Sveto pravo na samoobranu
Emanuel Kant samoobranu smatra “najsvetijim pravom” ljudskih bića. Katolička Crkva je stoljećima podučavala da je i ubojstvo dozvoljeno u slučaju legitimne obrane 1) vlastite osobe, 2) svoga društva. Budući je ljubav prema samome sebi osnova morala, a osiguranje vlastite opstojnosti osnovna dužnost, logično je inzistirati na poštivanju vlastitog prava na život. Osoba koja brani svoj život nije kriva za umorstvo, tj. nije počinila zlodjelo, čak i ako u samoobrani napadača ubije. Naime, ukoliko se napadača ne zaustavi, situacija svejedno može rezultirati gubitkom života. Budući odgovornost prema vlastitom životu nadilazi odgovornost prema životu stranca, obrana vlastitog života nije samo pravo već i dužnost. Ta dužnost je još i naglašenija ukoliko je osoba u pitanju odgovorna i za druge živote, za zajedničko dobro obitelji ili države. Smrtan ishod samoobrane nije krivica osobe koja se brani, već je krivica napadača čije je djelovanje dovelo do neophodnosti uporabe sile u samoobrani. Pri tome djelovanje napadača ne mora nužno biti nasilno: svako djelovanje koje dovodi u opasnost opstojnost pojedinca ili skupine dozvoljava upotrebu svih sredstava sa ciljem osiguranja opstojnosti, uključujući i nasilje.
Osoba koja ne voli samu sebe ne može voljeti nikoga; narod koji ne voli samog sebe ne može voljeti nikoga. Prema tome, inzistiranje globalista na pretpostavljanju prava stranaca i imigranata pravima vlastite osobe ili vlastitog naroda je u suprotnosti sa Božjim zakonom i zakonima prirode. Sigurnost od napada, a prema tome i sigurnost doma, je u osnovi prava na život. Kako je kuća (ili stan) dom pojedinca, tako je država dom naroda. Otvoriti granice znači dozvoliti napade na opstojnost naroda, i protivi se Božjoj zapovijedi.
Toni Šušnjar
