• Svojedobno ste prvi najavili kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske i prvog su Vas marginalizirali, ignorirali i postavili se prema Vama kao da ne postojite. Zašto, odnosno kako ste to podnijeli?- pitamo Antuna Babića.

 

Znajući unaprijed da neću dobiti medijski prostor za svoje predstavljanje, kandidaturu sam najavio već u travnju 2018. Nadao sam se da će taj potez medije barem malo zainteresirati za moja stajališta. Nijednog se trenutka nisam zanosio mišlju da imam pa ni 0,1 posto šanse pobijediti u današnjoj Hrvatskoj, koja je daleko sličnija bivšoj Jugoslaviji, nego samostalnoj i demokratskoj državi za koju su, u borbi protiv velikosrpskog agresora, hrvatski branitelji i pravi stvaratelji hrvatske države dali svoje živote, a oni koji su preživjeli danas si iz očaja i nepravde u velikom broju sami oduzimaju živote. Moja kandidatura od samog početka imala je samo jedan cilj – upozoriti hrvatski narod u domovini i diljem svijeta na totalnu propast u koju nas vode današnje izdajničke, pokvarene i sluganske hrvatske političke i gospodarske «elite». To je bio i glavni razlog zašto sam s kampanjom počeo u Slavoniji, gdje sam u desetak dana posjetio dvadesetak većih i manjih gradova i sela. I prije tog obilaska Slavonije znao sam za loše demografsko i gospodarsko stanje u toj našoj nekada najbogatijoj regiji. Putovanje po Slavoniji, a nakon toga po Zagorju, Međimurju, Gorskom kotaru i nekim otocima te razgovora sa stotinama «običnih» ljudi na ulicama, još me više uvjerilo u zastrašujuće demografsko stanje i umiranje tog dijela Hrvatske. Vidio sam stotine, ako ne i tisuće napuštenih kuća u kojima su prije Drugog svjetskog rata živjele obitelji s po desetero i više djece. Danas su to prazna sela, kao da ih je poharala kuga. Na medijsku zavjeru bio sam već dobro priviknut, ali ovoga puta zapovijed mainstream medijima bila je unisona: «O Babićevoj kandidaturi ne smijete ništa objavljivati», i tako je i bilo. Tragično je da su se toj medijskoj sabotaži pridružili i pojedini portali. Nisu smjeli napisati ni riječi o mojem posjetu Kumrovcu, gdje sam ispred spomenika zločincu i kradljivcu identiteta Titu održao dva žestoka govora, za koja bih u komunizmu najvjerojatnije bio osuđen na smrt. Osim medijske blokade poduzimali su i neke druge metode da mi otežaju prikupljanje dovoljnoga broja potpisa za kandidaturu. Pitate me kako sam se osjećao: jednako kao i hrvatski disidenti Veselica, Gotovac, Budiša, Đodan i drugi poslije sloma Hrvatskoga proljeća, kad su završili u jugoslavenskim komunističkim kazamatama. Osjećao sam se, a i danas se osjećam, kao disident u državi za koju sam se borio u emigraciji dvadesetak godina te u domovini nakon dolaska u Hrvatsku na prve izbore u travnju 1990. sve do danas. Jedina, ali važna razlika u tomu je ta da mene još nisu strpali u zatvor ili ubili kao Antu Paradžika. Ni za tako nešto još nije kasno. No ja se smrti ne bojim. Ipak, duboka država ustručava se takvo nešto učiniti zbog mojih poznanstava s visokim političarima i brojnim novinarima u zapadnim demokracijama. S druge strane, zauzeli su pragmatično stajalište da sam star i poprilično bolestan, pa će vrijeme u relativnom kratkom vremenu učiniti svoje. U međuvremenu šire i nadalje će širiti teške dezinformacije o meni i mojoj polustoljetnoj borbi za demokratsku, poštenu, pravednu i socijalno ljudsku Hrvatsku.

 

• Godinama ste živjeli i radili u Australiji. Kako ste i zbog čega tamo odselili?

