‘Nemanja je samo sitni djelić te monstruozne ideološke metastaze, a kultura stvara glavni alat u propagandni jugo- komunističko-socijalističke ideologije ‘

“Kažu, umjetnost treba biti opomena, potaknuti na razmišljanje, ići korak naprijed i držati nas budnima. Umjetnost ne smije imati svrhu širiti poluistine. Što nas može toliko držati budnima, i toliko nas opominjati, i toliko ponekad šokirati kao istina? Zašto onda umjetnici bježe od istine? Petokraka nije dovoljna za veličanje ekstremne ljevice. Kako bi se u potpunosti slavila ekstremna ljevica uz crvenu petokraku nedostaje kukasti križ. Ne treba bježati od znakova vremena, ali ih treba pokazati u njihovoj punini i cjelini” – piše na svom profilu K.  V. Krišto.

“Umjetnost nas treba držati budnima”? Zar je umjetnost kava? Umjetnost “širi poluistine”? Zar je umjetnost postala novinarstvo?  Ili pak – pravosuđe? Što znači “bježanje od znakova vremena”? Zar je umjetnost tek – trend??

Iskreno mi nije jasno da jedna osoba sebe uzdiže da zna što je umjetnost samo zato što je deklerativno desne orijentacije, a zapravo u svojim stavovima o umjetnosti stoji na identičnoj liniji gluposti kao i ministrica kulture. Krišto time svodi umjetnost na aktivizam i “borce za istinu”, baš kao i Obuljenka sa svojim izjavama o “umjetničkim slobodama”.

Ono što Krišto ne zna je nepobitna činjenica da je pojavom komunizma počelo urušavanje sustava vrijednosti u kulturi i posebice u umjetnosti, koja je postala glavni alat u propagandne svrhe komunističko-socijalističke ideologije. O toj, po umjetnost pogubnu spregu s komunizmom, socijalizmom i nacional-socijalizmom sam podrobnije pisala u mnogim svojim tekstovima. Tko ne osjeća i ne razumije iskonsku ulogu umjetnosti u životu pojedinca i društva, kao primjetrice novinarka Krišto, taj ne treba niti dodatno brkati lončiće, jer poznato nam je svima da je “put u propast popločen dobrim namjerama”.

Dakle, umjetnost NIJE provokacija, niti “borba u rovovima”, niti neka sekta koja širi istinu, već nadogradnja ljudskoga duha i kreacije, djelo individualnog talenta i dara, te kao takva nije podložna društvenim mijenama, jer je njezina vrijednost vječna za razliku od društvenog razdoblja i uređenja u kojem je nastala. Sve ostalo je prijevara, trend, politiziranje i bulažnjenje koje služi u neke svrhe.

Tako je i Nemanja postao “umjetnik”, u službi komunističke ideologije koja se očito na ovim prostorima upravo divljački želi zauvijek nametnuti. – analizirala je kratko akademska slikarica Ingrid Runtić.

Svaki laik bi bolje prepoznao umjetnost od “stručnjaka” i svih onih koji nam pokušavaju prodati rog pod svijeću.

Nekako mi se čini da je ovo umjetnost koju prepoznajem. Uživam gledati božji dar umjetnika i njegovo djelo, pa zastanem više puta, kao da je prvi, ne razmišljam kao Karolina V. Krišto gdje je istina, o nekim opomenama, poluistinama, budnosti ili kao očajna ministrica neokomunističke nekulture Obuljen o umjetničkoj slobodi. Gledam tu ljepotu na platnu koja me ispunjava. I iskreno mi se čini da kada netko nema talenta, radi spomenike Titu i zove to radijator. I što bi netko s tim “genijalnim djelom”?

–Prave umjetnosti nema, a galerije i muzeji su prepuni smeća i beskorisnih, potpuno nevrijednih predmeta, o kojima teoretičari pišu hvalospjeve. Publika je tim budalaštinama okrenula leđa, ali oni koji vide lak način zarade bez rada i kreativnosti, uspješno sišu budžet ministarstva kulture, koje opet uopće nema razumijevanja za umjetnost, ukoliko nije po njihovom sudu “društveno angažirana”, odnosno prepuna “dubokoumnog” smeća. -objašnjava nam magistrica umjetnosti Ingrid Runtić vrlo jasno i bez uvijanja.

U Splitu neka udruga samozvanih i anonimnih umjetnika (AAA) skakala po kutijama u Dijoklecijanovim podrumima, raspredala o liku i djelu zločinca Tita na tribinama, a na nekoj skupnoj izložbi istih spodoba je pas električara Anteja Jelenića figurirao kao izbornik i kustos skupne izložbe. Izbor je vršen ovako: Ako bi pas nego djelo ponjušio, moglo bi na izložbu. Po tome možemo samo zaključiti da je na izložbi bilo puno – izmeta.

u Zagrebu: u galeriji Forum. Vanja Babić koji tamo upravo izlaže vreće smeća, diplomirao je prije tri godine na Akademiji likovnih umjetnosti, smjer novi mediji. Kritičari smatraju njegov pristup umjetnosti “ludičkim”, odnosno zaigranim, a radi se zapravo opet o “društveno angažiranoj” tzv. umjetnosti, u ovom slučaju doslovno o nakupinama smeća i razne reciklirane robe. Nema tu nikakvih umjetničkih djela ili “radova”. Da se ovdje zaista radi o “društvenoj osjetljivosti”, ove vreće praznih boca bi se donirale skupljačima ambalaže, kako bi lakše preživjeli. No, ovako se i njima besramno izruguje. 

