JEZIK JE DUŠA SVAKOG NARODA
Bez poznavanja povijesti hrvatskog jezika ne može se razumjeti ni povijest hrvatskog naroda – ni današnja ni drevna. Bez poznavanja starijih pisama ne može se razumjeti hrvatski jezik. Dakle, vratimo hrvatski jezik njegovom izvoru i ne dozvolimo da nam ga vukovci uništavaju i negiraju. Bez jezika nestat ćemo kao narod.
Pioniri koji danas odlučuju o hrvatsko jeziku ne žele prihvatiti novu standardizaciju hrvatskog jezika niti prihvaćaju jezične savjetnike za hrvatski jezik. Jezični savjetnici su im najveći neprijatelji jer oni se odriču vukovice.
Ti pioniri su većinom imenovani od ministra Jovanovića, koji je ukinuo Vijeće za hrvatski jezik iz straha da se hrvatski jezik ne vrati svojem izvoru i počne razlikovati od srbijanskoga. To je blagoslovio i Milanović kao premijer kojeg smo, nakon toga, izabrali za predsjednika hrvatske države. Nije li nešto trulo u narodu hrvatskom?
Premijer Plenković nije želio mijenjati Jovanovićev kadar, a za ministricu obrazovanja imenovao je liberalku iz HNS Blaženku Divjak koja je u školama smanjila broj sati za hrvatski jezik.
Stariji kadar u HAZU, dakle, JAZU je bio imenovan od Partije te je njegovao i promicao srpsko-hrvatski jezik, dakle, vukovicu. Međutim, semantika i sintaksa oba hrvatska dijalekta se razlikuje od vukovice.
Za ministricu hrvatske kulture je imenovao Ninu Obuljen Koržinek koja ne želi financirati hrvatske ratne pobjede preko filmova niti hrvatsku kulturu općenito. Ona je financirala i financira samo jugoslavenske filmove koji prikazuju Hrvate kao zločince i paraje. Zar se time ne slaže i premijer Plenković? Ove dvije ministrice predvode komunističko jugoslavensku avangardu zajedno sa premijerom Plenkovićem.
Pioniri se boje nove standardizacije hrvatskog jezika jer bi mogli izgubiti današnju moć zbog nepoznavanja hrvatskog jezika. Zbog toga oni čuvaju vukovicu i ne žele da se hrvatski jezik počne razlikovati od srbijanskoga. Oni ne poznaju lingvistiku niti povijest hrvatskog jezika. Naime, oni ne znaju kako se mijenjao hrvatski jezik kroz povijest. Oni uopće ne znaju da se hrvatski jezik zvao haravača i da je danas poznat kao sanskrit. To je jezik koji se izvorno sastojao od dva sloga, dakle, dva suglasnika i dva polusloga A, primjerice, RAMA ili JAMA.
Mnoge od tih riječi su do danas sačuvane u hrvatskom jeziku. Pionirsko opiranje jezičnim promjenama je jugoslavensko mudrovanje, a najmanje znanost, jer nema uporište u jezičnoj znanosti niti u zdravom razumu. Kako bi se govornici hrvatskog jezika međusobno sporazumjeli bez standardizacije jezika koji se počinje učiti u početku opismenjavanja. Hrvatski jezik je duša hrvatskog naroda i ne smijemo ga izgubiti. U hrvatskim školama se mora učiti hrvatski, a nikako srpsko hrvatski jezik iliti vukovica.
Zadaća lingvističke znanosti nije samo citirati mišljenja drugih autora već je njezina temeljna zadaća istraživati povijest nekog jezika i tako ga učiniti jednostavnijim i pristupačnijim svim govornicima. Što su otkrili hrvatski vukovci? Ništa, ama baš ništa. Jedino su odveli hrvatski jezik na stranputicu. Dva temeljna hrvatska dijalekta – čakavica i kajkavica – su nastali zbog različitih pisama i pisanja riječi, slogovno ili suglasnički. Štoviše, hrvatski jezik se mijenjao zbog semitskog utjecaja, dakle, čitanja i pisanja sa desna na lijevo, što je bilo suprotno haravači. Mijenjali su ga Semiti, mijenjali su ga Stari Grci ili Heleni, mijenjali su ga je Romani, mijenjalo ga je kršćanstvo, a mijenjali su ga i Osmanlije.
To hrvatski vukovci ne razumiju i zbog toga ne žele standardizaciju jezika u duhu dva hrvatska dijalekta. Bez poznavanja sanskrita ne može se učiti povijest hrvatskog jezika. Vukovicu ne možemo povezati sa sanskritom ni sa talijanskim jezikom, a još manje sa sačuvanim keltskim riječima u engleskom jeziku. Mijenjala se semantika i pisanje riječi, mijenjao se pravopis zajedno sa gramatikom, ali izvor je ostao isti i sačuvan. Na sve to nas najviše upućuju toponimi i antroponimi.
Primjerice, hrvatski pjesnici svoje pjesničke uzore nazivaju ”bard”. Koriste englesku riječ ”bard”, ali ne znaju da je to hrvatska riječ ”brada”. Imamo čak i sačuvano prezime Barada. Bez sanskrita(?) povijest hrvatskog jezika se ne može razumjeti.
Hrvatski jezik se izvorno zvao haravača, a odatle današnji etnik Hrvat i jezični pridjev hrvatski. Ove promjene su vidljive svakome tko poznaje starija pisma. Dakle, pisma i pravopis su formirala većinu današnjih europskih jezike i odvojila ih od njihovog izvora, a na takve promjene ukazuje Biblija kad opisuje koliko se jezika govorilo u Babilonu. U Babilonu je nestala haravača zbog suglasničkog pisanja riječi i limitiranih slova za haravačke glasove te čitanja i pisanja riječi sa desna na lijevo kad su tim prostorima zavladali Semiti ili Asirci.