 

Glavni razlog mojeg odlaska iz Hrvatske bila je protukomunistička i protujugoslavenska prošlost mojih roditelja. Otac mi je cijeli rat Drugi svjetski rat proveo kao domobran, a s hrvatskom vojskom i civilima 1945. povlačio se prema Austriji. Tamo je sa stotinama tisuća Hrvatica i Hrvata bio izručen jugo-partizanskim koljačima, koji su izvršili vjerojatno najteži i najveći mirnodopski pokolj nevinih ljudi nakon što je završio Drugi svjetski rat. Na Križnom putu bio je teško ranjen i jedva je preživio. Jedno je vrijeme bio u zatvoru u Lepoglavi, a potom u logoru u Požegi. Drugi muž moje majke, rodom iz Aržana kod Imotskog, bio je ustaški satnik i poginuo je u borbama s partizanima u Kutjevu 1944. godine, pa je majka nakon rata također proživjela veliki pakao. Ja sam bio drugo dijete u obitelji od jedanaestero djece. Živjeli smo u velikom siromaštvu, kruh smo jeli svaki drugi ili treći dan, a u školu često išli i bosi po snijegu. Majka je bila neustrašiva vjernica i mi smo svi svake nedjelje išli na misu i vjeronauk, zbog čega su učitelji u osnovnoj školi rušili jednu moju sestru. U takvim izuzetno teškim životnim uvjetima u meni se već u ranoj mladosti probudio buntovnički duh, pa sam 1968. pobjegao u Austriju, gdje sam nekoliko mjeseci bio u izbjegličkom logoru Traiskirchen u blizini Beča. I danas sam u kontaktima s nekim prijateljima Hrvatima s kojima sam boravio u tom logoru, gdje su izbijale česte tučnjave između nas Hrvata i malobrojnih izbjeglica iz Srbije, uglavnom četnika.

 

• Što ste radili u Australiji?

 

Za cjelovit odgovor na to pitanje potrebno je napisati veliku knjigu. Cijeli svoj životopis objavio sam u letcima koje sam tiskao za potrebu predsjedničke kampanje. Taj sam životopis objavio i na svojem blogu: www.spasimohrvatsku.hr. No, ukratko ću iznijeti sljedeće podatke: Po dolasku u Australiju više mjeseci proveo sam u tamošnjem izbjegličkom logoru Bonegilla u državi Viktoriji. Potom sam otišao u Sydney, gdje je živio i jedan mlađi čovjek iz Pleternice, Ruda Šivo, koji mi je pomogao naći malu sobu u predgrađu Redfern gdje su pretežno živjeli izvorni Australci – Aboridžini. Naravno, bio je to velik šok za mene, ponekad me je bilo i strah tih ljudi. Međutim, ubrzo sam našao posao u skladištu jedne velike trgovačke kuće, a navečer sam pohađao državne tečajeve za učenje engleskog jezika. Zbog odličnog znanja njemačkog jezika, engleski sam vrlo brzo svladao i nastavio sa školovanjem na Sydney Sveučilištu te RMIT Sveučilištu u Melbourneu i Tehnološkom institutu u Prestonu (predgrađe Melbournea). Bio sam tumač i prevoditelj u Banci New South Wales, savjetnik za hrvatsku etničku zajednicu u federalnom Ministarstvu zdravlja, a na kraju sam dvanaest godina radio u tvornici automobila Ford (podružnica američke tvornice automobila) na dužnosti koordinatora za ljudske resurse. O svemu detaljnije iznosim u svojoj autobiografiji, koja će uskoro biti završena. Naravno, imat ću izuzetno velik problem naći izdavača u Hrvatskoj.

 

• Neki kažu da ste bili povezani s Udbom…? Tko Vas i zašto blati?

 

