Život je nekad doista čudan roman, a kroki priča o ocu četniku i sinu antičentiku je najbolji demanti narodne izreke da iver obično nikad ne pada daleko od klade. Srbi su u rukometu, kako i sami vele, opet ispali (b)rukometaši, pokazavši ponovno da sebe bezrazložno precjenjuju, nemajući pojma da gotovo svatko iole ozbiljniji zna tajne rukometne igre bolje od njih. Više od tri laka i glatka poraza u sučeljavanjima s Bjelorusijom, Crnom Gorom i Hrvatskom Srbe bole neke propratne epizode iza kulisa odigranih rukomentih dvoboja. U srpskome žarištu bio je njihov sraz sa Crnom Gorom, gdje je i doslovno bio ulog igre što prevazilaze okvire sportske igre, a s obzirom na fitilj baruta što su tjednima prije toga potpaljivali Srbi u Srbiji i njihove vjerne sluge, poznate posrbice u Crnoj Gori. Više od svih uvjerljivih i teških poraza srpskih rukometaša Srbe boli istina da su najjaču pljusku dobili na moralno voljnom planu sportske borbe od njihovih nekad pokusnih kunića Crnogoraca, onih što su nekada više i od samih Srba glumili na umjetan način srpstvo, da bi ih Srbi odbacili kao potrošenu krpu, a onda se Crnogorci 2006. na referendumu dozvali pameti i progledali.
Društvene mreže po Srbiji i Crnoj Gori gore nakon tekme dviju momčadi uz crnogorsku parolu: “Da li će se ikad sresti Srbija i Crna Gora, ne, nema zbora!” Crnogorci su slavili sportski i ujedno i politički trijumf na sportskom polju nad Srbima uz zeleni stijeg, igrajući prvi puta od državnog osamostaljenja 2006. u zelenim dresovima i simbolički nošenim još 1918. godine. Tada su se u zelenim odorama poznati “zelenaši”, borci za crnogorsku neovisnost pod vodstvom Komistkog pokreta do posljednje kapi krvi borili protiv državnog ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom i stvaranja Kraljevine SHS koncem 1918. godine. Predvodnik tog pokreta bio je Crnogorac Krsto Zrnov Popović, vođa pokreta borbe protiv velikosrba u Crnoj Gori i sa svojim pristašama ogorčeni protivnik odluka Podgoričke skupštine iz 1918. da se Crna Gora prisajedini Srbiji praktički kao njezina pokrajina. Popovićevi suverenisti, još zvani i znani “zelenaši” izbačeni su iz sale Podgoričke skupštine prije glasovanja grubom policijskom silom prosrpske policije, a onda su jednoglasno pobornici pokrata “bjelaša,” odnosno pretača ideje o Crnogorcima kao nepatvorenim Srbima sami nelegitimno odlučili da Crnu Goru utope u Srbiju kao srpski protektorat. I uglavnom je takvo stanje bez bitnijih i suštinskih promjena potrajalo gotovo cijelo stoljeće sve do crnogorskog referenduma 2006. kad su se napokon nekadašnji Crveni Hrvati aka Dukljani, izvukli iz srpskih čeljusti i pošli svojim crnogorskim državnim putem. Karađorđevićevi brutalni policajci su šestoga siječnja 1919. godine na okrutan i svirep način u krvi ugušili poznatu crnogorsku Božićnu pobunu, a pobunjenike je predvodio narečeni Krsto Zrnov Popović. Srbi su nemilice ubijali bezbroj ljudi od dječje dobi od sedam, pa do staraca od sedamdeset i sedam godina života. Surovo su zatrli i ugasili mnoga crnogorska ognjišta, ali je to desetljećima u obje Srboslavije bila strogo čuvana tabu tema.