Čakavska ikavica je nastala pod utjecajem semitskog suglasničkog pisanja riječi i nju su na ove prostore u davnoj prošlosti sa Levanta donijeli Hrvati koji su bili poznati kao Liburni. Njihova riječ za sunce je bila ČAVA i sačuvala se kao SUN ili SUN-CE. Ona je u Europi iz upotrebe izgurala riječ HARA za sunce koja se u asirskom Egiptu još odrazila kao RA.
Današnji hrvatski jezik su odvojili od njegovog izvora najviše hrvatski vukovci koji su bili prije političari nego li lingvisti. Počeli su kao ilirci, a završili kao vukovci. U komunizmu nisu smjeli jezik zvati hrvatski zbog jugoslavenstva ili velikosrbstva, a zbog njihove lingvističke ignorancije danas vukovci uništavaju hrvatski jezik. Oni ne razumiju nastale glasovne promjene zbog nametanja tuđih pisama. Za mnoge dalmatinske riječi mnogi Hrvati misle da su talijanske, a one su izvorno hrvatske čakavske riječi.
Ne poznajući povijest hrvatskog jezika, dio baštine smo poklonili današnjim Albancima koje Srbijanci nazivaju Šiptari, a mi smo ih nazivali Arbanasima ili Arnautima. Zašto Arnautima? Riječ NAUTA je označvala brod, a njihovo naziv je bio Arani jer semitsko pismo nije imalo slova za glasove H, V i Č. Toj grupi Hrvata su pripadali i helenizirani Argi jer Semiti su glas Č pisali slovom G. Heleni ili Stari Grci su stalno ratovali sa Liburnima i zavladali su prostorom od Epira do rijeke Krke, a te Liburne ili levantske Hrvate su nazvali ILIRI.
Ti Hrvati gube svoj jezik tek dolaskom Osmanlija i prelaskom na islam. No, sačuvano je dosta hrvatskih toponima i antroponima u kojima je glas Č najviše zamjenjivan glasom J. Tako prezime Bulac postaje Bulaj, a ovo je slavenizirano u Bulajić. Grad Tirana se zvao Urana. Riječ HURANA se odrazila kao TURANA, a riječ HARA kao TARA.
Najviše dvoslogovnih haravačkih riječi je sačuvano na prostoru čakavske ikavice, a to nam pokazuje gdje je haravača nastala. Bilo koji europski jezik takvih riječi gotovo nema jer su pučanstvu nametnuta tuđa suglasnička pisma, primjerice, riječ TAMA na suglasničkom pismu Hrvati su pisali TMA. Riječ TAMA je još zabilježena kao TAVA, TAFA, TAPA i TABA jer na semitskim pismima glas V se još pisao slovima F, P, M i B. Ove riječi su dobile nova značenja.
Riječ TMA je napisana suglasnički sa starom haravačkom ili sankritskom deklinacijom. Dodavanjem sufiksa IN koji je stao za riječ JANA nastaje riječ TMINA. Glagoli su nastali dodavanjem haravačkog ili sanskritskog sufiksa ATI ili ITI dvoslogovnim riječima. Oba se odnose na haravačku riječ u množini – VATI. Čakavska riječ IĆI je nastala nepotrebnim dodavanjem slova J čakavskom glagolu ITI koji je postao ITJI, dakle, IĆI. Zbog nedostatka slova za glas V kod Semita i Bizanta glagol BIVATI postaje BITI. Ovo su samo neke od promjena kroz koje je prolazio hrvatski jezik.
Dok Srbijanci nisu postojali, Hrvati su imali svoje pismo – glagoljicu i bili su pismeni na hrvatskom jeziku. Tu glagoljicu su na ove prostore donijeli Hrvati koji su bili poznati kao Sarmati ili Karpati. Zbog njih nalazimo glagoljicu na obalama Azovskog mora. Njom se nisu služili nikakvi Slaveni koji tada nisu ni postojali već samo Hrvati.
Glagoljicu nalazimo po hrvatskim otocima i priobalju još u 8. stoljeću mada su Sarmati na nove prostore došli dosta ranije. Najvjerojatnije su glagoljički zapisi nametanjem kršćanstva uništavani. Međutim, slučajno je sačuvana Baščanska ploča u crkvi sv. Lucije u Juran dvoru na otoku Krku. Taj dragi kamen hrvatske pismenosti koncem 11. stoljeća nedvojbeno to dokazuje. Taj dragi kamen trebao bi nam služiti za standardizaciju hrvatskog jezika, ali smo tekst transkribirali na vukovicu i tako ga učinili dokazom pismenosti Slavena koji tada nisu ni postojali. Očito, krivotvorena jer i poruka tog dragog kamena.
Takav je odnos i današnjih Hrvata koji u osobnoj ignoranciji i zbog opranog mozga ruše hrvatsku samobitnost sa jedinom željom da i dalje budu Slaveni. Međutim, oni ne znaju da je naziv Slaven nastao od naziva Claven koji je označavao Hrvate jane. Slično je naziv Serb nastao od naziva Cerven, koji je nametanjem kršćanstva postao Cerve, odnosno, Serve.
Probudimo se dok još imamo vremena jer iz dana u dan postajemo sve manji kao narod. Čuvajmo hrvatski jezik kao oči u glavi jer bez njega ćemo još brže nestati.
Srećko Radović
HOP