Odlično pitanje. Da, prema predstavci koju je već davne 1992. brojnim političarima u Hrvatskoj poslao jedan član HSS-a iz Münchena, Boris Vidović, ja sam za Udbu počeo raditi 1960. kad sam imao trinaest godina. Tada sam poslan u udbašku školu u Rijeci, gdje sam do 1968. prošao najelitniju obavještajnu školu u svijetu. Tako rigorozno i sofisticirano školovanje nije imao ni James Bond. Da je znao za mene i moj rad, svjetski poznati pisac špijunskih romana John le Carré vjerojatno bi napisao najbolji špijunski roman u povijesti obavještajnog rata i rada. Ja sam već tada bio upućen u to da će Udba četrdeset godina kasnije stvoriti samostalnu hrvatsku državu, pa sam morao memorirati sljedeće zadatke: pobjeći u Austriju, nakon toga kao politički emigrant otići u Australiju, nastaviti školovanje u Australiji, igrati nogomet za hrvatske nogometne klubove u Sydneyju i Melbourneu, biti izabran za glavnog tajnika Matice hrvatske u Australiji, biti organizator Prvog hrvatskog kulturnog festivala u poznatoj Sydney Opera House, izboriti prvo de facto priznanje hrvatskog jezika na svijetu poslije Drugog svjetskog rata, javno putem televizije napadati australskog ministra pravosuđa senatora Lionela Murphyja zbog uhićenja običnih hrvatskih iseljenika u Sydneyju, Canberri i Melbourneu (na traženje Titove Jugoslavije), dotada ne baš državotvornu Hrvatsku seljačku stranku u Australiji pretvoriti u jednu od najdržavotvornijih demokratskih hrvatskih političkih organizacija na tom kontinentu, u ime HSS-a pisati pisma australskim političarima – među inima i predsjedniku australske Vlade Malcolmu Fraseru, u kojima ih upozoravam na djelovanje Udbe, slati predstavke australskom Parlamentu u kojima žestoko opovrgavam da su hrvatski doseljenici ustaše i fašisti, pokrenuti hrvatske državotvorne mjesečnike Hrvatska istina i Hrvatska sloboda, u kojima moram zagovarati stvaranje samostalne i demokratske hrvatske države i rušenje svake Jugoslavije, u tvornici automobila u kojoj ću raditi zapošljavati ustaše, držati govore na protujugoslavenskim prosvjedima, tražiti zatvaranje jugoslavenskih diplomatskih predstavništva u Australiji, boriti se protiv korumpiranih hrvatskih svećenika u Melbourneu, od kojih su neki radili i za Udbu, biti 1989. jedan od organizatora zajedništva hrvatskih političkih i društvenih organizacija u Australiji (Javne tribine), pokrenuti uime Javnih tribina iste te 1989. Hrvatski informativni ured u Melbourneu sa zadaćom da lobira kod australskih političara za priznanje hrvatske države i svakodnevno obavještava Hrvate u Australiji o političkom gibanju u Hrvatskoj, sastati se u studenom 1989. s predsjednikom Hrvatske demokratske zajednice u Hrvatskoj dr. Franjom Tuđmanom i dogovoriti ulazak HSS-a u Hrvatski demokratski blok u Hrvatskoj za zajednički nastup na prvim slobodnim izborima u travnju 1990. godine, dati otkaz 1990. u tvornici automobila Ford gdje sam imao godišnju plaću od 50 tisuća australskih dolara i prihvatiti u Hrvatskoj plaću od 200 njemačkih maraka, doći u Hrvatsku na prve izbore s australskom putovnicom bez vize te se nakon izbora za stalno vratiti u Hrvatsku i dovesti u rat u Hrvatskoj iz mirne Australije svoju obitelj s dvoje maloljetne djece, krenuti u Ministarstvu vanjskih poslova u obračun s udbašima i ortodoksnim komunistima koji su bili protiv rušenja Jugoslavije te stvaranja samostalne i demokratske hrvatske države, te da, nakraju, nakon više od pedeset godina rada za Udbu u Australiji i Hrvatskoj u Ministarstvu vanjskih poslova i diplomaciji 2013. dobijem početnu mirovinu od 2700 kuna mjesečno i da u stare dane budem jako zadovoljan što sam dobio tako visoku mirovinu, koja mi omogućuje lagodan životni standard u Hrvatskoj, dok se istovremeno jadni hrvatski političari, koji su bili članovi Komunističke partije Jugoslavije, danas muče sa «sitnom» korupcijom od koje jedva mogu kupiti novi Mercedes, jahtu, nekoliko velikih stanova u Zagrebu, vilu na moru, školovati djecu na prestižnim svjetskim sveučilištima itd. Blate me pošteni Hrvati i ljudi poput Sove i brojnih drugih, koji nisu nikada bili članovi KPJ-a ili udbaški doušnici. I o tome ću malo više objaviti u svojoj knjizi. Inače, sve one koje zanima moj udbaški staž, neka provjere moj dosje u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. No, većina informacija o mojoj protujugoslavenskoj i «ustaškoj» djelatnosti u Australiji pohranjena je u Beogradu.

 

• Što je danas ostalo od Udbe, zašto je mnogi neprestano spominju?

