Piše mag. Ingrid Runtić
Zemlja nam je duboko ogrezla u kriminal i korupciju, a zlo se sve više širi i uzima maha.
Koliko vidim po medijima, više se ni ne pokušava pokrpati trulež i začepiti rupe, jer mulj i smeće prodiru iz svih pora društva. Vrlo teško je radišnim i normalnim ljudima preživjeti u takvoj atmosferi, još teže umjetnicima. Još jednom moram nažalost utvrditi drevnu izreku: u takvim uvjetima muze šute. Pročitala sam nedavno jedan intervju s jednom (naravno politički guranom) “likovnom” umjetnicom. Veli ona (uz bezbroj nebitnih, praznih i zato vrlo teško razumljivih fraza) da umjetnost treba biti pokretač društva. Nema žena pojma o čemu govori, jer umjetnost je nadogradnja, a ne temelj društva.
Ako je temelj truo, kakva može biti umjetnost?
Ona sama ništa vrijednog ili umjetničkog nije stvorila, ali zato piše gluposti kao politički komesar prazne pamflete, stoga nije ni vrijedna stručnog osvrta kao ni toga da joj se ovdje spomene ime. Sve se pretvorilo u jalovo politikanstvo, kako i drugdje, tako i u umjetnosti – a nigdje nema vrijednog sadržaja.
Usprkos svemu gore napisanom, treba uvijek početi od sebe, graditi i preispitivati se svakodnevno, zadržati hrabrost, srce, razum i moralno rasuđivanje u svemu, jer to je jedino čime trebamo i možemo ovladati: trebamo ovladati sami sobom, a ne čekati na lažne spasitelje koji nam se nude kao na traci…
Prije točno 10 godina sam počela raditi na autoportretu u slagalici (Selfpuzzle – ulje na platnu). Ova slikarska slagalica se sastoji od 12 komada, odnosno 12 slika istih dimenzija čiji se raspored može mijenjati, te tako nastaju različite varijacije ovog slikarskog politpiha. Selfpuzzle i dalje raste, no za sada je samo ovih 12 slika bilo izlagano u obliku politptiha po četiri slike u tri reda.
Osim “koncepcijske”, slikarske i kolorističke. postoji i matematička igra u ovom mom “projektu”. Naime, dvije slike poliptiha su monokromne, šest ih je predstavljeno kroz koloristički filter (crveni, žuti, smeđi, ljubičasti, plavi, zeleni), dok četiri slike obuhvaćaju potpuni spektar boja. Zajedno, one monokromne i one sa cijelim spektrom boja prikazuju mene u dobi započinjanja ovog “projekta” (tada 42 godine), dok ostalih šest kromatski filtriranih slika prikazuje mene u dobi djevojčice od kojih 4 godine.
Što sam željela pokazati ovim neobičnim autoportretom koji se sastoji od različitih lica istoga lika (mene)?
Htjela sam slikarski pobiti sve izmišljotine i laprdanja o “konceptualnoj umjetnosti” i “projektima”, i to upravo tako da na primjeru vlastite koncepcije dokažem da ona nije ništa bez umjetnosti, bez slikarstva. Bez vrhunskog slikarstva i ovakva uvjerljiva, zaigrana i osnovana koncepcija (koja portretno obuhvaća 42 godine umjetnice) ostala bi samo na razini zgodne dosjetke.
Međutim, ono što ovaj moj “projekt” i “koncepciju” čini umjetnički vrijednom je upravo snaga i moć mojega slikarstva. Puno je manje bitno jesu li naslikani likovi (djevojčica i odrasla žena u zrelim godinama) jedna te ista osoba – kao i koliko ima monokromnih i koliko koloristički filtriranih dijelova ovog politpiha. Na umjetničkoj slici je bitno slikarstvo, a tek kasnije – priča. Priča je tek idejna iskra i konstrukt oko kojeg nastaje slikarska čarolija. Ovaj moj portretni poliptih (Selfpuzzle) je klopka za sve povjesničare umjetnosti koji visokoumno filozofiraju o konceptuali i projektima, ovaj poliptih je test na kojem se svi njihovi prazni argumenti ruše, jer nitko od njih ne smije priznati primat slikarstva kako ne bi izgubili svoje bijedne pozicije “tumača” likovnih djela koja to ne trebaju.
HOP