-U svojim tekstovima sam često pisala o današnjoj postavi profesora likovnih umjetnosti na ALU te da se radi o skupini netalentiranih diletanata (da ne upotrijebim grublju riječ). Predvodi ih izvjesni Aleksandar Ilić  nekada kao dekan ALU (koji je svom prezimenu dodao i Battista), o čijem doprinosu hrvatskoj umjetnosti svjedoče samo šetnje po šumama i gorama s pokojnim konceptualcem Tomislavom Gotovcem u vrijeme kada je njegova generacija branila Hrvatsku od velikosrpskog agresora i četnika. Te šetnje i performanse pokazivanja golotinje, izvodio je zajedno sa svojom suprugom (koja danas također predaje na likovnoj Akademiji), Ivanom Keser. Drugih tragova Ilićeve “umjetnosti” nema. I Battista Ilić i Keserica predaju na odsjeku novi mediji i animirani film, na kojemu je Vanja Babić “tesao” svoju umjetnost smeća.

Pisala sam o tome, Galerija Forum već godinama s pravom pada u zaborav onih Zagrepčana koji imalo posjeduju potrebu za kulturom. Nekada je to bila galerija ispred koje se za vrijeme otvorenja izložbi u grozdovima stajalo ispred ostakljene fronte ulaza. Ta galerija ne oskudijeva u novcu i sredstvima, radi se o prekrasnom izložbenom prostoru ugodne veličine u dva nivoa, u samom srcu grada, u Teslinoj ulici. Ipak, Galerija Forum ostala je bez svoje likovne i kulturne publike, a postala je odlagačko mjesto brzopoteznog kulturnog otpada u vidu loše konceptuale, još lošijih projekata i najgorih pokušaja avangarde koja to nije.

Nakon izložbe u crtežu nevješte i jugonostalgijom inspirirane Samire Kentrić, slovenske umjetnice bosanskih korijena koja i piše knjige, sve onako uzgred “kritički promišljajući svijet”, javnosti se predstavio i Željko Badurina sa svojim “lajk end šer” dosjetkama. Radi se o facebook postovima, odnosno digitalno obrađenim kolažima, bolje rečeno fotomontažama koje je ovaj, inače diplomirani grafičar, isprintao i objesio na zidove s ponekim instalacijama, kao npr. grickalicama, tenisicama, limenkama i sličnim svakodnevnim predmetima. Oguglali smo već na te konceptualne dosjetke i pošalice u toj mjeri da u našoj svijesti ne ostavljaju nikakvog traga dužeg od nekoliko minuta. Samira bar pokušava crtati, no Željko je odavno odustao od grafike ili crteža. On – printa objave na svom zidu i stavlja ih na pravi zid u obliku slikica. Samo, nisu to bilo kakvi zidovi – to su zidovi Galerije Forum.

Sjećate se ovog moga teksta?

Piše: mag. Ingrid Runtić

Nakon prilično isluženih „veličina“ hrvatske povijesti umjetnosti koji su promociju hrvatske likovne umjetnosti i likovnu scenu doveli do praznih galerija, zaborava najvećih naših umjetnika i općenito  temeljito do propasti, pojavio se novi spasitelj kulture i likovnosti Feđa Gavrilović. Dečec za hrvatsko podneblje vrlo neobičnog imena, tek je diplomirao, a već mu vrata kao kustosu i izborniku izložaba, te meritornom „stručnjaku“ za sva pitanja likovnosti i umjetnosti otvaraju upravo oni koji su tu istu likovnu umjetnost uništili, a tržište zapustili i upropastili. Ne čudi stoga da se njega, koji nikada nije digao svoj „stručni“ glas protiv pogodovanja i evidentnih skandala i propusta treba okruniti kao „spasitelja“ hrvatske umjetnosti.

Nikada se taj dečec ni jednom riječju nije osvrnuo na odabir uvijek istih kipara na javnim natječajima za spomenike ili se bar spomenuo nebrojenih skandala, namjernih propusta i štete učinjene hrvatskoj kulturi, likovnoj baštini i umjetnosti, kao niti korupcije ili pranja novca u kulturi, a ipak ga se ističe kao autoriteta, zanesenjaka i idealistu, i to od strane javnih meinšit medija. Profesionalni put „hrabroga Feđe“ u takvom trulom okružju punom laži je kratak, ali izuzetno uspješan. Njemu se povjerava vođenje galerije Forum, uređivanje likovnog časopisa Konture, njega se pita za mišljenje u svakoj stvari, uz njega su svi koji već desetljećima uspješno rastaču hrvatsku kulturu u ništavilo.

