U Hrvatskom Tjedniku od 16, siječnja 2020. godine pojavio se mali članak koji nam otkriva kakva je srbijanska povijesna znanost jer srbijanski povjesničar Aleksandar Rakovac negira povijest crnogorskog naroda. Najprije želim ukazati kako se povijest ne može razumjeti preko mitologije jer, bez poznavanja starijih pisama i onomastike, stariji povijesni zapisi u dosta slučajeva su nejasni i vode nas na pogrešne zaključke, što se dogodilo sa srbijanskom mitologijskom sviješću.
Kao primjer uzet ću naziv Boka jer mnogi misle da je to talijanski naziv koji je nastao od talijanske riječi BOCCA sa značenjem USTA. Međutim, u glagoljici je postojala riječ i naziv za slovo B koje je bilo BUKA i značila je SRCE u dvoslogovnom sanskritskom rječniku. Odatle i riječ BUK-ARA ili BUK-AL. Slično se gradić Kotor zvao KATA TARA, što znači PRIČA o SUNCU ili BOGU – donositelju života.
Talijani su ga zvali Cattaro. Ovo riječi nam ukazuju na izvornu hrvatsku religiju koja se zvala HARAVAČA. BUKA danas znači i ZVUK, a srce ga sigurno posjeduje.
Haravača je bila dvojna religija koja je štovala Sunce koje se zvalo HARA i koje je bilo izvor života i Zemlju koja se zvala VAČA i koja je bila nositelj života. Spajanjem ova dva božanstva nastaje život,a nevidljivi, svemogući i jedan jedini bog HARAVAČA je tvorac i Sunca i Zemlje. Dakle, Haravača je duhovna dimenzija života. Bog Haravača je simbol bezgrešnog začeća između Sunca i Zemlje, a u kršćanstvu ga na suglasničkom pismu nazivamo HRVČ, dakle, HRUČ jer je na latinskom pismu slovo V stalo za glas U. U kršćanstvu Hruč se na grčkom naziva Christos, dakle, Krist ili Hrist.
Naziv DUKLA znači DVA BOŽANSTVA jer u suglasničkom pismu nedostaju slova za glasove V i Č. Zbog toga zaključujem da je rimski car Dioklecijan bio Hrvat iz tadašnje Dalmacije. Dukla je u srednjem vijeku bila dio Crvene Hrvatske, dakle, carevine Hrvatske koja je još poznata kao Krajina ili Cravina. Kad je došlo do raskola u kršćanstvu 1054. godine, dio Hrvata u tadašnjoj Dalmaciji, koji je imao bizantske vjerske običaje, vratio se u okrilje bizantskog kršćanstva za kratko vrijeme i svoju državu nazvao Cervena Hrvatska koja se prostirala od istočne Hercegovine sve do Drača u Albaniji.
Istovremeno se Bosna vratila dvojnoj religiji nakon Pacta Convente iz 1102.godine koju povjesničari nazivaju pogrešno bugarskim bogumilstvom. Međutim, na hrvatskom su se bogumil zvali vučemili, a na to nam ukazuju prezimena Vučemil ili Vučemilovič. Vučemil se još pisalo Učemil. Riječ VUČ se još odrazila kao VUK, a odatle hrvatsko ime VUK te prezimena Vučič, Vukič, Vukovac, Vukota, Vukoje (pod Osmalijama), Vučevič, Vučičevič, Vukičevič, Vukovič, Vukotić, Vukojević i druga. Tako imamo i prezime Vučeta koje je postalo Vučetič. Ako pak zamijenimo početno slovo V slovom B, dobivamo prezimena Buča, Bučič, Bukič, Bukovac, Bukota, Bukoje, Bukičevič, Bukotič, Bukovič, Bukojevič i druga.
Raširena prezimena u Crnoj Gori su još Jovanovič i Radovič.
Ime Jovan je nastalo od semitskog naziva za sunce koje je ČAVAN. Od tog naziva je nastala današnja suglasnička riječ za SUN-CE koja je zamijenila staru riječ HARA koja se još u asirskom Egiptu pojavljuje kao RA, dok se u romanskoj Etruruji odrazila kao COLA i SOLE. Od riječi COLA nastaju riječi kolo i kola koja je označava ljepilo. Zar se u kolu ljudi ne drže za ruke? Kako u nekim pismima nije bilo slova za glas Č, njega je zamjenjivalo grčko slovo I (iota=jat) koje se odrazilo kao J. Tako ČAVA postaje ime Iva, a Iva postaje Jova. Čavan postaje Ivan, a Ivan postaje Jovan. Slično Ure postaje Jure, Are postaje Jare, Ore postaje Jore, Jore postaje Đore. Ale postaje Jale, a Jale postaje Jole. Dakle, imena sa slovom R se još pojavljuju i sa slovom L, što pokazuje da se u nekim pismima glas R pisao slovom L.
