BASTA PARTIZANA I KOMUNISTA!
Kako već znate, poštovani moji čitatelji, 5. siječnja 2020. godine, oko milijun hrvatskih državljana s pravom glasa izabralo je Zorana Milanovića za predsjednika RH idućih pet godina, ako je vjerovati APIS-u i Državnom izbornom povjerenstvu. Tog dana, uvečer, njegovi simpatizeri su skandirali ime najvećeg zločinca u hrvatskoj povijesti, koji se lažno predstavljao kao Josip Broz Tito. Tada sam ražalošćen rekao: zar nije bilo previše, poslije Tuđmana, komunista i partizana; peti predsjednik, peti partizan, osobno ili po ocu – do kada? Je li to plod tzv. Tuđmanove pomirbe, ili „nagrada“ državotvornim Hrvatima za sve pobijene na Blajburgu i križnim putevima. Mi, sinovi pripadnika hrvatskih oružanih snaga, hrvatskih domobrana, možemo samo pjevati, u partizanskom stilu: To je nama naša borba dala, da imamo petog predsjednika Hrvatske, partizana za maršala.
Opet nam je predsjednik osoba koja se tako vatreno zalaže za Euniju kao mnogi njegovi preci za Srboslaviju.
Pokušao sam saznati tko je i što je novi predsjednik države Hrvatske, pa da i vama, čitatelji moji, prenesem ta svoja saznanja.
Zoran Milanović je rođen 1966. u Zagrebu, a otac mu je Stipe rođen u Glavicama kod Sinja, koje Sinjani zovu i „mala Moskva“. Čast časnim ljudima u Glavicama; imam i vlastitih prijatelja iz tog lijepog sela.
Milanovićev se djed doselio iz livanjske okolice u Glavice, što on jedva priznaje. Tek ovih dana smo saznali da je Zoranu ime, krsno, Marijan; baka s materine strane ga je ilegalno odnijela na krštenje. Ništa neobično; mnogi sinovi komunista su tajno postali katolici. Bolje i tako nego nikako. Marijan (Zoran) ima sina Antu koji se zove Jakov i sina Marka. Očito da je se i njegove supruge pitalo oko imena zajedničkih im sinova.
U Večernjaku od 6. siječnja 2020. piše „da je se Milanović volio tući u kvartu i markirati s nastave“. Nadimak mu je, piše u istom Večernjaku, bio Basta.
Ne znam je li nadimak dobio zato što je u svom društvu naređivao po talijansku (basta = dosta) ili po četniku s petokrakom, koji je u ime zločinca Tite isposlovao od Engleza kapitulaciju nesretne NDH, Milanu Basti.
S ocem sam mu Stipom radio na istom katu u nekadašnjem Ministarstvu prosvjete, kulture ii znanosti, gdje ga je, navodno, zaposlio, preko Tuđmana, njegov Glavičanin, Vlado Veselica.
Stipu sam upamtio kao brblavog neradnika, koji se na mene okomio, misleći da izmišljam, kada sam 1992. začuđen kolegi ispričao da mi je u ruke došao dopis ravnatelja sinjske fratarske gimnazije, fratra Solde, koji te 1992. pita treba li iz učionica u sjemeništu maknuti Titine slike.
Moje čuđenje je bilo još veće jer sam , na Poljudu u Splitu, završio fratarsku gimnaziju u kojoj je u učionicama na zidu, ispod križa, visio Tito jedino onaj dan kada bi nam dolazila prosvjetna inspekcija.
Marijan Zoran Milanović diplomirao je, kažu da je bio dobar student, na Pravnom fakultetu u Zagrebu i brzo se, preko Slovenca Šimonovića, zaposlio 1993. u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova, koje mu je omogućilo da se u Briselu stručno usavršava dvije godine, dok su njegovi vršnjaci ginuli po hrvatskim ratištima.
Premda se družio s tzv. Tuđmanovom zlatnom mladeži, već se 1999. učlanio u zloglasni SDP. Lažni demokršćanin nije bio ni socijaldemokrat, nego liberal, kako se u novije vrijeme počeo predstavljati. To nije smetalo tzv. Savezu antifašističkih boraca da mu 21. 01. 2016. uruče posebno priznanje za njima drago njegovo ponašanje.
Predsjednik SDP-a je bio baš do te 2016. a od 2007.godine. Nakon parlamentarnog poraza SDP-a 2015. Milanović je podnio ostavku, a kada će se Plenković na njega ugledati, na mjesto predsjednika SDP-a i sve funkcije u stranci, i privremeno se prebacio u privatnike. A šta je kao privatnik i gdje sve radio, samo dragi Bog zna.
Dužnost predsjednika Hrvatske vlade obnašao je od 2011. do 2016., vladajući s čudnovatom tzv. Kukuriku koalicijom. Ta njegova „stručna“ Vlada povećala je PDV s 23 na 25%, htjela je prodati mukotrpno građenu auto cestu, ozakonila je da se u mirovinu ide sa 67 godina života a ne sa 65 (srećom da ta odredba nije odmah stupila na snagu), grčevito je štitio udbaše koji su ubijali hrvatske emigrante tzv. zakonom lex Perković, uz pomoć (snajperista) Ranka Ostojića uvela je ćirilicu u Vukovar.
Milanović-Ostojićevi policajci su htjeli hapsiti branitelje unutar zidina same crkve Sv. Marka, koji su prosvjedovali do iznemoglosti najprije na Savskoj cesti, a onda i na Trgu sv. Marka.
Njegova Vlada, zajedno s tadašnjim predsjednikom RH, Jusipovićem, žestoko se protivila referendumu kojim se htjelo ozakoniti da je brak samo i jedino zajednica muškarca i žene.
Za vrijeme Milanovićeve vladavine, 1. srpnja 2013., Hrvatska je ušla „iz jedne manje u drugu veću Jugoslaviju“ (Peres), u Euniju. Kroz njegovu Vladu političku „afirmaciju“ stekli su hrvatski jugoslaveni: Matić, Ostojić, Maras, Bauk, Miljanić, i rišćanin Jovanović.
Malo prije nego će postati predsjednik Hrvatske vlade podigao je kredit u Erste banci u iznosu od 300 tisuća eura, a onda je, u suradnji s Hrvojem Vojkovićem, Croatia osiguranjem i Sinišom Vargom kupio sebi veći stan nakon što je omogućio da se Croatia osiguranje proda u bescjenje.
Sve te transakcije su znatno smanjile njegovu ratu kredita, koja je u početku bila 11 tisuća kuna mjesečno, kredita s izuzetno povoljnim kamatama na koji nije ni imao pravo zbog godina starosti. Zar nije takav beskarakteran čovjek trebao završiti u Remetincu a ne na Pantovčaku?
Takva njegova hiperaktivnost za mene je krivično i kazneno djelo a ne lucidnost. Kada će biti i onim našim institucijama koje štite interese hrvatskog naroda i države?
Eto takva osoba bi se trebala ustoličiti, inaugu(i)rati, za predsjednika RH na Pantovčaku, jer je on tako odredio, 18. veljače 2020. godine. Bit će prisutno 39 uzvanika i on; biblijskih 40 osoba. Otkud mu pravo na takvo ponižavanje čina ustoličenja? Trebao je onda organizirati sav taj svoj cirkus u rodnom ćaćinu selu, Glavicama, maloj Moskvi, pa bi mu, možda, i Rus Putin došao.
Znate šta, prijatelji moji, tog punoglavca je trebalo natjerati da se ustoliči na Trgu sv. Marka ili u Sabornici, a ne u Titinu ljetnikovcu na Pantovčaku, i to strogo po propisima, s lentom preko ramena i s: „Tako mi Bog pomogao“, vjerovao ili ne vjerovao u Njega. Ustoličenje predsjednika Države nisu njegovi svatovi, pa da bira koga hoće a koga neće pozvati. Kod Hrvata je stoljećima običajno pravo bilo jače od normativnog, druže Marijane i Zorane. S druge strane, možda je i dobro što će na ovakav način biti ustoličen, bez parade. Pa zar njegova uloga u Državi nije većim dijelom paradna; paradirat će pet godina ako ga ne uspijemo ranije smijeniti. Šta će drugo nego paradirati; njegovi najbliži suradnici su ga davno nazvali neradnikom.
Ne znam samo kako će, po Milanoviću također liberal, Plenković, s njim takvim „čvrsto kohabitirati“ (lat. kohabitirati = zajednički stanovati), kako je sam Plenković rekao.
Iako njegovi pišu da je se promjenio nabolje, da je postao drugi čovjek, ja u to ne vjerujem, čitatelji moji. Naš narod kaže da vuk dlaku mijenja, ali ćud ne. Bez uvrede, zar Milanovićeve oči nisu kao u čaglja? Stoga, oprez, dragi Hrvati; čovjek koji je izjavljivao da je Hrvatska slučajna država nije slučajno postao predsjednik Republike Hrvatske. On ima, da se poslužim riječima njegova ideološkog oca Račana, „opasne namjere“. Dabogda ja ne bio u pravu.
Zagreb, 15. veljače 2020.
M a r k o M a t i ć pismo čitatelja
