A C A S T A N K O V I Ć
Poštovani čitatelji, znate li tko već dvadeset godina na tobože HTV-u, nedjeljom u dva popodne, kvari Hrvatima raspoloženje za vrijeme ručka. Pogodili ste, riječ je o čovjeku s brkovima u znaku slova U i velikosrpskim svjetonazorom. U dvadeset godina njegova iživljavanja na Hrvatima, ja sam gledao najviše dvadesetak njegovih emisija, pa nisam ni primijetio da je dotični, bre Aca, iliti Aleksandar Stanković, proslavio ovih dana dvadesetu obljetnicu svoje a ne naše emisije na televizijskim ekranima i da je tim povodom i razgovarao s novinarkom Večernjeg lista, što je objavljeno 26. siječnja 2020.
Pa da najprije vidimo, redoslijedom razgovora, šta je u spomenutom Večernjaku Aca rekao. Kaže Aca da je dvanaest godina nagovarao jugoslavena Gorana Milića da mu dođe u emisiju, i da ga je uspio nagovoriti, ali da velesrbina Radu Šerbedžiju i glazbosrbina Đorđa Balaševića nije uspio dovesti u svoju emisiju.
Šteta, kakvo bi to zajedničko srbovanje na HTV-u bilo. „Ali, nada umire posljednja“, veli Aca. Međutim, ima i onih koji mu se, kaže Aca, agresivno nude za sugovornika, ali ih on odbija, kao npr. Ljubo Ćesić zvani Rojs. Ne vjerujem da on neće ispuniti Rojsovu želju; samo, to će biti onda kada mu mogne najviše naškoditi.
„Sramim se nekih emisija jer sam ispao glup“, priznaje Aca, ali i izričito izjavljuje da je „svoje goste isljeđivao“, te dodaje: „S većinom sam gostiju, koji su uglavnom bili političari, razgovarao inzistirajući na provokaciji“. Hvali se da je „prvi u televizijskom novinarstvu uveo standard provokativnog razgovora s političarima“. Ipak, priznaje Aca, „ i sam sebi idem na živce s tom provokacijom“.
Poseban problem je Aci njegov imenjak, četnik Aleksandar Vučić, koji mu se već četiri godine ne odaziva za gostovanje u emisiji. A što se nije obratio Kolindi Grabar K. da mu ga ona pribavi. Možda još nije kasno.
„Neki mi zamjeraju da nisam isti prama svim gostima“, kaže Aca i potvrđiva ono što su uočili svi koji ga gledaju. Prema časnim i poštenim ljudima Aca je često nemilosrdan, zbog čega, po priznanju, i ispašta. „Znalo mi se dogoditi da mi se nakon emisije, za ručkom, ruke toliko tresu da ne mogu žlicu s juhom prinijeti ustima“. Poznato je da Bog odmah reagira kada se dirne u pravednika, Aco Stankoviću, kako te to nitko nije naučio? „Ali, još ću vas neko vrijeme maltretirati u medijima“, uvjeren je Aco, i zahvaljuje se poznatom hrvatskom jugoslavenu, Mirku Galiću, što ga je prije dvadeset godina prebacio s hrvatskog radija na hrvatsku televiziju da kao tašt čovjek, „da, tašt sam“, kaže Aca, svake nedjelje izgoni iz pameti hrvatske rodoljube i domoljube o njihovom trošku.
Za čitatelje koji ne znaju, da vidimo tko je provokator Aca: Aca je sin oficira JNA iz okolice Leskovca i majke Hrvatice iz Hrvatskog zagorja.
Otac mu je umro kad je Aci bilo sedam godina, pa mu je se majka preselila iz Bačke najprije u Karlovac, pa u Zagreb. Aca je rođen 1970. u Bačkoj Topoli ili Subotici, nisam mogao utvrditi točno, osnovnu školu je završio u Karlovcu, a srednju upravnu i pravni fakultet u Zagrebu. Čim je diplomirao pravo 1995. počeo je raditi kao novinar na hrvatskom radiju, a od 2000. na Hrvatskoj televiziji. Otac mu je, vjerojatno, porijeklom Bugar (Stankov), kojem su Srbi dodali ić kada su oteli Bugarima Leskovac i okolna naselja.
Bez obzira na podrijetlo, Leskovčani Acu predstavljaju „kao najboljeg promotora Srbije u Zagrebu“. Tko bi povjerovao da je Aca i pjesnik; objavio je čak tri zbirke pjesama ( volio bih pročitati zbirku „Jutra Pobjeđenih“) i nešto što je naslovio sa „Sto faca i Aca“. Zbog toga je, valjda, primljen u društvo pisaca uglavnom jugoslavenskog svjetonazora.
Acin idol, uzor, je, a tko bi drugi, poznati hrvatomrzac, Srbin, Igor Mandić, a sličnomišljenik je i s trovačima hrvatskog medijskog prostora Z. Šprajcem, R. Bolkovićem i Ž. Matićem. Vjerojatno je dobar i s novinarom M. Bagom, čim je dotični jedanput izjavio u Večernjaku da „pola plaće potroši na poklone Aci“.
Uvjeren sam da Acin nedodirljiv status potječe iz Pupavčeve kvote dogovorene najprije s Račanom, pa sa Sanaderom, pa s Plenkovićem. Zato je Aca zaštićen kao lički medvid, zato je agresivan u nastupu, nekulturan, nepristojan i bezobrazan; svađa se sa svojim gostima, prekida emisiju zbog jednostranog ili obostranog ponašanja. Usuđiva se napadati i vrijeđati svoje neistomišljenike, istaknute hrvatske građane, pa čak i Franju Tuđmana. Emisije su mu često neprofesionalne i ispolitizirane. Ne može, a i ne želi sakriti mržnju prema svemu što je hrvatsko, a posebno prema katoličkoj crkvi, hrvatskoj državi i hrvatskim braniteljima. Čak se je usudio u više navrata nazvati Hrvatski obrambeni rat „građanskim“. Mržnja i zloba, a ne provokacija, izviru iz njega veća dvadeset godina kao i iz četničkih Novosti, koje, suludo, financira hrvatska vlast. Na kraju, da parafraziram velikog rimskog govornika Cicerona: Quousque tandem abutere, Aco, patientia nostra? Zna li itko u Hrvatskoj?
Zagreb, 5. veljače 2020. M a r k o M a t i ć
Pismo čitatelja
HOP
Stavovi iznešeni i objavljeni su u skladu sa ustavnim pravom govora
