E L I T I S T B O Z A N I Ć
Kad sam u travnju 2006. objavio tekst, studiju, o hrvatskom kardinalu Bozaniću pod naslovom Brozanić, mislio sam da, dok smo on i ja živi, neću morati više ni slova zametnuti, zapisati, o njemu. Iako sam ga u tom tekstu, pučki rečeno, rastrančirao, prevario sam se, ovih dana opet sam osjetio potrebu pisanja o zagrebačkom nadbiskupu Josipu Bozaniću.
Na to me je potakao njegov govor, iliti propovijed, o dvadesetoj godišnjici od Tuđmanove smrti, koji je održao 10. prosinca 2019. godine. „Zaboravivši“ da je svojevremeno, u nevrijeme, govorio o tzv. „grijehu struktura“, u govoru o nedavnoj Tuđmanovoj obljetnici Bozanić je uglavnom, što je uredu, pohvalno govorio o Tuđmanovu rukodilu.
Međutim, Bozanić ne bi bio on da nije u rijetko dobar govor udrobio nešto što nema veze s jednom obljetnicom velikog zaslužnika za obnovljenu državu Hrvatsku.
Naime, budući da su se u to vrijeme isticale kandidature za novog predsjednika Hrvatske, Bozaniću su zasmetali kandidati populističkog svjetonazora; zasmetali su njemu, kao i odašiljaču njegovih misli, uredniku Glasa koncila, Ivanu Mikleniću, oni hrvatski građani ( ne mislim na propalog kandidata Škoru) koji se opet uzdaju u snagu hrvatskog naroda da sam vrati sebi od tobože hrvatskih vlastodržaca oduzetu im Državu.
Zaboravio Bozanić da je pokojni Tuđman često isticao da mu je moralna snaga hrvatskog naroda bila poticaj i glavna poluga u obnavljanju države Hrvatske.
Zasmetali su mu narodnjaci, populisti, suverenisti ( nisu to nikakvi sljedbenici Miroslav Škore, nego prosvjednici protiv Plenkovićeva načina vladanja Hrvatskom), a zašto mu, na barem njegov uvijen način, nije zasmetala hrvatska globalistička elita, koja je omogućila nelegalnost prikupljanja potpisa većine kandidata za predsjednika Republike Hrvatske, ili barem protukršćanske i protuhrvatske izjave nekog od tih dvanaest cirkusanata?
Zar nije trebao koju reći i o konstantnim izbornim prevarama preko mrtvih i nepostojećih birača i izbornog zakona koji je zabetonirao vlast istorodne zajednice (HDZ-a i SDP-a) na neodređeno vrijeme? Da je ovako jasan u propovijedanju Isusova nauka kao u protivljenju hrvatskim nacionalnim i državnim interesima, ne bi bio tako „omiljen“ među mnogobrojnim hrvatskim katoličkim vjernicima.
Zar nije s druge strane pameti ono što je on u spomenutom govoru naglasio: dok narod i država propadaju u svakom smislu, Bozanić govori „o pojačanoj nezdravoj radikalizaciji hrvatskog društva“. Zar pravednik ne smije ukazivati na nepravdu i boriti se protiv nje? Dobro, dobra djela se moraju braniti po svim moralnim propisima. Zlodjela Sanadera, Kosorice, Karamarka, Plenkovića, Kitarovićke, Jandrokovića… ne podržavaju se i ne brane, kardinale Bozaniću. Biti na njihovoj strani često znači biti ne samo na antihrvatskoj nego i na antikršćanskoj strani, na strani onih koji su hapsili i progonili hrvatske generale i branitelje, na strani onih koji od Tuđmanov smrti vladaju uz pomoć onih koji su nas razarali, ubijali, klali, onih koji nas i danas raketiraju svojim srpskim memorandumima. Biti na strani takvih ne znači biti na strani hrvatskog zajedništva nego na udbomasonskoj strani.
Prosječno obrazovan Hrvat i katolik ne može a da se na zapita zašto je takav čelni čovjek Crkve u Hrvatskoj i tko je, zapravo, on? Zbog toga, evo nadopune mog teksta o Bozaniću iz 2006. godine. Od 1975., kada je zaređen za svećenika, do 1989., kada je imenovan biskupom, Josip Bozanić je munjevito hijerarhijski napredovao; za samo četrnaest godina dogurao je od svećenika do biskupa. Vrlo bitno je istaknuti da je punih sedam godina proveo na “stručnom usavršavanju“ u Vatikanu, gradu državi koju neki evropski tekstopisci nazivaju Sodomom. U dokumentarcu koji sam uživo gledao na HTV.u, pokojni monsinjor Stanković, upitan da nešto kaže o razlici između Stepinca, Kuharića i Bozanića, odgovorio je: „Stepinac je bio svet čovjek, Kuharić je bio narodni čovjek, a Bozanić nije ni jedno ni drugo“. U tom istom dokumentarcu čuo sam od nekih naših hrvatskih svećenika koji su studirali u Rimu da je se Bozanić puno više družio, za vrijeme svog studija, s vatikanskim prelatima nego s tamošnjim Hrvatima.
