Završje ili Tropolje Livanjskog, Duvanjskog i Glamočkog polja povijesno je uvijek disalo hrvatskim plućima
Tropolje je bilo u sastavu Kraljevine Hrvatske i poslije u sklopu istočne hrvatske banovine Bosne
Nakon Velike seobe naroda u Europi početkom 7. stoljeća na prostor Završja ili Tropolja triju velikih polja Livanjskog, Duvanjskog i Glamočkog na jugozapadu današnej Bosne i Hercegovine doseljavaju 626. godine poslije Krista i Hrvati. Zada dio Hrvata napušta prvotnu Bijelu Hrvatsku na Karpatima i odlazi južnije prema Jadranu, gdje utemeljuju novu Bijelu Hrvatsku. Njoj pripada i već spomenuti kraj Tropolja Livna, Duvna i Glamoča, s tim da brojni doseljeni Hrvati što pristižu s Karpata preko Panonske ravnice i rijeke Drave sve do Jadrana, na širokom prostoru novih nastambi na jugoistoku Europe zauzimaju i područja Crvene Hrvatske na jugu i Panonske Hrvatske na sjeveru. Posliej pobjede nad Avarima kod Carigrada 626. godine Hrvati konačno doseljavaju na prostor prijašnje rimske provincije Ilirije, odnosno njezinog južnog dijela Dalmacije i sjevernijeg dijela Panonije. U tim su područjima Hrvati formirali Primorsku i Panonsku Hrvatsku, dvije prvotne jezgre buduće jedinstvene hrvatske države, kojima su najprije upravljali knezovi, a od 925. godine i kraljevi. Kad je s vladarskim naslovom kneza Tomislav ujedinio hrvatske kneževine, on je postao tim povijesnim pothvatom i prvi hrvatski kralj, a okrunjen je kraljevskom krunom upravo na Duvanjskom polju.
Godine 949. bizantski car Konstantin Porfirogenit u svom djelu De Administrando imperio spominje među 12 župa Bijele Hrvatske i Livno, odnosno današnje Livanjsko polje, zatim Pset oko današnje Bosanske Krupe i Bosanskog Petrovca i Plivu oko Jajca i rijeke Plive.
Najstariji pisani dokument u kojem se spominje Livno je Povelja kneza Mutimira od 28. rujna 892. godine, kojom se crkva sv. Juraja daruje splitskom nadbiskupu Petru II u kojoj se među potpisnicima u listi svjedoka na drugom mjestu nalazi i livanjski župan Želimir i livanjska županija. Ovaj datum se danas obilježava kao Dan Livna. Toma Arhiđakon u kronici “Historia Salonitana” spominje Livno u sastavu Humske zemlje, “quoque Chlebnam Chulmiae Ducatum”. Do 1102. godine Livno se nalazilo isključivo pod vlašću hrvatskih kraljeva u sastavu srednjovjekovne hrvatske države, slavne Kraljevine Hrvatske.
Pliva, Luka ( Dnoluka ) i Uskoplje ( kojega danas bosanski muslimani zovu Gornji Vakuf ) pripojeni su Bosni oko 1260. godine i tad su nazvani imenom Donji krajevi. Godine 1326. Livno po prvi puta ulazi u sastav Bosanske banovine za vladavine bosanskog bana hrvatskog podrijetla Stjepana II Koromanića. Tada se širi vlast bosanskih banova na starohrvatske župe Triju polja Duvno, Livno i Glamoč. Taj se teritorij kasnije u povijesnoj literaturi naziva još i Završje ili Zapadne strane. Kroz cijeli srednji vijek Livno je imalo status hrvatske župe. U Duvnu je početkom 14. stoljeća osnovana biskupija, dok s druge strane Livno i Glamoč u crkvenom pogledu tada pripadaju Splitskoj nadbiskupiji. U Bistričkom gradu kod Livna još 1400. godine postojao je kaptol s arhivom i ispravama. Župa Pset ( današnja Bosanska Krupa i Petrovac ) nije nikada pripadala Bosni do dolaska Turaka, nego je uvijek bila u sastavu Hrvatske. Srednjovjekovne županije i njihovi župani uživali su visok stupanj autarkičnosti i bili su razmjerno neovisni spram svojih feudalnih gospodara , hrvatsko – ugarskih kraljeva i primorskih banova. Ovo razdoblje obilježa i pojava stećaka, nadgrobnih kamenih spomenika velike umjetničke i kulturno povijesne vrijednosti.