Vunderkind Feđa je rođen 1986. godine, diplomirao 2012., a već je izdao knjigu svojih eseja o umjetnosti i o svemu sve zna. Zna na primjer i to da je Bukovac kao jedan od najvećih hrvatskih slikara „bez sumnje sposoban“, mada se „u oduševljenju za njega malo pretjeruje“. Tko je Feđa uopće da se usuđuje i zucnuti o Bukovcu?! Daje li mu akademik Tonko Maroević za to pravo, akademik koji se u zadnje vrijeme posvetio i otvaranjima novouređenih kavana i koji predstavlja Feđinu knjigu eseja u KIC-u?

„No, posljednjih nekoliko godina Bukovac je ponovno otkriven, a u tom se oduševljenju za njega čak i malo pretjeruje, iako je bez sumnje riječ o sposobnom autoru, o čemu svjedoči odlična i pregledna aktualna izložba njegove pariške faze.“ ( citat Feđe vunderkinda o velikom Vlahi Bukovcu kojeg prenosim iz Jutarnjeg lista)

Najnoviji „biser“ je Feđa izlanuo kada ga je Večernji konzultirao u svezi Tuđmanovog spomenika u izvedbi Kuzme Kovačića. Na poplavu amaterskih i izuzetno loših kiparskih ostvarenja spomenika Tuđmanu pisala sam neuvijeno i iscrpno prva, još kada je postavljen onaj Mire Vuce u Kninu. Ali, Feđa je svoju pokvarenost i odanost komunističkoj partiji odao u svojem komentaru objavljenom u Večernjem: „manji kolektivi koji naručuju spomenike u vođi još vide mitsko biće, a u njegovu kipu totem koji ih baca u stanje transa i područje izvan racionalnoga”, stoga je s Tuđmanovim kipovima “u puno prilika na djelu čisti diletantizam i neodgovornost prema javnom prostoru.” (objavljeno 5. prosinca).

1 of 5

Znači, nije problem u katastrofalno lošem spomeniku koji više nalikuje gubavcu nego prvom hrvatskom predsjedniku, nego je problem uopće u tome da se Franji Tuđmanu izrađuje i postavlja spomenik. To su za njega totemi koji masu bacaju u stanje transa. Brizi ovakvog „stručnjaka“ se predaje štafeta hrvatske likovne kritike i općenito, hrvatska likovna umjetnost?!

Jel to ideja one ljubiteljice SPC-a i prve violine hrvatskog ministarstva kulture, ministrice Obuljenke?!

Meni sve ovo liči na izrugivanje svega hrvatskoga. Još jedan novi crvenobradi gusar naše kulture koji jako liči u svome djelovanju M. Pupovcu. Staviti spomenik u javni prostor  po njemu nagrđuje javni prostor, a on se čini najvećim nagrđenjem slavne hrvatske kulture. 

Jutarnji o Feđi Gavriloviću: „Među mladim umjetnicima nesporan je autoritet, mladenački je zanesen, ali strog, jezičav, premlad za kompromise i ne prestar za ideale. Marljiv i ambiciozan, još k tome talentiran, Gavrilović je već sada, zasluženo, najutjecajniji naš mladi likovni kritičar i povjesničar umjetnosti. U ovome razgovoru otkriva, među ostalim, stvarne dimenzije naše likovne scene, a zatekli smo ga kako prstima čupa zapečene tiple iz zida u galeriji, o kojoj se očito domaćinski skrbi.“ Zar likovnog znalca i kritičara odlikuje čupanje zapečenih tipli iz zida galerije na čije čelo (ili uopće u program izlaganja) ne može doći nitko bez debelih partijskih veza?!

Čime je to Feđa zaslužio hrvatsku kulturu i povijest umjetnosti, osim što je (jako) mladi poslušnik novokomunističkog i antihrvatskog establišmenta u (ne)kulturi Hrvatske?

Na slici je Feđa Gavrilović koji otvara izložbu Baneta Milenkovića u Čakovcu 2015. g. Po Feđi, Bane Milenković stvara „izuzetno vrijedne slike“, dok je Bukovac samo „sposoban“. Rekli bi neki srpska posla.

Genijalni Milenković po Feđi riđobradom i tek sposobniji, oko kojeg se malo pretjeruje- Bukovac

Poslije ovakvih izjava da je netko normalan u kulturi ovaj crvenobradi gusar Feđa ne bi vodio niti garažu u Novom Zagrebu.

Feđa Gavrilović i Vesna Kusin, zamjenica gradonačelnika Bandića, na otvorenju izložbe Željka Kipkea u Studiju Moderne galerije “Josip Račić” 2017. g.

-Znači mogu reći da mi problem u umjetnosti na ovom portalu vidimo godinama, sve je to odavno poznato, ali ova očito neuka ekipa oko Hasanbegovića vidi crvenu zvijezdu kad im ju neki Nemanja želi postaviti ispred nosa, ali ne vide da se to ludilo proširilo jer baš oni koji kao domoljubi sebi daju za pravo držati domoljubni kurs, ništa pod milim Bogom ne rade! I nemaju očito dovoljno stručnosti ili hrabrosti izboriti se za hrvatsku kulturu.