Nisam donedavno znao da je on bio i na čelu povjerenstva za izradu ugovora (četiri ugovora umjesto jednog konkordata) o odnosima države Vatikan i države Hrvatske. On i partizan Jure Radić su odigrali vrlo važnu ulogu u sklapanju tih ugovora. Svojevremeno sam pisao protiv nekih odredbi tih ugovora, kao npr. o načinu i postupku papina imenovanja biskupa u Hrvatskoj. Po tim propisima papa nam za biskupa može postaviti koga god on hoće ne poštujući mišljenje hrvatske Vlade; dužan ju je samo prije imenovanja izvijestiti. Da su papinske samovolje uvijek poštivali hrvatski kraljevi, ne bi nikada bilo episcopusa croatorum, ne bi se misa govorila na starohrvatskom sve do Drugog vatikanskog sabora, ne bi se ništa napisalo na prastarom hrvatskom pismu glagoljici… Stoljećima su Hrvati znali razlučivati kada papa nastupa kao duhovni a kada kao svjetovni vladar. A pametnjakovići, kojima je Bozanić predsjedao, uvalili su državi Hrvatskoj ovakve ugovore s državom Vatikan, za vrijeme velikog i svetog pape Vojtile, kao da će on biti na čelu Vatikana dok je svita i vika.
I u za Vatikan sramotnom slučaju Dajla kardinal Bozanić je odigrao vrlo negativnu ulogu. Papa Racinger je suspendirao ovlasti istarskog biskupa Milovana na samo jednu minutu da bi nam pokušao preko nekog španjolskog sluge Vatikana oteti dio našeg teritorije i sakralnih objekata u Istri. Bozanić je bio na strani interesa Vatikana, kao i još neki, nažalost, hrvatski biskupi. Volio bih znati je li Upravni sud RH rješio slučaj Dajla, kako je pravedno i pravično, u hrvatsku korist. Zašto mediji o ovom slučaju šute?
Kardinal Bozanić je pristao i na preispitivanje, po kanonskom pravu zakonito donesene odluke o proglašenju pokojnog kardinala Stepinca svetim, po nalogu pape Frane, u zajedništvu s četničkim vjerskim bradonjama. Kakvo poniženje za hrvatski narod i za Crkvu u Hrvatskoj. Čovjek se zapita šta sve može stati u obraz ne samo Bozaniću nego i papu.
I još nešto: zašto je kardinal Bozanić dopustio da predsjednik Hrvatske biskupske konferencije bude biskup biskupije koja nije formalno hrvatska nego vatikanska. Tko ne zna, zadarska (nad)biskupija je direktno pod vlašću Vatikana; takva je bila i za vrijeme fašiste Musolinija. Do kada?
Kardinal Bozanić se često ponaša kao da je on ministar vanjskih poslova države Hrvatske; te primio ovog ambasadora, te primio onog ambasadora, te primio nekog diplomata strane države… Ako ih prima radi kršćanske ispovijedi, zar to treba razglašavati? A ako nije radi toga, neka kaže tko ga je u Hrvatskoj ovlasti da tako čini.
U Bozanićevu biografiju je ušao i cirkus ispred zagrebačke katedrale, koji je Bozanić organizirao 24. 01. 2019. pod nazivom molitveno komemorativni skup za žrtve holokausta. Samo lud čovjek može odobriti to što je se Židovima dogodilo u Drugom svjetskom ratu, ali zašto praviti priredbu od toga, zašto se nije molilo u katedrali a ne ispred katedrale, kojem bezveznjaku je palo napamet da po dužini cijelog zvonika vješa nekakve platnene poruke, zbog čega toliko ulagivanje Židovima na skupiću ispred katedrale, na koji njihovi predstavnici nisu htjeli ni doći. I zašto Bozanić tada nije ni spomenuo naš hrvatski, blajburški holokaust, pogrom hrvatskog naroda od kojeg se ni do danas nije oporavio. Ne mogu vjerovati da i on opravdava poslijeratne zločine Titini partizana i komunista. Ne opravdava, nadam se, ali ima li, možda, razumijevanja, kao još neki hrvatomrsci, za oko petsto tisuća pobijenih hrvatskih vojnika i civila kad je rat završio. Oprosti mu Bože, ako je tako.
Kako je samo mogao izjaviti, kako piše u Glasu koncila od 06. 05. 2007., nakon smrti komita Račana: „Imao je visoku odgovornost za naš narod i zemlju“, ili nakon smrti srpskog patrijarha Pavla, prema pisanju Slobodne od 20. 11. 2009. godine: „Nosio je odgovornu dužnost u teškim i složenim vremenima u kojima se zahtijevala kršćanska vjerodostojnost“. Zar je za spomenutu dvojicu antihrvata i antikatolika bilo dovoljno samo to reći? Oprosti Bože jugoslavenu Bozaniću sve grešno što je učinio mišlju, rječju, činjenjem ili nečinjenjem, molimo Te!
P. S.
Kad bih imao priliku, kardinalu Bozaniću bih preporučio da češće pročita u Ivanovu Otkrivenju ono što piše u glavi 3, 15-17 redak: „Budući da si ni vruć, ni hladan…“
Zagreb, 20. prosinca 2019. Marko Matić, pismo čitatelja