U boj u boj, 
Mač iz toka, bane! 
Nek dušman zna 
Kako mremo mi! 
Grad naš već gori, 
Stiže do nas već žar! 
Rik njihov ori, 
Bijesan je njihov jar! 
K’o požar taj grudi naše plamte, 
Utiša rik mača naših zvek! 
K’o bratac brata 
Zrinskog poljub’te svi! 
Za njim na vrata, 
Vjerni junaci vi! 

Ovo što ste sad pročitali je proslavljena i legendarna arija iz opere ” Nikola Šubić Zrinski ” Ivana plemenitog Zajca. Kao što je i himna prestižnog japanskog fakulteta Kwansei Gakuin.
A sad pitanje za milijun kuna – kakva je veza između Nikole, Antuna Mihanovića i hrvatske himne ” Lijepa naša Domovino ” ?

Pa, veza je vrlo jednostavna – Lijepa naša Domovino nije trebala biti hrvatska himna! Jest da ovo malo čudno zvuči, ali je istina.

Naime, do 1891. godine, pjesma Lijepa naša je bila samo obična pjesma. Obična narodna pjesma, ništa drugo. Bila je u rangu zajedno s drugim pjesmama ilirskog pokreta.
A onda je 1891. godine je bio natječaj za pjesmu koja će predstavljati, neslužbeno, hrvatsku himnu. I pri vrhu su se našle samo dvije pjesme. Jedna je bila Lijepa naša, a druga je bila U boj u boj!

I bilo je glasanje. I tek za nekoliko glasova razlike, pobijedila je Lijepa naša! Tek za nekoliko glasova razlike.

1907. godine, pjevačka društva Hrvatske su tražila od Hrvatskog Sabora da službeno ozakoni pjesmu Lijepa naša Domovino kao hrvatsku državnu himnu. Sabor na to nije reagirao, jer bi to označavalo izdaju, budići da smo tad još bili u sklopu Austro-Ugarske Monarhije. No, i bez Sabora je ta pjesma uvrštena kao himna. A prvi puta se u Saboru izvela 29. listopada 1918. godine tokom proglašenja nezavisnosti od Austro-Ugarske.

I sad u toj godini idemo u daleki Japan.

U Japanu je tad bio interniran jedan austrougarski ratni brod ( Japan je tad bio u ratu na strani Antante ). I dobrim dijelom su posadu broda činili Hrvati. I oni su tokom zatočeništva pjevali pjesmu U boj u boj. I, da napravimo digresiju, tu pjesmu nije napisao Ivan pl. Zajc. On ju je skladao. Napisao ju je Franjo Marković. No, kako rekoh, naši mornari su pjevali tu ariju. I Japanci su čuli. I naučili ju. Svidjela im se pjesma i to je to.

Ali, tek 1979. godine, Japanci su saznali što je ta arija zapravo. Nisu nikad dotad čuli ni za Zajca, ni za Zrinskog ni za Siget.

1979. godine, grupa japanskih studenata sa sveučilišta Kwansei Gakuin je bila u HNK u Zagrebu. I gledali su operu Nikola Šubić Zrinski. I protrnuli! Jer, to je bila himna njihovog sveučilišta!

I poslije toga su saznali o čemu se radi tu, te još više zavoljeli tu pjesmu.

Naime, iako ćete to malokad saznati iz mas-medija, Japanci i dalje, velikim dijelom, poštuju čast, hrabrost i odanost. To su im vrline. Kao što im je Car i dalje nešto najsvetije, bez obzira na to što je izgubio funkciju nakon Drugog svjetskog rata. Ali, Car im je i dalje prioritet. I nema tog Japanca, koji imalo njeguje tradiciju, a da i dalje ne poštuje Cara. A, ako poštuješ Cara, onda imaš samurajsku vrlinu, po njihovom shvaćanju.

I zamislite sad iznenađenje na licu tih Japanaca kad su čuli što je Nikola Zrinski uradio i što je obranio. Jednostavno neopisivo! Jer, oni u Nikoli nisu vidjeli hrvatskog bana i branitelja Hrvatske i cijele Europe. Oni su u njemu vidjeli ništa drugo nego samuraja!

Samuraja koji je svjesno žrtvovao svoj život, zajedno sa svojim vjernim vojnicima, radi spasa domovine. I to je Japance, studente tog sveučilišta, još više privuklo da još više zavole i poštuju pjesmu U boj u boj.

Sveučilište Kwansei Gakuin je elitno sveučilište u Osaki. Godina studiranja iznosi oko 15 000 eura. A sam upis na to sveučilište je prestiž sam po sebi. I na prvoj godini studija, pogodite što morate znati kao vodu piti – pjevati U boj u boj točno i skladno!

Iako biti član zbora nije obavezno, za studente je biti član tog zbora pitanje prestiža i časti.
Zahvaljujući tehnologiji, možete ih čuti i vidjeti na raznim snimkama na Internetu. I to pjevaju tako ponosno da ti srce zastane dok ih čuješ. A vjerujem da bi i sam Zrinski, kad bi ih mogao čuti, pucao od ponosa 

Danas je službena himna Republike Hrvatske pjesma Antuna Mihanovića ” Lijepa naša Domovino “. I, ne želim sad da netko pomisli da imam nešto, ne daj Bože, protiv naše himne. Nikako i nikada. Ali, pomislite samo kako bi zvučalo da je naša himna U boj u boj iz operne arije. Zacijelo bi imali jednu od najjačih himni na svijetu cijelom. Mislim da mi jedino iste vibracije u srcu stvaraju samo dvije pjesme – Lijepa naša, te U boj u boj. Ja nisam glazbeni stručnjak. I ne razumijem se u note ( glazbeno sam nepismen ). Ali, poznajem povijest. I znam što se dogodilo kod Sigeta 1566. godine. I znam kakvu je to ulogu odigralo.

I zamislite samo kakav bi to naboj imalo da se na, recimo, sad nadolazećem Europskom prvenstvu u nogometu kao hrvatska himna čuje U boj u boj. Da se u cijeloj Europi čuje pjesma koja je i nastala zbog spasa te iste, sad jako nezahvalne, Europe.

Pa potrgali bi sve živo što bi izašlo na teren protiv Vatrenih 

I, sad, za kraj, vratimo se u daleki Japan.

Japanski studenti s ponosom i čašću, pogotovo otkad znaju značenje riječi i sami smisao arije, pjevaju tu pjesmu i cijene ju do neba. I sad se zamislimo na ovo što ću sad napisati – kad stranac cijeni tvoje više nego ti sam, onda zbilja znaš da smo jako nezahvalni…

Ali, kako bilo da bilo, arije iz opere Nikola Šubić Zrinski će i dalje se pjevati, bez obzira smetalo to nekome tamo lijevo ili desno.

https://m.youtube.com/watch?feature=emb_title&v=uqQf_92dgHM&time_continue=91

Stoga, za kraj, što drugo reći nego U BOJ U BOJ