Hrvatska i katolička Bosanska Posavina bila je povijesno dijelom Hrvatskog Kraljevstva, tek na kratko u 14. stoljeću dijelom Bosne i nikada do velikosrpske agresije od 1992 – 1995. nije imala srpsku i pravoslavnu većinu naroda
Bosanska Posavina nalazi se na prostoru veličine 2660 četvornih kilometara i obuhvaća općine Bosanski Brod, Derventu, Doboj ( Komaricu ), Odžak, Bosanski Šamac, Modriču, Orašje, Brčko i Gradačac (Tramošnicu ). Taj cijeli posavski pojas što leži uz desnu obalu rijeke Save i sve od Dubočca do Brčkog, sve je od najranije doselidbe Hrvata u te krajeve od sedmoga stoljeća poslije Krista i sve do velikosrpske agresije na BiH od 1992 – 1995. bio naseljen pretežito hrvatskim katoličkim pučanstvom. I kao zasebno zemljopisno i povijesno područje unutar Bosne i Hercegovine, Bosanska Posavina je oduvijek bila jedna zaokružena gospodarska i ekonomska cjelina i posebna regija.
Hrvati na prostor današnje Bosanske Posavine doseljavaju već 626. godine u prvoj polovici sedmoga stoljeća i netom po dolasku tijekom Velike seobe naroda na današnje hrvatske etničke prostore od Drave na sjeveru do Jadrana na jugu. Bosanska Posavina je tijekom vladavine hrvatskih knezova i kraljeva bila sastavnim dijelom višestoljetnog Hrvatskog Kraljevstva i nakon što je Hrvatska 1102. godine ušla u personalnu uniju s Ugarskom i kad na prijestolju Hrvata nije bila više hrvatska narodna dinastija Trpimirovića. No, Bosanska Posavina ostala je i dalje u sklopu Hrvatske. Ona nije bila sastavnim dijelom Bosne niti za vrijeme vladavine glasovitog bosanskog bana hrvatske krvi Kulina Kotromanića koncem 12. i početkom 13. stoljeća. O tome postoje i izvorni dokumenti, kao i dokument ojim ban Kulin jamči Dubrovčanima slobodu trgovanjanpo Bosni. Taj dokument izvorno ovako glasi:
“U ime Oca i Sina i Svetoga Duha, Ja ban bosanski Kulin prisezaju ( prisežem )tebe kneže Krvašu i vsem gradam dubrovam pravi prijatelj bili u pravu vjeru dokolje sam živ. Vsi Dubrovčani kire hode po mojemu vladanj trgujuće, gdje si kto krevat, godi si kto mine, pravov vjerov i pravim srce držati je bez vsakoje zledi razvije mkto svojov voljom poklon i da mu ne bude od mojih cest nikov sile i dokolije u mene bude, dati im savjet i pomoć, kakore i sebe, kolikore bez vsega primislja. Tako mi Bog pomagaj i se sveto evanđelje.”
I iz 1244. godine postoji pisan trag o hrvatskoj Posavini ( “Terra Tolys” o zemlji oko rječice Tolise, a 1324. godine spominje se Nenavište, prostor s obje strane rijeke Bosne. Prvi bosanski kralj Tvrtko Prvi Kotromanić ( 1353 – 1391 ) pripojio je prvi puta Posavinu teritoriju Bosne. U svojoj povelji bosanski kralj hrvatskog podrijetla Tvrtko Prvi Kotromanić spominje župu Jakeš i župu Modriču. U 15. stoljeću Bosanska Posavina se ponovno priključuje svojoj matici Hrvatskoj u okviru Ugarsko – Hrvatskog Kraljevstva. I to stanje potrajat će ve do 1536. godine kada Posavina pada pod tursku okupaciju. Onu pravu središnju Bosnu Turci su okupirali još 1463. godine, pune 73 godine prije nego su zauzeli Posavinu. Iz turskoga razdoblja vladavine Posavinom vrijedi istaknuti pisanu povelju Ahdnamu, izvorno vladarsku povelju turskoga sultana.
Kad je 1463. godine sultan Mehmed osvajanjem Bobovca, stolnoga grada Kraljevine bosanskih Hrvata u blizini današnjeg Vareša i na raskrižju puta od Vareša prema Kaknju, vojno osvojio glavna uporišta Kraljevine Bosne, koju su nastavali tad isključivo Hrvati katolici iz Bosne, tog istočnog Hrvatskog Kraljevstva, sultan je riješio izdati povelju Ahdnamu, dokument kojim jamči vjerska prava slobode i vjeroispovijesti hrvatskih katolika u Bosni. Te iste 1463. godine turski sultan je osvojenu Bosnu administrativno nazvao turskim Sandžakom sa dijelom u Vrhbosni na prostoru današnjeg Sarajeva. Na zamolbu franjevca Anđela Zvizdovića, sultan se, prije nego se zaputio natrag u Carigrad i prije nego je imenovao Mehmedbega prvim sandžakom u Bosni, izdao glasovitu Ahdnamu, kojom je katolicima u Bosni jamčena sloboda vjere. Prije turskog osvajanja područja Posavine, tamo je bilo osam velikih i znamenitih franjevačkih samostana, koje su sve do jednog Turci porušili i spalili.
