Piše: Krešimir T
GOSPIĆ / OBRANA SLOBODE
Padom komunističkog režima u Europi, nastaju promjene i u bivšoj Jugoslaviji. Tako se tijekom 1989 – 1990. godine pojavljuje politički pluralizam i višestranačje te dolazak na vlast novih političkih struktura i snaga Republike Hrvatske.
Službeni predstavnici hrvatske politike uvijek su se izjašnjavali za demokratski put rješavanja krize u bivšoj SFRJ, a novi poredak označen je kao mlada demokracija. Međutim bilo je teško dati odgovor na tada postavljena pitanja, a da svi budu zadovoljni. Iz tih razloga još se ratni poklič i cijevi nakon rata u Sloveniji nisu ohladile, a velikosrpska politika nastavlja eskalaciju rasplamsavanja oružanih sukoba na području RH gurajući srpski narod u prvi red dajući im oružje u ruke, a JNA postavljajući u tzv. tampon zone pokušavajući izvršiti davno zacrtani plan amputacije dijelova RH gdje se nalazilo većinsko srpsko pučanstvo i pritom u svom okružju uništavajući sve hrvatsko. Ne govoreći mudre riječi, koristeći osobna iskustva, javno dostupne publikacije, dokumente, knjige, otvorene izvore i svjedočanstva pojedinaca namjera mi je prikazati stvarna zbivanja tijekom domovinskog rata na području Like – Gospića u jednom drugom svijetlu o vremenu 1991 – 1995. godine koje je iza nas, onako kako sam ih ja i moji prijatelji, suborci, obitelj doživjeli. Razlozi koji su me natjerali da javno progovorim na ovaj način je i mnoštvo sudskih procesa i poplave prepariranih lažnih svjedoka o pojedinim događajima koji su se zbili na širem području Like- Gospića, odnosno RH. Glede navedenog nije mi cilj predstavljati memoare ili ispisivati autobiografske zapise nego pokušati temeljem dokazive teorije prikazati događanja i glavne aktere koji su pridonijeli razaranju i pokušaju rušenja hrvatske države nedemokratskim metodama .
Danas te osobe nitko i ne spominje ili nema dovoljno saznanja o njima ili se stvari po običaju guraju pod tepih zbog «viših interesa». Zar braća Srbi nisu počinili zločine na području Like? Nakon završetka rata ostaje popularno progoniti, optuživati i zatvarati branitelje, a nitko se ne pita tko je natjerao te mlade ljude u rat i tko je stvarni agresor, a tko je žrtva. Sve se poistovjećuje i izjednačava; kriminalizira domovinski rat, preduvjet da se u određenom smislu gubi rat, politika je dobila rat, dragovoljci su izgubili rat upitna su njigova prava i zasluge za stvarane države. U svezi navedenog smatram da i dalje treba sustavno izučavati i ostaviti u nasljeđe ostaviti relevantne i točne podatke o stradanjima i razlozima oružanog sukoba i izučiti korijene i kronologiju srpske pobune u RH i samo tako možemo svatko u svom dijelu dati obol istini, a ne gradeći političku karijeru zastupajući političke opcije za ili protiv u danom trenutku u cilju osobnog probitka i dolaska na vlast na određenoj razini u skladu sa unaprijed proklamiranom stranačkom politikom za poznato nepoznate političke gospodare. Moramo ustrajati biti dalekovidni, jedinstveni u zajedništvu očuvanja Hrvatske države i ne dozvoliti da se zaboravi zašto smo se borili, a moj pokušaj slaganja ratnih krhotina samo je pokušaj prikaza nekih spoznaja koje su manje poznate široj javnosti i dokaz da su ginuli i Hrvati. Ovaj rat je donio i mnoge bezimene i nevine žrtve. One nisu stigle da dočekaju ni pobjedu ni poraz, za njih je, sve što se događalo, bila samo stihija nekontrolirane sile, na koju nisu mogli da utječu koja je za njih i njihovu sudbinu bila neodoljivo kobna. Danas je zaista teško razumjeti da li smo pobijedili, da li je vojnička pobjeda sadržana u činjenici da nas nije poginulo mnogo više, da razaranja nisu bila još veća. Istinu o prirodi pobjede ili poraza, saznati ćemo možda mnogo, mnogo godina kasnije pišući neke nove ili lažne istine o nama i njima s one strane svijeta, tražeći istinu od onih kojih više nema. Ne dozvolimo da drugi pišu našu povijest, da drugi imaju svoju istinu o nama, a mi i dalje pokorno šutimo jer i dalje revolucija jede svoju djecu, a najbolje prolaze oni koji ne govore i ostaju vječno po strani čekajući pravi trenutak. Naš problem predstavljaju osobe i ljudi koji danas imaju sve potrebne škole, ali nemaju osnovne, kao i ljubavi prema svemu što je hrvatsko, potajno kažu kao je nekad bilo bolje. Stvarno ih zanima samo osobni probitak u društvu i spremni su gaziti i odreći se svega u zamjenu za višu društvenu stepenicu.
