Zagreb, 15. ožujka 2015.»
P.S. Nažalost, osim uživanja u večerama, fotografiranja, plesanja i ne baš za uho ugodnog pjevanja, svaki posjet predsjednice države hrvatskim iseljenicima imao je samo jedan cilj – lažno se predstavljati i na tim lažima stjecati političke bodove u krugovima iseljeničkih zajednica diljem svijeta, koje na Hrvatsku gledaju s dubokim emocijama i nakon pola stoljeća života u drugim državama.
Naravno, najstrašniji i najporazniji pokazatelj prevarantske politike Kolinde Grabar-Kitarović kad je riječ o njezinom privatnom, a ne deklarativnom, odnosu prema Hrvatima u iseljeništvu jest neumoljiva statistika da se u njezinom mandatu u Hrvatsku vratilo možda nekoliko desetaka mlađih iseljenika, a iz Hrvatske u druge zemlje iselilo preko pola milijuna obrazovanih i mladih ljudi, koji su trebali biti kvasac za gospodarski i demografski opravak uništene, opljačkane i opustošene hrvatske države.
Izbor predsjedničkih kandidata brojčano je velik, ali i tragično siromašan kad je riječ o znanju, iskustvu i domoljublju. Neću za nikoga glasati u prvom krugu predsjedničkih izbora. Unatoč porazno slabim kandidatima, moje je osobno mišljenje da zbog svoje glume nedosljednosti, prevrtljivosti i upitnog domoljublja, Kolinda Grabar-Kitarović nikako ne zaslužuje drugi mandat. Bilo bi to previše opasno za budućnost i sudbinu hrvatskog naroda.
Antun Babić,
Zagreb, 8. prosinca 2019.
HOP