 

Naravno, Udba danas formalno više ne postoji jer je cijela udbaška struktura po zadatku u samom početku osnivanja stranaka u Hrvatskoj ušla u HDZ, SDP, HSS, HSP, HNS, Liberalnu stranku itd., pa ovih zadnjih trideset godina udbaši djeluju kao ugledni političari, gospodarstvenici, diplomati, novinari, profesori, znanstvenici, akademici, visoki crkveni dužnosnici, i da dalje ne nabrajam. To se danas vidi čak iz svemira. Udba je u vrijeme Tita bila strašno okrutna, ali njezin utjecaj za razaranje svega što je hrvatsko danas je veći i učinkovitiji nego što je bio u doba komunizma. Tko to ne vidi, u teškoj je zabludi.

 

• Kažete da ste radili u Ministarstvu vanjskih poslova, a Vaša nažalost pokojna supruga u Ministarstvu obrane RH, kod ratnog ministra Gojka Šuška. Zar Ministarstvo vanjskih poslova ni na koji način ne štiti svoje bivše djelatnike, kad Vi relativno često ističete da imate muka i problema?

 

Iako sam bio jedan od stvaratelja MVP-a, u kojem sam bio prvi glasnogovornik i osnivač, tj. pročelnik Odjela za informiranje, čija je osnovna zadaća bila kontaktirati s hrvatskom diplomatskom mrežom i najvažnijim svjetskim medijima, ja sam u tom Ministarstvu danas jednako poželjan kao što bi to, na primjer, nakon Drugog svjetskog rata u Ministarstvu inostranih poslova bili Vinko Nikolić ili Mile Budak. Kad sam otišao u mirovinu, nakon mandata u Generalnom konzulatu RH u Melbourneu, nitko me u MVP-u Zagrebu nije htio primiti i barem reći hvala Vam na Vašem doprinosu u hrvatskoj diplomaciji od 1991. do 2013. godine. Ministrica vanjskih poslova u to vrijeme bila je notorna Jugoslavenka Vesna Pusić. Međutim, a to želim naglasiti, u vrijeme njegova kratkog obnašanja dužnosti ministra vanjskih poslova RH, Davor Ivo Stier uručio mi je jedno pristojno oproštajno pismo. No i to je bilo na moju inicijativu. Što sam drugo i mogao očekivati nakon moje borbe protiv udbaških kadrova koji su došli iz Beograda, kao i onih koji su u MVP došli tek 1992. iz jugoslavenske diplomacije. Među njima su bili i vrlo visoki dužnosnici SIP-a u Beogradu, kao primjerice Frane Krnić, bivši šef kabineta ministra vanjskih poslova Jugoslavije Budimira Lončara. Zanimljiva je činjenica da se Krnić u svom prilogu u knjizi Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije Republike Hrvatske(Zagreb, 2010.) potužio da mu kao šef kabineta ministra vanjskih poslova profesora dr. Zdenka Škrabala nisam dozvolio da dobije termin kod ministra koji on kao iskusni jugoslavenski diplomat zaslužuje. Kako je sam u toj knjizi naveo, nakon što nije mogao preko mene doći do ministra Škrabala, «otišao se potužiti ministru obrane Gojku Šušku, koji mu je već sljedeći dan dogovorio sastanak s predsjednikom Tuđmanom». Inače, Krnić je bio šef kabineta Budimira Lončara 1988., u vrijeme kad su udbaši iz jugoslavenskog konzulata pucali na hrvatske prosvjednike u Sydneyju, a ja od australskih vlasti javno tražio zatvaranje jugoslavenskog konzulata i protjerivanje jugoslavenskih diplomata iz Australije. Krnić tada nije mogao ni u snu očekivati da ću ga ja samo četiri godine kasnije dočekati u Zagrebu kao šef kabineta hrvatskog ministra vanjskih poslova. Zar je potrebno dalje objašnjavati zašto me udbaši u Hrvatskoj progone od vremena otkako sam se 1990. vratio u Hrvatsku? Oni su vršili i velik pritisak na predsjednika Tuđmana da mi onemogući rad bilo u kojoj državnoj instituciji. Danas vidim da je i Tuđman imao svojih slabosti prema komunistima i udbašima. Pa ipak, želim jasno reći sljedeće – da su se svi hrvatski komunisti, partizani i udbaši 1990. zauzimali za samostalnu hrvatsku državu kao što je to činio Tuđman, danas bi Hrvatska bila sretna i prosperitetna država.

