Koncept “govora mržnje” je samo drugi naziv za neokomunističko / neomarksističko promicanje jednoumlja sa ciljem stvaranja zombi proletera, stoke koju će se moći vući na lancu.
Novi zakon o elektroničkim medijima upućen u javnu raspravu se predstavlja kao “u skladu s modernim razvojem tehnike, načelom slobode medija i potrebom promicanja javnog interesa u obavljanju djelatnosti pružanja audiovizualnih medijskih usluga”.
No taj zakon je mnogo širi od slobode medija i zapravo ju ograničava. Oglašavanje ne smije “dovoditi u pitanje ljudsko dostojanstvo”, “uključiti ili promicati diskriminaciju”, “sadržavati poticanje na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv grupa ili člana grupe koje se temelji na diskriminaciji na osnovi spola, rase, boje kože, etničkog ili socijalnog podrijetla, genetskih obilježja, jezika, religije ili uvjerenja, političkog ili bilo kojeg drugog mišljenja, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovine, rođenja, invalidnosti, dobi, seksualne orijentacije ili državljanstva kao ni sadržaje koji izazivaju na počinjenje terorističkoga kaznenog djela”. Ne navodi se što je točno diskriminacija, niti u čemu se sastoji poticanje na nasilje ili mržnju. Je li diskriminacija neprihvaćanje migranata, ili je diskriminacija prisiljavanje naroda/države na prihvaćanje istih? Je li diskriminacija prisiljavanje djece na odrastanje u neprirodnim društvenim zajedicama, ili je diskriminacija ograničiti posvajanje na zajedice u kojima bi prirodno odrastala?
Još spornija je iduća sekcija: “U audio i/ili audiovizualnim medijskim uslugama zabranjeno je poticati, pogodovati poticanju i širenju mržnje ili diskriminacije na osnovi rasne ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, te antisemitizma i ksenofobije, ideja fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima.”. Zabrana ksenofobije, fašizma, nacionalizma, komunizma itd. zapravo u potpunosti zatvara medije i politički spektar za sve opcije osim za one ljevičarsko-globalističke. Nacionalizam je osnova demokracije, i nema veze sa totalitarizmom.
No ako nema nacionalizma, ispada da je multikulturalni nadnacionalni globalizam jedina preostala opcija, čime se osnovni politički spektar svodi na jednu jedinu opciju. Sam zakon to dodatno podupire zabranom “diskriminacije” na osnovi porijekla i rodnog identiteta ili spolne orjentacije. U suvremenom globalističkom svijetu odbijanje dozvole boravka bi odmah bilo proglašeno diskriminacijom, čime se praktički naređuje državi i narodu da prihvati sve useljenike bez obzira odakle došli. Zakon, zapravo, potiče na genocid. U članku odmah iza navedenog, zakon iskazuje vlastitu šizofreniju promičući slobodu izražavanja.
Nadalje, zakon tvrdi da “vijesti moraju istinito i korektno predočiti činjenice i događaje, moraju biti nepristrane i profesionalno korektne te moraju poticati slobodno oblikovanje mišljenja”. Dok to savršeno zvuči kao dio etičkog kodeksa novinarskog društva, kao dio zakona je problematično. Naime, zakon mora biti takav da ga se može nametnuti putem organa vlasti. No tko onda određuje koje vijesti činjenice i događaje predočavaju “istinito i korektno”, a koje ne? Koji su novinari “nepristrani i profesionalno korektni” a koji ne? I što točno, u kontekstu zakona, uopće znači “poticati slobodno oblikovanje mišljenja”? Sve su to dijelovi i izrazi koje se da vrlo lako zloupotrijebiti. Također, “Pružatelji medijskih usluga i elektroničkih publikacija obvezni su promicati nepristranost, poštujući razlike u mišljenjima o političkim ili gospodarskim pitanjima ili u svezi s trenutačnom javnom politikom.”.
Opet, tko određuje koji mediji/novinari/komentatori “promiču nepristranost”?
Članak 21. je jedva nešto manje sporan. “Radi trenutne zaštite pravnog poretka te zaštite života, sigurnosti, zdravlja stanovništva ili imovine veće vrijednosti u određenom upravnom području pružatelj medijskih usluga obvezan je objaviti bez naknade informacije iz naredbe čelnika tijela državne uprave.”. Sa ovim ne bi bilo nikakvog problema da nema prvog dijela: “radi trenutne zaštite pravnog poretka”, koji i Članak 21. otvara mogućnosti zlouporabe od strane političke vlasti.
Članak 93. obvezuje pružatelje elektroničkih publikacija na onemogućivanje objavljivanja sadržaja koji nije u skladu bilo sa Zakonom o elektroničkim medijima ili Člankom 125. Kaznenog zakona, čime zapravo tvrdi da svi objavljeni sadržaji moraju biti u skladu sa dominantnom političkom ideologijom. Istovremeno sam Članak 93. ovog zakona krši Članak 127. Kaznenog zakona, koji propisuje kaznu od tri godine zatvora za svakoga “Tko uskrati ili ograniči slobodu govora ili javnog nastupa, slobodu tiska ili drugih sredstava priopćavanja (…) naredi ili provodi cenzuru”. Nadalje, Članak 93. ne samo da zabranjuje objavljivanje politički nekorektnog sadržaja izdavačima glasila, već ih obvezuje na cenzuru objava čitatelja: “Pružatelji elektroničkih publikacija dužni su (…) sukladno članku 14. ovog Zakona poduzeti sve mjere kako bi onemogućili objavljivanje sadržaja koji potiče na nasilje ili mržnju”, “Pružatelj elektroničke publikacije odgovoran je za cjelokupni sadržaj objavljen na elektroničkoj publikaciji uključujući i sadržaj koji generiraju korisnici.”.
Zakon je u potpunosti protuustavan. I Ustav RH i Europska konvencija o ljudskim pravima propisuju da se sloboda izražavanja može ograničiti samo u slučaju legitimnog cilja, poput zaštite nacionalne sigurnosti. No ovdje se ne radi o zaštiti nacionalne sigurnosti. Naprotiv, sam zakon predstavlja napad na nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske te na demokraciju kao takvu, zato što zabranjuje raspravljanje o bilo kakvim imalo bitnijim pitanjima. Zakon nastoji propisati kakva svjetonazorska i politička stajališta medij može izražavati, te otvara vrlo širok prostor mogućim zloupotrebama zakona. Također stoji u kontradikciji sam sa sobom, budući u Članku 4. zakon jamči slobodu izražavanja, da bi kasnije tu slobodu u potpunosti dokinuo.
U osnovi se radi o povratku na komunistički koncept verbalnog delikta. Usporedimo Čl.133 Krivičnog zakona SFRJ sa ključnim djelovima prijedloga:
• TV, radio i internet trebaju promicati hrvatske kulturne stečevine i promicati međunarodno razumijevanje i osjećaj javnosti za pravdu, braniti demokratske slobode, služiti zaštiti okoliša, boriti se za ravnopravnost žena i muškaraca, promicati razumijevanje za pripadnike nacionalnih manjina
• Tko natpisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili potiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, sigurnost i obranu zemlje, ili zlonamjerno i neistinito prikazuje društveno-političke prilike u zemlji,
Kako se iz naglašenih dijelova može vidjeti, dva zakona su u zamisli izrazito slična, iako se u izričaju razlikuju. Razlike se sastoje isključivo u jeziku: “međunarodno razmijevanje” nasuprot “bratstva i jedinstva”. Ako išta, zakon SFRJ je bio iskreniji.
Toni Šušnjar
