Križevci! Tako pitom, prelijep i barokno raskošan grad, a opet intiman, upravo otmjen u svojoj nenametljovosti i urbanističkom skladu! Baš po mjeri čovjeka! Kad hodam njegovim ulicama, osmijeh zadovoljstva mi ne silazi s lica… naravno, smrknem se i rastužim kad vidim da ga se očito desetljećima zapostavlja, kao i mnoge druge naše gradove i gradiće. Vidi se to po mnogim propalim zgradama i kućama, koje zjape prazne i urušavaju se, po pohabanim fasadama… ali taj grad još uvijek zauzima posebno mjesto u biću hrvatskom, vidi se to po njegovoj građi i crkvama…
Oltar u toj crkvi djelo je baroknog venecijanskog kipara Francesca Robbe. Nakon renoviranja zagrebačke katedrale za koju je bio napravljen, dospio je u križevačku konkatedralu kojoj je puno bolje odgovarao svojim baroknim stilom. Ali zašto je barokni venecijanski majstor Robba stvarao većinu života u Ljubljani i pred sam kraj života u Zagrebu? Je li zbog toga smatran manje uspješnim ili manje darovitim? Nikako, zato jer je Hrvatska u svakom smislu, pa i u onom umjetničkom bila sastavni dio Europe. Tako se i Francesco Robba kao mlad čovjek preselio u Ljubljanu na poziv slovenskog kipara Luke Mislaja kod kojega je radio, čiju kćer je oženio i čiju kiparsku radionicu i klijente je naslijedio. Njegov ugled je rastao i posao se širio. Njegova radionica je u to doba (sredina 18.st.) bila najbolja u tom dijelu Habsburške monarhije za izradu mramornih ansambala po sakralnim objektima i bogatim aristokratskim kućama. Zbog toga je bio i pozvan sagraditi i osmisliti oltare za zagrebačku katedralu.
Drugim riječima, bila mu je velika čast, kao rođenom Venecijancu, raditi u Zagrebu.
Danas, 270 godina kasnije, srozali smo se do te mjere da Hrvatsku smatraju “zapadnim Balkanom”, rubnim i upitnim dijelom Europe, a ne njezinim uglednim centrom, što smo uvijek i bili. Kako je moglo doći do takve propasti i gubitka identiteta? Krenulo je to preuzimanjem s istoka, s pogubnim udruživanjem u kraljevinu pod srbijanskom vlašću. Ta propast je još jednom zapečaćena olovnim komunističkim mrakom. Čak i nakon hrvatskog oslobodilačkog rata 1991. nas domaći i europski političari guraju u isti mrak i samozaborav servirajući nam mjesto u “zapadnom Balkanu”, dok su pojam SREDNJE EUROPE sasvim potisnuli iz uporabe.
Prateći tragove umjetnosti i kulture jasno ćete doći i do povijesnih istina, samo treba htjeti, razumijeti i povezati.
Ingrid Runtić
HOP