POČETAK / BOLNICA
Hodajući ulicama nekog grada, čovjek mnogo toga nauči o njemu kao i njegovim žiteljima. Naročito ako se radi o o gradu, koji je prozvan „Ličkim Vukovarom“. Naravno radi se o Gospiću, gradu koji se svrstava među najrazorenije gradove u Hrvatskoj tijekom domovinskog rata. Veliki broj Gospićana je ostao želeći braniti i obraniti svoj voljeni grad. Više od trećine kuća vrlo teško je oštećeno, ali ta stradanja samo su jačala vjeru u sretniju i mirnu budućnost ličkog središta. Ipak grad ne spominjem samo zbog njegovih ruševina i prognanika bio je to grad prkosa nepokorni i nepokoreni Gospić. O obimu stradanjima civilnih objekata u samom gradu kao i žrtvama potrebno je posvetiti posebno poglavlje, razrušena i zapaljena Katedrala Navještenja Blažene Djevice Marije.
Srbo – četnici i JNA su danonoćno pucali 91. Iz pravca – istočni dio grada, s.Metka, s.Vrebca, s Čitluka, s.Počitelja, s.Divosela, Ličkog Osika- Ljubova. Vojarne Stanko Opsenica koja se nalazila preko puta bolnice. Bojno djelujući iz sveg raspoloživog naoružanja i teškim topništvom i tenkovima . Za one koji ne znaju ili da se podsjete, u samom gradu i okolici nalazio se veći broj vojnih objekata iz kojih se bojno djelovalo po samome gradu ( vojarna Jasikovac, objekt skladište Pazariška, objekt skladište Kaniža, objekt skladište Podoštra, Dom JNA Gospić, objekt Panos na Velebitu ( radio-relejno čvorište). Toliko o poštivanju konvencija! Grad se skoro nalazio u polu okruženju.
U to vrijeme rata žila kucavica, gospićka bolnica bila je srce grada, mjesto gdje je život ratnika ponovo oživljavao, liječio svoje rane, a nažalost i završavao! Inače, za one koji ne znaju, gospićka bolnica je u Domovinskom ratu bila po razrušenosti, odmah iza vukovarske! Već poznata činjenica da su veliku većinu osoblja bolnice činili Srbi , koji su početkom rata napustili pacijente i svoja radna mjesta i pobjegli na suprotnu stranu ( ne svi, neki su i ostali i ništa im se nije dogodilo). Moram reći da je bilo i Hrvata koji su napustili posao jer su se previše bojali, imali su druge razloge, što je normalno i prirodno. Prije rata bilo je zaposleno 326 djelatnika od toga 112 medicinski sestara, a 28 s višom. Podijeljeno je 105 prvih otkaza, bolnica je praktično ostala bez osoblja, djelom u kratkotrajnoj prividnoj blokadi.
Moralo se početi iz ničega, ostalo je svega 76 zaposlenika na raspolaganju.
Znajući što se sprema zbog složenosti sigurnosno-vojne i političke situacije na širem području RH spontano se počelo s priprema za obranu i stvaranje sanitetskog osiguranja koje je dalo vrlo veliki obol tijekom domovinskog rata na području grada Gospića i moram istaknuti da zauzima posebno mjesto. Na početku borbenih djelovanja neprijatelja osnovu sanitetskog osiguranja davao je Medicinski centar Gospić, odnosno , Opća bolnica Gospić u vrlo složenim uvjetima pošto su već spomenuti djelatnici bolnice ( liječnici, medicinske sestre,pomoćno osoblje, vozači saniteta i drugi radnici otišli na područje samoproglašene tzv . SAO Krajine. Druge okolnosti nisu bile povoljne zbog pozicije zgrade bolnice već spomenute blizine vojarne Stanko Opsenica, gdje je bazirano bilo oko 370- 380 vojnika i oficira tzv. JNA . U vojarni se nalazilo oko 20 građanskih lica i civila s obiteljima koje su navodno tražile zaštitu od bivše JNA. U predvečerje rata, 11. ožujka 1991. godine za ravnatelja Medicinskog centra Gospić, postavljen je Anton Johman pok., a glavna sestra bolnice je bila Marijana Jelača motor pokretač niza mudrih poteza. Obzirom na rat koji se približavao već u lipnju 1991. godine i tijekom ljetnih mjeseci u mjestu Pazarištu osmišljen je i napravljen rezervni položaj sa privremenom operacionom salom i prostorom za skrb o ranjenicima (aktivno radila od 13.09. do 24.09 kao pričuvni položaj). Razmatrani su pravci izvlačenja i tajno spreman dodatni sanitetski materijal za skrb o ranjenicima. Brzinu i pribranost posebno su iskazali hrabri vozači gospićkog saniteta, drugi djelatnici i pomoćno osoblje bolnice i novozaposleni djelatnici i dragovoljci.