Osmanlije su 1463. goidne napale središnju Bosnu koja je postala lak plijen, jer je već bila iscrpljena lokalnim plemićkim ratovima prije turskoga vojnoga pohoda. Tada je palo i Tropolje ( Livno, Duvno i Glamoč ), ali na jesen iste godine Turci su se povukli pred protunapadom združene koalicije hrvatskoga velikaša i utemeljitelja grada Mostara Stjepana Vukčića Kosače i mađarskoga kralja Matije Korvina. Turci su u novom ratu 1485. godine ponovno zauzeli Livno, te se te godine ono opet spominje u turskim podacima kao njihov posjed. Kada je 1537. osvojen Klis, istodobno je osnovan i Kliški sandžak, kojemu je sjedište uglavnom bilo u Livnu. Samo Livno je 1833. godine na kratko vrijeme bilo u sastavu tek osnovanog Hercegovačkog pašaluka, no ubrzo je vraćeno u sastav Bosanskog pašaluka, a Duvno je ostalo i dalje u sastavu Hercegovačkog pašaluka, iz kojega je Livno naknadno izuzeto. Turska vlast će se poslije učvrstiti i tamo neprekidno potrajati sve do dolaska Austro – Ugarske 1878. godine.
Dolasku Austro – Ugarske 1878. godine i okupaciji Bosne i Hercegovine prethodio je ustanak u Hercegovini protiv turskoga okupatora od 1875. do 1878. godine, a ustanak su podigli Hrvati. Među ustanicima su bili i stanovnici Tropolja Livna, Duvna i Glamoča. Lokalno muslimansko stanovništvo Livna, Duvna i Glamoča tom prigodom pružilo je nadiranjem austrougarskih vojnih trupa 1878. godine u Bosnu i Hercegovinu otpor kršćanskim osloboditeljskim vojnim snagama i u trenucima kad su Austrougari uz vojnu potporu lokalnih Hrvata katolika 1878. godine protjerali Truke iz Livna, Duvna i Glamoča. No, tamošnji muslimani su do poslejdnjeg trenutka ostali vjerni turskome okupatoru, koji ih je stoljećima prije islamizirao i od islamiziranih Hrvata i nekada davno revnih katolika, a sad bosanskih muslimana napravio je Turčin svoje najveće i najodanije sluge i vojne saveznike. Nakon preuzimanja vlasti Austro – Ugarska je počela uvoditi svoj zapadnoeuropski način upravljanja. To se u prvom redu odnosi na sudstvo, gruntovnicu, katastar, putove i mostove, javnu upravu, školstvo, zdravstvo i druge do tada potpuno zanemarene javne potrebe radi višestoljetnog turskog nemara i zapostavljanja i civilizacijskog kočenja i razvoja života u tim krajevima.
Nakon Prvog svjetskog rata teritorij Tropolja Livanjskog, Duvanjskog i Glamočkog polja uključen je u Kraljevinu SHS – Srba, Hrvata i Slovenaca. Ta se umjetna državna tvorevina uz stalnu težnju Srba za političkom dominacijom u svom sferama života 1929. prezvala u Kraljevinu Jugoslaviju. No, promjenom naziva nije nikad došlo do bilo kakvih suštinskih promjena u toh umjetnoj državi. Dapače, Srbi su nastavili provoditi politički teror, kako u Karađorđevićevoj Kraljevini do 1941, tako i u Titovoj Republici od 1945. i sve do krvavog raspada te nemoguće države 1991. godine, prouzorčenog veliosrpskom vojnom agresijom na sve susjedne narode te države što nisu pristajali na srpske političke ultimatume. Nedvojbeno je kako su i puno prije toga još u Karađorđevićevoj SHS Hrvati i svi ostali nesrpski narodi u toj državi bili u podređenom položaju, što je prozrčilo val hrvatskog nezadovoljstva i otvorenog bunta protiv takve nepravde. Nakon što je kralj Aleksandar I Karađorđević zaveo šestosiječanjsku diktaturu 1929. godine i uveo nove administativno teritorijalne preinake dijeljenjem države na devet novouspostavljenih upravnih cjelina banovina, Srbi su imali pristrano izvedenom podjelom većinu u čak šest banovina. Hrvatski prostor Tropolja Livna, Duvna i Glamoča srbijanski kraljevski dvor je zlonamjerno podjeliio teritorijalno na dva dijela. Tako je glamočki kraj pripao Vrbaskoj banovini sa srpskom većinom, a jug s Livnom i Duvnom Primorskoj banovini sa hrvatskom većinom. Ona je obuhvaćala najveći dio južne Hrvatske, točnije Dalmacije, zapadne Hercegovine, središnje Bosne, te livanjski i duvanjski kraj. Dana 26. kolovoza 1939. godine sklopljen je sporazum Cvetković – Maček, kojim je politički napokon ustrojena Banovina Hrvatska, koja je pored ostalog, obuhvaćala Livno i Tomislavgrad ( Duvno ), ali ne i Glamoč koji je ostao u Vrbaskoj banovini sa srpskom većinom.
HOP
