Anatomija pada srbijanskih beskičmenjaka

Kad god Srbijanci ne znaju što će od dosade i lošeg popunjavanja slobodnog vremena, onda iz navike raspale rafal najtežih uvreda, pogrda i objeda redom po svim susjedima. Dakako, država Hrvatska i narod Hrvata im je poslovično glavna meta i omiljena tema. U biti Srbi(janci) u Hrvatskoj vide iz njihove psihološke prizme gledano otškrinuti prozor i pogled jedne srednjoeuropske kulture i civilizacije, koju bi drage volje prihvatili samo iz pukoga koristoljublja, onoliko koliko neiskreno prihvaćaju i općenito sve vrijednote zapadnokršćanske uljudbe. Naravno, to se mjeri u srpskom slučaju mikroskopskim veličinama i otuda ta njihova duboka i iracionalna mržnja prema Hrvatskoj i Hrvatima, jer Srbijanci i Srbija u Hrvatskoj vide prvo i barem zemljopisno najbliže postavljeno ogledalo Europe, a sebe u cijelom europskom spektru kao slijepog putnika na brodu što se svakog dana nevoljno ogleda u napuklom i gotovo polomljenom europskom zrcalu. Srbijanski je svjetonazor posve istočnjački i odavno postao najvećom mješavinom utjecaja Bizanta, Turske u novije doba i Rusije. I zato je Srbija u duhovnom smislu granično predvorje one prave i istinske Europe, a ponašanjem više kuca na vrata Male Azije nego Starog Kontinenta, gdje barem zemljopisno pripada.

U svjetlu toga i u moru paradoksa srbistanskog quasi državnog i u svakodenevici života i paradržavnog apsurdistana, treba posmatrati i ksenofobične izljeve patološke mržnje srbijanskih psihopata i sociopata što umaču pero u otrovno mastilo i škrabaju političke komentare u svezi hrvatskih predsjedničkih izbora.

Srbijanci su prepoznatljivi po tome što se vole braniti napadom, te drugima podvaljuju sve ono što njima paše. I po njihovom uhodanom sistemu potvaranja i podvaljivanja drugome vlastitih osobina, takorekuć najvećih ljudskih mana, i u visokotiražnom dnevnom listu “Blic” osvanuo je nekoliko dana pred izbore u Hrvatskoj na naslovnoj strani krupnim i upadljivim slovima poziv na najnoviji val antihrvatske histerije u Srbiji:” Srbofobija glavni adut na izborima u Hrvatskoj.” Ništa ne bi bilo čudno da tako što bude objavljeno na naslovnici Informera, Kurira, Alo, Srpskog telegrafa… i bezbrojnih i bezbojnih drugih medija pod izravnom kontrolom ratnog i poratnog zločinca Aleksandra Vučića. Naivni i neupućeni u srbijanske prilike rekli bi lakomisleno kako se, primjerice od “Blica” ili “Danasa” očekuje umjereniji pristup, budući da financijeri tih dnevnih glasila dolaze sa Zapada. Ali, logika zdravog razuma i razboritog zaključivanja ne vrijedi u srbijanskom slučaju.

Medijske vijesti stvaraju i plasiraju ljudi, a upravo je dio glavnih u uređivačkom kolegiju lista “Blic” kojega novcem iz Švicarske pumpa korporacija MIchaela Ringiera zvana Ringier Axel Springier, pod nekad tajnim i nekad i javnim uplivom ruskih službi i družbi. Švicarac ih kruhom hrani, a oni i u snu i na javi slave i hvale Ruse, koji općenito s podsmijehom i prijezirom gledaju na Srbijance i Srbiju, samo što Srbijancima to nije jasno. Kako će im i biti jasno kad im pamet ne smeta, nego, što se veli, pamet im se piše. Glavne antihrvatske parole u “Blicu” u završnici kampanje bile su srbijanske lažne prodike njih samoproglašenih i lažnih moralnih sudaca kako Kolinda Grabar Kitarović poručuje Srbiji da najprije mora proći proces katarze zbog učinjenih zločina devedesetih prema Hrvatskoj i drugim srpskim susjedima, kako Miroslav Škoro veli da neće kao mogući predsjednik Hrvatske glasovati za Srbiju u EU dok ne plati Hrvatskoj ratnu odštetu, riješi pitanja nestalih, utvrđivanje granice, povrata otetog hrvatskog kulturnog blaga na tlu Srbije i otvaranja arhiva u Beogradu ili kako Anto Đapić tvrdi da nema govora o ulasku Srbije u EU dok se o tom pitanju ne izjasni hrvatski narod na referendumu u Hrvatskoj. Sve  navedeno od strane Grabar Kitarović, Škore i Đapića je točno rečeno i na mjestu, ali istina Srbijance najviše i boli i zato tako i reagiraju režanjem kao čopor divljih pasa pobjeglih iz neke kafilerije pasa lutalica. Svakako, Srbijanci nisu zaboravili javno pohvaliti Ivana Pernara i Katarinu Peović, kojima ne pada na pamet postaviti ijedno od svih gore spomenutih pitanja Srbiji, što su Kolinda Grabar Kitarović, Miroslav Škoro i Anto Đapić javno i učinili. Gdje je “Blic” prije tri dana stao sa serijom kleveta Hrvatske, samo je jučer nastavio bešćutni i u svakom životnom smislu hendikepirani Aleksandar Vulin. Urokljivi i posrbljeni Rom Aleksandar Vulin, prvi iz njegove obiteljske loze što živi u kući od čvrstog materijala, kratko je izjavio da Srbija uopće i ne želi u Europsku uniju ako će o njenom prijamu u EU odlučivati Hrvatska. Poanta je u nečem drugom. Srbija u biti nikad iskreno nije ni željela u EU, nego samo u Euroazijsku uniju, gdje po svom mentalnom sklopu realno i pripada,a lažljivac i pokvarenjak Vulin ili bilo tko iz te bande i šake teških luđaka našao bi onda neku drugu izliku da pokuša pred javnosti Srbije sakriti suštinu stvari. U obrnutoj psihologiji pojmovno iskrivljene srbijanske stvarnosti to bi psiholozi nazvali kiselim grožđem ili slatkim limunom. Cilj kojem čovjek možda i podsvjesno teži, a to je možda nekim Srbima i doista EU kao cilj, postaje im u zbilji nedostižnim, te onda traže lažni alibi govoreći da nisu suštinski nikad do kraja ni bili zagrijani za ostvarenje toga cilja. Time psihološki tješeći sebe same zbog poraza i neuspjeha pokušavaju ublažiti i umanjiti tugu zbog odbačenosti od strane Europe, umjetno uvjeravajući sebe da su se listom svi Srbi samo šalili s praznim i pustim pričama o EU. I tako Srbi svaki poraz umjetno pretvaraju u izmišljene pobjede još od boja na Kosovu 1389. godine.