I sad kad u valu govora demokracije nema odavno zabranjenog voća u političkom životu, Crnogorci koriste sjajnu prigodu proslaviti trijumf nad Srbijom upravo zelenim zastavama Komitskog pokreta Krsta Zrnova Popovića iz 1918. godine. Stotinu godina nisu smjeli mahati zelenim zastavama crnogorskih “zelenaša” da se slučajno uvijek budni i revni Srbi u pričuvi na tlu Crne Gore ne “uvrijede” i potuže svojim gazdama u Srbiji. Sad nema više crnogorskog zazora od svevidećeg oka “Velikog brata” iz Reality show države Srbije, te su se Crnogorci odvažili reći ono što oduvijek misle i osjećaju kad su kod njih pale sve stege unutarnjih psiholoških blokada, što su im stoljećima nametali Srbi. Rukometaš Crne Gore Vuk Lazović (31) sa svojim je suigračima iz crnogorske reprezentacije burno i bučno uz pjesmu proslavljao pothvat Crne Gore i pobjedu nad Srbijom, a Srbima je to zapalo za oko najviše radi činjenice da je Vukov otac pokojni glumac Danilo Lazović bio veliki, nepopravljivi i bolesni velikosrbin, kako u kazalištu, tako i u kazalištu u kući u privatnom životu. I dok je otac Danilo srbovao, sina očito nije uspio zavrbovati za svoju kobnu ideju, s kojom je i skončao iznenada svoj život u 55. godini života prije gotovo čitavog desetljeća. Službeno su Srbi objavljivali da je njihov popularni glumac podlegao posljedicama infarkta, a neslužbeno Srbijom se godinama pronose glasine da je zlosretni Danilo Lazović stradao od jakog ugriza njegovog dresiranog i kućnog psa za njegov spolni ud!? Za života Danilo Lazović je znao docirati i kolegi na poslu Žarku Lauševiću kako je “sramota igrati na kazališnoj sceni Svetog Savu u predstavi u kojoj je Sveti Sava predstavljen kao homoseksualac koji siluje rođenog brata Stefana da bi ga natjerao vratiti srpsku kraljevsku krunu rimskom papi i Srbiju iz okrilja katoličanstva silom predati u ruke Savine SPC:” Danilo Lazović je bio i javni poklisar tandema teških ratnih zločinaca Vojislava Šešelja i Radovana Karadžića. Njegov sin Vuk Lazović je sve suprotno od njegovog oca, kao da se nikad i nigdje nisu ni sreli, niti vidjeli u životu. Od 2011. kad je stao na “ludi kamen” i oženio rukometnu reprezentativku Slovenije Barbaru Varlec, on je još više okrenut prozapadnim svjetonazorima, štujući onu narodnu, ponegdje, čak i prihvaćenu poslovicu:” Odande si otkuda ti je i žena.” I sve to Srbe najjače peče, jer sin nije krenuo stranputicom oca, a kako na mlađima svijet ostaje Srbima je životna priča o ocu Danilu i sinu Vuku odličan poučak kako im se u konačnici jedne obiteljske epizode njihova velikosrpska promidžba vraća kao bumerang.
Srpski je hod po mukama završen tek trećim činom rukometne lekcije i od trećeg suparnika u nizu, ovog puta od Hrvatske. Kauboji su kao na strijeljani lako ustrijelili orlove. Kakva je to samo uvreda i sramota za tu moćnu pticu gorostasnog orla da je Srbi prisvajaju za svoje sportsko znakovlje! Kako igraju rukomet a i nogomet, više im paše nadimak vrapci ili ptice kukavice. Stanoviti Srbin uz nickname “Čika Dule” ovako je duhovito kao čitatelj vijesti portala B92.net/sport prokomentirao eliminaciju orlova slomljenih krila u njihovom trećem letu golubova niskoletača u austrijskom Grazu:”Perune, moj ti je savjet da ipak preuzmeš odgovornost. Reci im da si teško podnio poraz i da si čitavu noć lutao ulicama Beča i gledao izloge. Ako te partija, ipak, osudi na strijeljanje, traži da puca Bogdan Radivojević.” Tko pomno prati svjetski klub srpskih noćnih čitatelja knjiga po bjelosvjetskim metropolama, skužit će čiteteljevu aluziju na Vučićevo tobožnje ponoćno tumaranje ulicama New Yorka, gdje je kako sam lažljivac prodaje Srbima maglu, u sitne sate zurio u izloge njujorških gradskih čitaonica, tražeći zanimljive naslovnice knjiga. Vučićev je stranački i trenerski pulen na mjestu srpskoga rukometnog izbornika bivši slavni rukometaš Nenad Peruničić, vrli i deklarirani Srbin sa sjevera Crne Gore, blizu granice sa Srbijom. No, na srpsko iznenađenje i čuđenje, nakon sportskoga fijaska upravo se prozvani Peruničić od svih srpskih igrača i trenera najviše ponio gospodski i javno poželio rukometnoj hrvatskoj vrsti osvajanje zlatnog odličja i naslova prvaka Europe u rukometu.
Dragan Ilić
HOP