Prema turskim defterima odnosno popisima pučanstva iz 16. stoljeća spominje se Nenavište u Posavini, naselje koje su pod pritiskom i naletom Turaka bili primorani napustiti starosjedioci toga kraja katolički Hrvati. I zatim su napuštenu hrvatsku i katolički župu Nenavište i cijelo njezino oblasno područje, Turci pretvorili u Gradačačku nahiju. Nju su činili današnji gradovi Gradačac i Šamac. Drugi i veći dio Posavine po administrativnoj turskoj razdiobi oblasti Posavine nazivao se Derventska nahija. U njen su sastav ulazili Derventa, Odžak i Bosanski Brod. Od većih sela vrijedi istaknuti koncem 16. stoljeća Dubovac, Koraće, Foču, Dubicu i Plehan, te područne rijeke Savu, Ukrinu, Veličanku, Živanjsku, Lješnicu i Markovac. Treći dio Posavine prema turskoj upravnoj podjeli obuhvaćao je Brčko, Dubrave, Zovik, Ulice, Breške, Drijenču i Skakavu i nalazio se u Tuzlanskoj nahiji.
Nakon dogovorenog mira 1719. godine između Turske i Austrije utvrđene su granice Posavine, koje su trajale sve do 1939. godine i sporazuma Cvetković – Maček, kojim je uspostavljena Banovina Hrvatska s gotovo cijelom Posavinom u njezinom sastavu. U ratnom razdoblju borbi s Austrijancima od 1788. do 1792. godine Turci su ponovno protjerali Hrvate katolike iz osavine, uz izliku da navodno Hrvati ne bi ostanu li na svojim ognjištima vojno pomogli Austrijance kao ratni saveznici u kršćanskoj alijansi protiv Turaka. Ipak, nakon svršetka austrijsko – turskog rata od 1788 – 1792. Hrvati su se vratili poslije četiri godine 1792. na svoja pradjedovska i višestoljetna ognjišta u Posavini, otkuda su ih Turci protjerali početkom rata 1788. godine. I opet je 1831. godine Bosanska Posavina izazvala posebnu pozornost turskih vlasti. Tada su pod vodstvom Husein bega Gradaščevića dragovoljci porazili tursku vojsku na Kosovu i u Travniku u središnjoj Bosni. No, već sljedeće 1832. godine Turci su u protunapadu uspjeli potisnuti pobunjenike i povratiti područje pod vlastitu kontrolu.
Utjecaj hrvatskog preporoda osjetio se i u Bosni i Hercegovini. Svesrdnu su im pomoć pružili i franjevci. Posebno se ističu fra Ivan Jukić i fra Martin Nedić iz Tolise. Fra Ilija Starčević u Tolisi je utemeljio i prvu pučku školu na teritoriju Posavine, a knjige za pučkoškolce su nabavljane iz Broda na Savi, odnosno Slavonskog Broda. Godine 1862. i 1863. Turci su protjerali muslimane slavenskog korijena iz Užica i Šapca u Srbiji i oni su doseljeni u podučja Bosanskog Šamca, Orašja i Brezova Polja. Upravo u to vrijeme protjerivanja islamiziranih Srba iz same Srbije na tlo Bosne, iz Smederava na Dunavu u Bosnu, točnije u Šamac doseljavaju i preci obitelji današnjih političkih lidera bosanskih muslimana iz familije Izetbegovića. U Srbiji u njihovoj postojbini Smederevu oni su nosili prezime pravislavnih Srba Živkovića, a u Bosni su se prezvali u Izetbegovića da zametnu i prikriju tragove predaka. Bili su oduvijek svjesni da su kao islamizirani Srbi došli u hrvatski i katolički kraj, no oduvijek su Izetbegovići – Živkovići težili lažima, prievarama i podvalama obmanuti i dovesti u trajnu zabludu islamizirane Hrvate u Bosni i Hercegovini da su im tobože “bliži” Srbi i Turci nego Hrvati katolici. Sami Izetbegovići – Živkovići jesu pitekli od Srba pravoslavaca, njih su srbijanske sigurnosne službe oduvijek držale pod kontrolom, a oni nastavljaju obavljati prljavi i pokvareni posao u korist njihovih srpskih i turksih gazda Vučića i Erdogana, a na štetu Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini. I to uporno, drsko i bezobrazno provode Izetbegovići – Živkovići unatoč spoznaji da su Hrvati katolici iz Posavine i nihove daleke islamizirane Srbe iz Smedereva objeručke prihvatili kao izbjeglice pred turskom najezdom u Bosanskom Šamcu. Nezhvalnost bosanskih muslmana prema Hrvatima u Bosni očito ne datira samo od Domovinskog rata od 1992 – 1995. godine nego seže i u dalju i nedostatnu istraženu prošlost uzajamnih odnosa katolika i muslimana u Bosni i Hercegovini.