Tko bi proniknuo u najtamnije dubine poremećene psihe tih paćenika, zacijelo bi dobio jednoglasno Nobelovu nagradu i to odjednom za više interdisciplinarnih znanstvenih disciplina, predmnijevamo i najviše onih iz oblasti medicine, ali i psihologije, poglavito psihijatrije, svakako i sociologije i njezinih devijantnih društvenih pojava i anomalija u ponašanju pojedinca ili šire društvene skupine. Što se drugo i može očekivati od pisanja tabloidnog “Blica” kad je zamjenik urednika tog lista stanoviti Ivan Đurđević, čiji je tast beogradski Hrvat Franjo Kluz, ali čija kćer, a Đurđevićeva supruga ne smije doma i pred djecom reći niti jednu normalnu i ljudsku riječ od svom hrvatskom rodu i narodu. Uzgred, narečeni Đurđević se javno po Beogradu hvalio i po kavanskim kuloarima raspredao kako on skupa sa svojim ocem, inače propalim i neostvarenim akademskim slikarom, u slobodno vrijeme lista telefonski imenik Beograda i onako iz hobija pravi popis nesrpskih obitelji u Beogradu. Ovdje je sve razvidno i toj vrsti psihopatološkog poremećaja ličnosti nema pomoći, a očito je Đurđeviću usađeno kao genetski kod, kojega je pokupio od oca. Iver ne pada daleko od klade, čak i onda kad reskira da profašističkim i nacističkim novinskim pozivima na progon Hrvata i sijanje mržnje spram cijelog hrvatskog naroda, Đurđević kao drugi čovjek u uređivačkom kolegiju “Blica” i samu tiskovinu dovodi u opasnost da joj time padne naklada. Jer, usprkos svemu, “Blic” čitaju relativno umjereniji i uravnoteženiji stanovnici Srbije. O tome ni pod točkom razno ne razmišlja ni kronično nepismeni i neobrazovani gimnazijalac po stupnju izobrazbe Milan Grujić.

On je urednik deska u “Blicu” i nesvršeni i vječni student Poljoprivrednog fakulteta u Beogradu. Studirao je onako boemski taj faks izabravši najlakši smjer fakulteta na kojem se jedino ne zna je li teže otvoriti ulazna vrata toga faksa u Zemunu ili je teže samo slučajno pasti sa stolice na bilo kom ispitu toga Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu. Ipak, Milanu Grujiću je uspjelo postaviti i te neslavne rekorde i tu sigurno nema premca.

Gdje god je radio, nikad, nigdje i ništa nije pisao, nikad novinarski učinak nije ni imao, jer ni o čemu ništa i ne zna tip koji posljednji dolazi na radno mjesto točno u podne, a po pravilu prvi odlazi s radnog mjesta. Tijekom godine objavi na mjesečnom nivou jedan ii dva copy paste teksta i sebe zove novinarom. Kad u srbijanskom novinarstvu neznalice, glupani i budale kao što su Ivan Đurđević i Milan Grujić kolo vode i takvi nikakvi, neuki, nenačitani, neobrazovani i nepismeni kreiraju javno mnijenje u Srbiji, onda nije ni čudo što je mišljenje i razmišljanje prosječnog čitatelja “Blica” naopako i nakaradno. I ne može biti drukčije jer su to katastrofalnu pogrešno razmišljanje i predodžbu o ljudima, pojavama i događajima stvorili ljudi poput spomenutoga nesretnika i promašenog čovjeka Ivana Đurđevića, koji pljujući i kroz “Blic” po Hrvatskoj i Hrvatima pljuje u isti mah i po krvi vlastite djece, budući mu je žena Hrvatica. Ali, što može Jupiter, to ne može srbijanski vol Ivan Đurđević, za kojega po Beogradu i dalje kruži smijehotresna anegdota da je u jednoj redakcijskoj mini “kviskoteci” ubijeđivao kolege i kolegice kako je hrvatski legendarni junak Petar Zrinjski sin turskoga sultana Sulejmana Veličanstvenog. U zemlji u kojoj se gospodar srpske tame Aleksandar Vučić veseli kako je Turčin Bajazit, sin sultana Murata pogubio i Miloša Obilića i kneza Lazu Kamikazu i glupani i budale poput Ivana Đurđevića su uobičajena pojava kao i svaki jutarnji pozdrav dobar dan. Zato je ostatak svijeta Srbiji davno i rekao zbogom i laku noć.

Dragan Ilić

HOP