Uoči predizborne šutnje Srbijanci se, kao i uvijek, ničim izazvani, samozvano miješaju u među hrvatske odnose, iako ih za zdravlje nitko i ne pita. Ali, ne bi Srbijanci bili pravi Indijanci kad bi se jednom uspjeli suspregnuti od svojih izljeva primitivnih požuda i strasti biti začinom C ili primjerice vegetom u svakoj juhi. Nisu niti vlastito dvorište počistili doma u Srbistanu, ali vole više od svega zavirivati preko ograde što ima kod susjeda Hrvata. I tako u smiraj izborne kampanje u sklopu političke utrke za novog predsjednika ili predjsednicu Hrvatske, ne miruje i uvijek nemirna i pogubljena Srbija, kao da nema vlastitih briga i problema preko glave, te ima viška slobodnog vremena laprdati o predsjedničkoj kampanji u Hrvatskoj. Time pokazuju Srbijanci koliko nemaju mjere i osnovnoga odgoja u ponašanju spram svih susjeda, u ovome konkretnom slučaju spram Hrvata i Hrvatske.
Puškaraško i pištoljaško senzacionalističko žuto glasilo svih srbijanskih totalitarista svih boja od srpskoga fašizma idiotizma do srpskoga komunizma kretenizma zvano “”Kurir” iz Beograda, našlo se samoprozvanim komentirati izjave političkih predstavnika u Hrvatskoj tijekom završnice (pred)izborne kampanje. Zanimljivo je kako Srbijanci kao svoje medijske favorite među aktualnim političkim kandidatima u Hrvatskoj u prvi plan stavljaju Ivana Pernara i Katarinu Peović.
Očito, njih dvoje relativno mlađih ljudi sad su Srbijancima glavna uzdanica da će uz neizostavnu političku logistiku iz Beograda i u budućnosti sijati tlapnje i teške nebuloze o kozmopolitizmu, mondijalizmu i internacionalizmu, koje po glazbenim željama Pernara i Peovićke trebaju, valjda, ispoljiti samo Hrvati prema Srbima, a nikako obratno. Kad bi kojim čudom Pernar i Peovićka i slučajno pomislili i javno izgovorili da tako što trebaju i Srbi djelom, a ne praznim i pustim riječima bez pokrića pokazati prema Hrvatima, istoga časa bi ih njihovi politički istomišljenjaci iz Beograda pustili niz vodu i tražili nove Vučićeve dvorske lude unutar Hrvatske.
Već smo navikli i oguglali i u bližoj povijesti na ovakve i slične ispade poslušnika i jadnih i bijednih podanika srbijanske centrale u Beogradu, zvali se oni ranije Stjepan Mesić, Ivo Josipović ili Vesna Pusić, a bilo ih je još nekoliko njima sličnog profila prodanih duša za Judine škude, da ih je nepotrebno sve i poimenice pobrojavati. Netko bi u tome nizu izdajnika Hrvatske i srbijanskih političkih sluga mogao nehotice biti i preskočen, pa bi se netko od njih mogao i uvrijediti, ako ih sve imenom i prezimenom ne navedemo, jer su oni ponosni na svoju izdaju hrvatstva i jeftinog služenja srpstvu.
Ipak, vrhunac je dosegla izjava Ivana Pernara, zabilježena u završnici predsjedničke kampanje u Hrvatskoj. Miljenik srpskih medija pod paskom bolesnog i poludjelog diktatora Vučića izjavio je doslovno:” Ne mrzim Srbiju i Srbe, oni su nama Hrvatima bratski narod!?” Krasno je što mladi, ali posve nedozreli i sasvim zeleni žutokljunac Pernar zanosom jednoga iluzionista o mentalnom sklopu prosječnog Srbijanca ima rezon kako javno reče da “ne mrzi Srbe i Srbiju.” Mržnja iznutra ubija i razara onoga koji mrzi. Mi Hrvati nikad nismo ni bili narod mržnje, nego narod ljubavi, vjere i nade. To ne treba nitkom posebno ni dokazivati, jer je to opće poznata stvar. Zabluda balavca Pernara, zalutalog u svijet visokoparne politike je u tome što kao neiskusan, a umišljen, uobražen i samouvjeren bez ikakvog osnova, uopće ne pozna dušu i srce hrvatskog naroda kojemu pripada, a još manje pozna srbijanski narod kojemu često šalje nerazumne i neprimjerene hvalospjeve. I za ljubav i za mržnju u životu je potrebno dvoje. Ivane Pernar, Srbija je u ratu napala Hrvatsku, a ne obratno. Ostatak političke i životne lekcije ti je u Hrvatskom Saboru riječima najslikovitije i najpoučnije objasnio hrvatski ratnik iz Domovinskog rata Stevo Culej, samo što tu lekciju još nisi svladao.
Ivan Pernar može osobno njegovoga četničkog frenda Boška Obradovića nazivati i bratom ako hoće, ali mora biti svjestan da običnom Hrvatu onični Srbin ne može nakon svega proživljenog makar i samo u posljednjih stotinu godina biti ni brat, a ni prijatelj. Srbijanci nisu prošli i očito i ne kane proći pročišćenje za učinjena zlodjela prema Hrvatima i tu onda nema niti govora o nekakvom “bratstvu” sa Srbima koje Ivan Pernar sanja skupa s njegovim četničkim bratom Boškom Obradovićem. Bez srbijanskkog iskrenog priznanja, pokajanja i promjene ponašanja prema Hrvatima i Hrvatskoj, sve ostalo je suvišno komentirati. Za sve to još uvijek nema niti naznake od strane Srbijanaca i Srbije, budući kod njih nema ni svijesti, a ni grižnje savjesti za sva zla što su ih nanijeli Hrvatskoj i Hrvatima.
HOP
