„Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i koji je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina.“ – jasno se je izrazila tad novoizabrana hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u razgovoru 21. siječnja 2015. za bosanskohercegovačku televiziju BHT1 u emisiji interview20.[1]
Takvim jasnim državničkim stavom pobrala je simpatije svih nacionalno dobro odgojenih Hrvata. Naravno da je Hrvat i etnos (hrvatski narod, sa ili bez hrvatskog državljanstva) i demos (hrvatski državljani nehrvatskog etničkog podrijetla, tzv. manjinci). Isti je izraz za obje kategorije, jer ih hrvatski jezik ne razlikuje, kao ni npr. slovenski jezik. Bilo je nekih prijedloga u tom smjeru (Hrvat – etnos, zastarjelica Hrvaćanin – demos), ali ni jedna vlast ih nije htjela podržati pa se ovakvo stanje stabiliziralo.
Skoro tri godine kasnije, u četvrtak 19. listopada 2017. dolazi do susreta hrvatske predsjednice s patrijarhom RPC Kirilom, kad se događa nevjerojatni obrat priče, kojim predsjednica poništava svoje ranije dane i od biračkog tijela izvrsno prihvaćene izjave o tomu što je sadržaj te koliki je obujam i doseg pojma HRVAT.
Taj susret mogao je biti povijesni, samo da se držala smjera kojeg je sama zacrtala. Ali nije.
Nakon što je na početku susreta patrijarh izrazio zadovoljstvo zbog istih stavova Katoličke crkve i Ruske pravoslavne crkve o eutanaziji i pobačaju te se zauzeo da dvije Crkve ujedine stavove i oko izazova modernog doba, pokazao je zanimanje za status hrvatskih pravoslavaca, na što je predsjednica odgovorila da su prava manjina zajamčena hrvatskim Ustavom i da se ona često sastaje s predstavnicima vjerskih zajednica. Također je nadodala i da su u Saboru tri predstavnika srpske manjine, ali i predstavnik ruske manjine.[2]
Sad, što lako vidi svatko temeljno logički potkovan, njezin odgovor patrijarhu ne da nema veze s njenim izjavama kojima je pridobila naklonost biračkog tijela, nego nema čak niti nikakve veze s patrijarhovim pitanjem.
Hrvatski Srbi možda jesu većinom (formalni) pravoslavci, ali u Hrvatskoj ima i 2391 Srb katolik te blizu 20000 Srba nevjernika raznih vrsta. Što ako su ta tri famozna zakonom zajamčena predstavnika srbijanske manjine nevjernici? Obćenito, svi ateisti i agnostici formalno slave Božić. Nadalje, pravoslavnih Rusa ima točno 729, ali ima i 209 Rusa katolika. Što ako je taj jedan Rus baš katolik? Što je s pravima 17000 Hrvata pravoslavaca? Imaju li oni zajamčene zastupnike u Saboru?
Ruskog patrijarha uopće ne zanimaju hrvatski manjinci. Njega zanima isključivo pravoslavlje. A kakvo je stanje s pravoslavljem u Hrvatskoj, znamo: sve strane države tu mogu pružati svoje paradržavne pipke, a pravoslavni Hrvati vječite su mušterije vrlo dosljedne svakokoračne sistemske diskriminacije.
Jedini njen zdravorazumni i državnički odgovor na patrijahovo zanimanje, u skladu s njenim bitnim izjavama po kojima ju pamtimo, trebao je biti: „Hrvatska nema svoju lokalnu pravoslavnu crkvu, pa svečano prisežem učiniti sve što je u mojoj moći da se pravoslavnim Hrvatima vrati njihova Crkva, a strane crkve u skladu s kanonskim pravom odmah vrate u okvire svojih matičnih država!“. Ali to na žalost, izgleda da ne ćemo doživjeti od nje. Za takvo stajalište ipak treba pravi državnik.
Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar
