Muškarac na slici je Daniel Kington!
Bio je te ratne 91. zaposlen u ministarstvu okoliša u središtu Londona. Imao je tada 24 godine i puno ideala. Jedan od njih bio je da svaki čovjek ima pravo na slobodu kao i narod na obranu svoje nezavisnosti.
Nesklonost mladoj hrvatskoj državi koja se pokušala obraniti, a koja se mogla vidjeti na svim razinama, bila je očita.
A Hrvatska tada, kaže, nije imala nikog.
Želio je učiniti bilo što samo ne stajati u mjestu i nemoćno promatrati. Nikom iz obitelji nije želio ništa spominjati, znao je da bi ga pokušali odgovoriti.
U tajnosti odlazi u Beč, a zatim vlakom za Zagreb.
Bio je listopad 1991. Obratio se Iseljeničkom informacijskom centru i ponudio se da želi pomoći i da će raditi bilo što. Imao je trogodišnje vojničko iskustvo iz Britanske vojske i to je bilo možda presudno.
Hrvatska mlada vojska u nastajanju trebala je ljude s vojničkim iskustvom. Iz vojarne na Tuškancu autobusom su stigli u Vinkovce. Tek tad se javio ocu uvjeravajući ga kako je na sigurnom, iako su u pozadini odzvanjale eksplozije.
Prisjeća se kako mu je otac tada rekao: Učini što misliš da moraš, znam da činiš pravu i časnu stvar. Jako se ponosim tobom. Majka je to puno teže podnijela, ali vrijeme je učinilo svoje, a i kako su dani prolazili, a Daniel se s vremena na vrijeme javljao, i ona je postajala mirnija.
Istočni dio Hrvatske u to je vrijeme bio najizloženiji napadima, a Daniel je pridodan 83. samostalnom dobrovoljačkom bataljunu s kojim je u obrani na području Nuštra, Tordinaca i Vinkovaca.
S još nekolicinom stranih dobrovoljaca vrlo brzo prebačen je u protuoklopni vod Pustinjski štakori, 204. brigada ZNG-a.
U jednoj akciji početkom studenog tijekom napada na cesti Bogdanovci – Marinci njegovo vozilo nailazi na minu. Bilo je poginulih i ranjenih, među njima i Daniel.
Nakon oporavka nastavlja kao instruktor obučavati novopridošle hrvatske vojnike.
Sjeća se kako su bili prisiljeni učiti na prvoj crti, korisnih savjeta koje su im davali kako postupati s oružjem, kako se kretati na otvorenom, kako se zaštititi… “Bilo je zadovoljstvo vidjeti kako brzo hrvatski vojnici usvajaju ono što smo im govorili, vježbali smo zajedno, učili smo zajedno, oni od nas vojne vještine koje smo imali, mi od njih jezik, razgovarali smo o svemu, šalili se, postajali bliski, istinski prijatelji, u pravom smislu Brothers in Arms.
………………………………………………
Ako slučajno ne znate tko je žena na slici priuptajte nekoga na ulici. Iznenaditi ćete se koliko njih će je prepoznati…
Ivica Ursić profil
HOP