Prezime Radovič je nastalo od riječi ARADA koja je nastala semitskim čitanjem riječ DARA, odakle riječ DAR. Kako su se početni samoglasnici često ispuštali, naziv ARADA postaje RADA, a RADA postaje RADE. Od njih nastaju prezimena Radovič i Radevič. Još i danas je sačuvano prezime Ardovič. Postoje još prezimena Ladovič i Ladevič koja su nastala od naziva ALAD koje se ranije pojavljuje kao Aladin. Pravoslavna prezimena su Radojević i Radivojević zbog Osmanlijskog utjecaja, a nastala su od imena Radoje i Radivoje.
Od naziva Rade nastaje hrvatsko prezime Radec koje postaje RADIČ, a ovo postaje Radičevič. Radec također postaje Radek, odakle prezime Radekovič. Slično prezime Radenec postaje Radenkovič. Od prezimena Radac nastaje prezime Radak koje u Crvenoj Hrvatskoj postaje Radakovič. Slično prezimena koja zavrašavaj sufiksom AN kao Radan, Raden, Radin ili Radovan postaju Radanič, Radenovič (Rađenovič), Radnič,Radinovič, Radanič, Radovanič i Radovanovič.
Na koncu treba objasniti kako je Crvena Hrvatska postala Crna Gora. Riječ Crvena se bizantskom suglasničkom pismu koje nije imalo slovo za suglasnik V pisala Crna. Riječ Haravača se iz istog razoga pisala Orica ili Gorica, a takve toponime nalazimo u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori. Često se pojavljuje i kao toponim Juriča. Ove države nam otkrivaju cijeli raniji hrvatski etnički i jezični prostor. Takvi toponimi moraju postojati ili su postojali u Vojvodini, Mađarskoj i zapadno od rijeke Morave u Srbiji.
Iz ovoga se more zaključiti da Crna Gora ima svoju povijest koju nema Srbija. Naime, Rašku se onomastički nikako ne more povezati sa nazivom Srbija, a njezinog prvog kralja Stefan Prvovjemčanog Nemaniča je okrunio Papa za kralja Raške, a ne Srbije. Tako je bilo sve dok Rastko Nemanič (1175-1236), njegov sin, nije postao monah i uzeo monaško ime sv. Sava. Sveti Sava je postao pravoslavac , a odatle sva srbijanska mitologija, lažljivost i svirepost. Tu svirepost je SPC je nametnula hrvatskim pravoslacima koje je nazvala Srbima. Sveti Sava je svog brata Stefana Uroša I natjerao da se prikloni Bizantu, ali među Rašanima je stalno bilo više katolika nego li pravoslavaca.
Neki Srbijanci se pitaju otkuda kult sv. Save u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Sloveniji pa čak i u Italiji. Ime Sava je nastao pod utjecajem dvojne religije i stoji za riječ ČAVA koja je označavala Boga sunca. Rijeka Sava ide u susret izlasku sunca, a ona je cijelim svojim tokom bila hrvatska rijeka. Dakle, ime Sava i prezime Savac, Savec, Savič i Svačič su izvorno hrvatska. Rastko Nemanič je bio najmlađi sin kralja Stefana Prvovjenčanog Nemaniča koji je bio katolik i Hrvat. Stefana Prvovjenčanog za kralja je okrunio Papa, a njegov sin Stefan Uroš I, brat sv. Save, se naklonio Bizantu. Ime Uroš označuje Hrvate jer suglasnički slog OŠ stoji za riječ VAČA. Odatel prezimena, Jurac, Jurec, Jurič, Jurak, Jurata, Juraga, Juraj i druge izvedenice.
Dakle, ime Sava je ranije bilo hrvatsko ime, a poznato je da su Nemaniči bili Hrvati. Prvi put ime Serb je koristio Stefan Uroš IV Nemanič, nazvan Dušan Silni (1308-1355). Naime, tadašnje ime za Hrvate je bilo Cervi ili Servi. Naziv Servi se jedino moglo pisati Serbi jer Bizant nije imao slovo za glas V, a za taj glas i ćirilici se koristilo latinično slovo B koje je zamijenilo grčko slovo BETA. Međutim, bizantski patrijarh ga nije okrunio za cara nego ga je izopćio iz Zajednice pravoslavnih Crkava. Nakon toga je slao svoje emisare Papi da ga okruni za kralja, ali je u međuvremenu umro. Nedugo iza toga Raška je došla pod vlast Osmanlija. Iz ovoga se more zaključiti da Raška nikad nije bila Srbija.
Raška je izvorno bila velika hrvatska županija dok nije došla pod vlast Bugara 924. godine.
Dok su Osmanlije napadale Carigrad i Bugarsku, Dušan Silni je sebe nazvao Serbom i širio svoj teritorij. Sve ovo nam pokazuje da su Serbi izmišljeni narod koji je krao i krade tuđu povijest jer naziv Serb povijesno označuje Hrvate na bizantskom pismu.
Srećko Radović
HOP