Neprijatelj do pada vojarne 18. 09. 91., tenkovskim granatama je nemilosrdno razarao objekt bolnice iz svih smjerova, (pročelje bolnice i krov potpuno su uništeni, interni odjel, operaciona dvorana kirurška ambulanta, kotlovnica. Nisu odoljele ni stoljetne lipe ispred bolnice i one su ranjene. Jačanjem oružanog sukoba po zapovijedi Kriznog štaba Općine Gospić od 13.9. 91. u 10 sati izdana je zapovijed da je istog dana potrebno izvršiti djelomičnu evakuaciju bolnice s tim da u bolnici ostaje jedna cijela kirurška ekipa (Tomo Kovač, došao kao dragovoljac KBC Rebro), s 24 zdravstvena radnika i pomoćno osoblje koji ostaju moram spomenuti dragovoljno, a druga kirurška ekipa (Vencl Josip pok., Ivka Zorić pok., Josip Devčić, Katica Tomljenović, Ruža Župan, Ružica Grivičić, Petar Pezelj pok., i drugi) lokacija Pazarište, oko 35 zdravstvenih djelatnika. U širem području sanitetsko osiguranje pružano je u objektu škole Rosulje, Perušić ambulanta i Malo Polje, a po dubini ambulanta Karlobag u smislu hitnog ili lakšeg zbrinjavanja povrijeđenih i ranjenih osoba civila, policije i vojske ZNG-a.
Značajnu ulogu u razvoju sanitetske službe imao je Dražen Jurković tada liječnik u bolnici, a kasnije kao Predsjednik kriznog štaba Gospić , osiguravajući redovito potrebne energente; voda, struja, prehrana, a u prvim danima rata i akcijama aktivno odlazi na teren. Na terenu sanitetska vozila vrše izvlačenja ranjenika i poginulih i postupno se organizira vojni sanitet, koji uspješno ustrojava Milan Vrkljan koji dolazi iz Zagreba 04.09. 1991., a isti se u to vrijeme bazira u s. Klanac. U to vrijeme 31- godišnji liječnik iz Zagreba, a rodom iz Gospića došao na poziv svoje savjesti, pomoći svome gradu i postaje prvi zapovjednik vojnog saniteta nakon ustrojavanja 118 brigade HV. Nakon pada vojarni nastavlja se popuna sanitetskim djelatnicima iz Rijeke i Zagreba, zajedno sa Darkom Milinovićem koji postaje njegov zamjenik, i Krešimirom Tomljenovićem pristupa se daljnjem ustrojavanju vojnog saniteta. U to vrijeme nakon operativnih zahvata i zbrinjavanja ranjenika vrši se daljnja evakuacija u KBC Rijeka ili Zagreb. Za istaknuti je način organizacije dežurnih timova koji se stalno nalaze na prvoj crti bojišnice izlažući svoje živote da spase drugi. Do kraja 1991. godine može se ustvrditi da je sanitetska služba sposobnošću Vrkljana i suradnika u potpunosti ustrojena s timovima koji pravovaljano izvršavaju postavljene zadaće i dobro su opremljeni vozilima, te medicinskim osobljem (medicinske sestre, liječnici). Zbrinuto je više stotina ranjenika i oboljelih na vrijeme te spašen bezbroj nevinih žrtvi . Velika hvala „RIJEČANIMA“, KBC Rijeka, Šime Vučkov, Jakovac , KBC Rebro, svim liječnicima i sestrama koji su dolazili na ličko ratište, ambulanta Perušić, Kosinj, Klanac, Rosulje, Karlobag, znanima i neznanima, dijaspori, koji su dopremali hranu, sanitetski materijal za bolnicu u to teško vrijeme, dragovoljcima zdravstvenim radnicima, a najviše onima koje nisam spomenuo ili sam zaboravio. Možda je nekada bolje biti bezimen i ostati vjeran sjećanju iz tog vremena.
Danas razmišljajući o tome vrlo je teško ne spomenuti da li je sve bilo ispravo i je li moglo bolje, tko je više ili manje zaslužan za dobra djela moram priznati da sam pomalo nesretan što sve manje vrijedi poruka prijatelji u ratu – prijatelji u miru. Podjele na razne načine: titule, stranke, sport, politika, globalna politika, izumire hrvatski dragovoljac. Svi sudionici su zaslužili da budu spomenuti i nitko nema pravio nikoga izostavljati nema velikih i mali heroja. Samo dobar, loš, zao! Bilo je najteže tada 91., kasnije dolazi ono što nas urušava, opijeni političkom moći ruše ono što je u krvi stvarano. Svi bi da zaborave, a sjećanja na progone, dok sudionici tiho umiru. Za gospićku bolnicu koja je dala značajan doprinos u zbrinjavanju ranjenika tijekom Domovinskog rata koja nikada nije bila napuštena! Postoje i neznani, moji heroji kada je grmjelo, svi ostali svojom voljom nikad spomenuti, a ostali u bolnici i za vrijeme najžešćih napada počevši od 30. kolovoza 1991 godine, do osvajanja u borbi i predaje najveće vojarne Stanko Opsenica 18. rujna 1991. Samo oni znaju kao im je bilo. Bože, hvala ti ostali smo živi, najteže je bilo tih 19 dana, a nevine krvi proliveno još puno, žrtve pale u zaborav!
HOP
