Prolazeći pokraj kioska, uočim ga na naslovnoj stranici jednih novina, opet. Već me pomalo iritira taj debeljuškasti gospodin s kačketom, sveprisutan je u donkihotovskoj borbi protiv establišmenta, što god to značilo. Mislim, establišment u hrvatskim prilikama. Od takozvanih službenih uhljeba odvratniji su mi samo neslužbeni uhljebi, ljuti borci protiv uhljebništva i korupcije.
Borci koje ova nesretna država pokorno i izdašno financira još od početka stoljeća. Kažu da je dotični gospodin redatelj iako je završio komparativnu književnost. Doduše, diplomirao je kasnije film na londonskoj Filmskoj akademiji. Simptomatično je međutim da Englezi tako neke našijance obrazuju pa ih pošalju natrag nama da nas uzdižu iz gliba neznanja prema svjetlu prosvjećenosti. Uvijek su to neki psiholozi ili pedagozi kao Boris Jokić ili pohađatelji humanističkih i umjetničkih studija kao spomenuti gospodin s kačketom, Davor Juričan, nikada liječnici, molekularni biolozi, fizičari ili nešto slično. Naprotiv, takav profil ljudi stranci nam uglavnom uzimaju nakon što ih Hrvatska odškoluje o svom trošku.
Ne znam kako vi, ali ja bih, nacionalno neuskogrudan kakav jesam, nekako više volio da je Jokić ostao na Otoku reformirati englesko školstvo nego naše i da je Juričan ostao obogaćivati englesku filmsku umjetnost nego našu. Imamo mi svojih hribara, brešana, nuića i ogresta, Juričana smo velikodušno mogli prepustiti Englezima. Ali što je, tu je. A Juričan je nedvojbeno tu i s njima valja računati, to jest valja i njemu nešto za pod zub dati. Uostalom, tu je još uvijek i Siniša Labrović čiji smo odlazak još nedavno s odahom oduševljenja ispratili, a kako ne bi bio dežmekasti Juričan koji još nije ni otišao. Znam, znam, dežmekast je srbizam, ustvari turcizam učestaliji u srpsko nego u hrvatskom jeziku, već vidim kritične čitatelje, hrvatske jezične čistunce, kako se mršte, ali ja se pomalo pripremam za vremena koja dolaze. Poučen riječkim slučajem oko pozornice za otvaranje EPK, gdje se već i natječaji pišu na srpskom jeziku kako se srpski ponuditelji ne bi nervirali dok ih čitaju – ja pomalo vježbam povratak u crno-bijeli svijet ranih osamdesetih prošloga stoljeća. Samo da taj juriš u ”svijetlu prošlost” ne završi nekim novim Karađorđevom.
No, vratimo se mi debeljuškastom gospodinu s kačketom. Sličniji Sanchu Panzi nego Don Quijoteu od početka mi je bio sumnjiv. Jedina njegova kreativnost i duhovitost svodi se na stalno ponavljanje jednog te istog: dajte mi da i ja malo kradem, dajte da dijelimo plijen. Obraća se, navodno, establišmentu, financijskoj i političkoj eliti, u stvarnosti Milanu Bandiću i pomalo Andreju Plenkoviću, sada pak najavljuje da će uzeti na zub i Crkvu. Ali to njegovo pozivanje da ga se uključi u grabež i žderačinu, čini se, pada na plodno tlo što se javnosti tiče. To možda korespondira s jednom dubljom žicom zapretenom u narodnom biću, onom atavističkom glađu za nezasluženim dobrima, glađu kojoj sigurno nije odmogla ni hajdučko-graničarska ni socijalističko-samoupravljačka povijest. Uostalom, nije slučajno nastala pučka uzrečica u stihovima: Drug je Tito krao,/ al’ je i nama dao./ Ovi sada kradu,/ al’ nama ne dadu. Dakle, nije stvar u korupciji i nepotizmu, nego u podjeli plijena; ne radi se o tomu da se ne krade, nego o tomu tko je u poziciji da krade. Juričana treba shvatiti ozbiljno, on misli ozbiljno, i ako u njegovu nastupu ima neko zrno duha, ona iskra duhovitosti – ona jest upravo u toj genijalnoj mimikriji, u tomu da govori o svojim istinskim namjerama, a svi se smiju jer se kao dobro zafrkava.
No, debeljuškasti gospodin s kačketom ipak nije potpuno iskren. On već sada pomalo sudjeluje u podjeli kolača. Od nečega očito živi, uhranjen je, nije mu ni kačket loš. Nekako mi se čini da dokumentarac Gazda nije komercijalno toliko uspješan film da bi se tih prihoda dalo godinama uspješno živjeti, financirati kampanju itd. U svom filmu Juričan polazi od činjenice da je njegov otac Ljudevit vršnjak vlasnika Konzuma Ivice Todorića te da je četrdeset godina radio u tom istom Konzumu. Obojica su srednju školu završili u Zagrebu i prvo dijete dobili 1976. Na temelju tih podudarnosti Juričan gradi priču o velikoj nepravdi, gdje jedan protagonist postaje gazda, a drugi ostaje obični zaposlenik Unikonzuma, odnosno Konzuma. Izvor svojih frustracija Juričan otkriva u jednom intervjuu: ”Otac mi je cijeli radni vijek proveo u Unikonzumu, kasnije Konzumu. U penziju je otišao 2010. godine. Ljetovali smo u Posedarju, za sitne pare, preko firme.” Sve u svemu, obično hrvatski jal. Oduvijek mi bila sumnjiva ta opsjednutost običnjaka tuđim bogatstvo. Fascinantno je da se Juričan nije zapitao je li možda stvar u tomu da je Ivica Todorić bio sposobniji od njegova oca!? Postoji, naime, i ta mogućnost. Pa čak ako je do bogatstva došao na koruptivan način, on je barem genijalac korupcije, nipošto obični jalnuš. A što se ljetovanja u Posedarju tiče, nije to ni tako loše ako je preko firme. Uostalom, seoska su djeca crnčila na njivi tijekom ljetnih mjeseci.
No, pustimo sad Todorića, njega su ionako razvlastili, osramotili i oteli mu ono što su mu, navodno, ranije dali. O njemu je i o Kutli lako snimati filmove, o Bandiću također. Kapu skidam onome tko snimi film od Tedeschiju, a da ne bude udvorički. Nekako slutim da Juričan neće biti taj. O pravim se gazdama u ovoj zemlji šuti. Omerta. Onoga trena kada je on dobio inspiraciju za film o Todoriću, na mjestu gdje se odlučuje već je bilo odlučeno da je Todorić svoju dionicu odradio i da mu slijedi pad. Kao i to da Juričan dobije inspiraciju za svoj film. Snimajući dopuštene i dotirane filmove, radeći performanse po gradu, to jest odrađujući svoju dionicu u ovom otužnom simulakrumu – Juričan ne radi ništa drugo nego gricka svoj dio velikog koruptivnog kolača. Kad odradi svoj dio posla u manipuliranju javnim mnijenjem, bit će nagrađen nekim viđenijim uhljebničkim mjestom u kulturi ili možda čak u vlasti. Zanimljivo kako se ovaj izraz uhljebi ne da zamijeniti nekom hrvatskijom inačicom, ukrusi ili slično, nije to bez vraga. Bilo kako bilo, pomalo me već iritira taj debeljuškasti tip s kačketom.
Damir Pešorda/HRsvijet