Slabljenje turske vlasti u 19. stoljeću dovelo je tadašnju Europu u raskorak istočnog pitanja i konačne podjele Turskog carstva nakon njgeovog dolazećeg i neizbježnog rastakanja i konačne propasti. Zato je na međunarodnom kongesu održanom 1878. godine u Berlinu sređivanje političkih prilika u Bosni povjereno Austro – Ugarskoj. Time Bosanska Posavina opet dolazi u neposredni dodir sa Hrvatskom, pogotovo jer je u toj novouspostavljenoj državi pod paskom Austro – Ugarske imala i vlastitu autonomiju. Austrougarska je 1878. godine najprije vojno zauzela cijelu Bosnu i Hercegovinu i stavila je u potpunosti pod svoj nadzor. Svojom vojskom ušla je upravo kroz Posavinu iz pravca Brčkog, Šamca i Broda. Unijela je i novu civilizaciju, drugu uljudbu, zapravo europski duh u bosanske i gospodarski i duhovno opustošene krajeve. Odmah su Austrougari pristupili izgradnji mostova, putova, suvremenih gospodarskih objekata, škola, bolnica, željezničkih kolodvora, vodovoda, prestižnih zgrada, kazališta, pa i muzeja. Vrijedi izdvojiti posebno Zemaljski muzej koji zaprema 25 000 četvornih kilometara prostora, a čine ga mnoge zbirke povijesne, etnigrafske, biološko – arheološke građe. I sve to je uređeno prema najsuvremenijim muzeološkim načelima. Muzej je danas jedan od najljepših na prostoru jugoistoka Europe od panonske ravnice preko Dinarida pa do Jadrana. Spomena je vrijedan i osnutak Hrvatskog kulturnog društva “Napredak” 1902. godine. Napredak je u Bosanskoj Posavini ubrzo naišao na plodno duhovno tlo i dao razmjerno velike i značajne rezultate u opismenjavanju naroda i širenju kulture.
Nezadovoljni pripajanjem Bosne i Hercegovine Austrougarskoj, jer to remeti iz osnova njihove velikosrpske državne planove, Srbi su 28. lipnja 1914. godine organizirali atentat na austrougarskog prijestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda. Bio je to izravni povod za oružani napad Austrougarske na Srbiju, koja je atentatom na austrougarskog prijestolonasljednika u organizaciji vlasti Kraljevine Srbije i uz logistiku i potporu Rusije i njegovim ubojstvom izravno izazvala i Veliki rat, točnije Prvi svjetski rat od 1914 – 1918. godine. U Velikom ratu sudjelovao je i književnik Mato Blažević, posavski Hrvat iz Bosanskog Šamca. On je njegova ratna sjećanja ovjekovječio u romanu “Zaboravljeni grobovi.” Vještom političkom igrom Srbi su 1918. godine pripojili hrvatske povijesne krajeve u umjetnu državu nazvanu rogobatnom i kompliciranom složenicom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca ili kraticom Kraljevina SHS.
Sljedeći događaj od povijesnog značenja za Bosansku Posavinu vezan je za 1939. godinu kada je na dan 29. kolovoza te godine uspostavljena Banovina Hrvatska. U nu su ušle i posavske općine Derventa, Bosanski Brod, Odžak, Modriča, Bosanski Šamac, Gradačac, Orašje i Srebrenik. Cijeli taj prostor sporazumom Cvetković – Maček iz 1939. definiran je kao hrvatski i time je i državnopravno ušao u sklop Banovine Hrvatske. Tamo već od 1939. nisu više vrijedili zakoni jugosrpbijanske dinastije Karađorđevića. Stvaranjem Nezavosne Države Hrvatske ( NDH ) u travnju 1941. godine Bosanska Posavina je teritorijalno i prema upravnoj raspodjeli unutar NDH još više uvećala svoj prostor. Tako su u njen sastav još ušle i oblasti Semberije s najvećim semberskim gradom Bijeljinom. Područje je dobilo naziv Velika župa Posavina i prostiralo se teritorijalno sve do Drine sa sjevera, zahvaćajući zemljopisno čak i hrvatske općine s druge strane Save Slavonski Brod i Županju.
Dragan Ilić
HOP