 

• Zovu li Vas na svečana primanja na državnoj razini u povodu državnih blagdana, kao što je recimo prošle godine bilo ono za Dan državnosti u predsjedničkim dvorima?

 

Ma ni govora. Možda bi me zvali da sam danas u Hrvatskom saboru zastupnik srpske nacionalne manjine i da sam 1991. bio na strani velikosrpske i četničke okupacije Vukovara te da sam sudjelovao u strašnom genocidu nad nevinim civilima i hrvatskim braniteljima. Iako je poznata moja uloga u međunarodnom priznanju Republike Hrvatske, koju sam imao kao glasnogovornik MVP-a i bliski suradnik tadašnjeg ministra prof. dr. Zvonimira Šeparovića, pozivnicu za 25. obljetnicu međunarodnog priznanja RH u Lisinskom morao sam u zadnji trenutak tražiti od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Dakle, i u Državnom protokolu bivši članovi KPJ-a odlučuju tko je danas podoban, a tko nije.

 

• Tko su ljudi koji Vam «ne daju živjeti»?

 

Ne bih ovdje iznosio konkretna imena. Imena ću spomenuti, ako dotad budem živ, u svojoj knjizi. U ovom razgovoru dovoljno je podsjetiti na činjenicu da u svim državnim institucijama i dalje djeluju razne Sove i druge ptice, koje jedva čekaju priliku da me do kraja unište i potjeraju na ulicu kroz sudske procese. Jedan takav proces, koji je vezan za moju suprugu, već mi prijeti takvim scenarijem. No, nadam se da će me u ovom slučaju pustiti da na miru umrem i budem pokopan u Hrvatskoj, kojoj sam posvetio cijeli svoj život. Ipak mislim da trebam spomenuti progon od strane pripadnika Udbe fra Tomislave Duke (prema pisanju njegova stranačkog prijatelja Josipa Manolića) čim sam 1990. došao na dužnost tajnika Hrvatske matice iseljenika. Duka je tada bio član Upravnog odbora MIH-a. On je, u suradnji sa svećenicima i pojedinim članovima HDZ-a u Australiji, mjesecima pokušavao stvoriti negativnu priču o meni, ne bi li me tako istjerao iz te institucije. To je trajalo sve do 1. kolovoza 1991., kad sam postavljen za savjetnika za medije u Uredu predsjednika Tuđmana. S druge strane, i jedan vodeći član HSS-a u Australiji, Zvonimir Kunek, došao je čak do Tuđmana, a taj mu je susret omogućio pokojni novinar Fredi Kramer. Kunek me tužio Tuđmanu da sam u Australiji surađivao s ustašama. To mi je odmah nakon sastanka s Kunekom osobno rekao predsjednik Tuđman. Inače, Kunek je bio vrlo blizak predsjedniku HSS-a dr. Jurju Krnjeviću, koji je stanovao u Kunekovoj kući u Londonu. Dr. Krnjević i Zvonimir Kunek bili su masoni. Krnjević je bio član lože u Londonu, a Kunek u Melbourneu.

 

• Ima li ikakve šanse da se Hrvati koji godinama žive i rade u inozemstvu vrate u Hrvatsku?

 

U to sam duboko uvjeren, ali nema sve dok na vlasti budu oni koji su od 1990. imali neprijateljski i urotnički odnos prema cijelom hrvatskom iseljeništvu, koje je, zajedno s hrvatskim narodom u domovini, odigralo veliku ulogu u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske. Kao stvaratelj i pomoćnik ministra povratka i useljeništva 1997. godine imao sam cjelovit uvid u razmjere velikog institucionalnog otpora masovnijem povratku Hrvatica i Hrvata iz svijeta. S jedne strane, razlog tomu bio je političke, tj. ideološke prirode. No, s druge strane, tehnomenadžerska struja u HDZ-u na čelu s Franjom Gregurićem, Nikicom Valentićem, Zlatkom Matešom, Borislavom Škegrom i drugim «gospodarstvenicima» silno je strahovala da bi dolazak većeg broja uspješnih hrvatskih poduzetnika iz svijeta ugrozio njihovo niskokonkurentno upravljačko i poduzetničko znanje, a time i prednost u pretvorbi državnih poduzeća stečenu na prijevaru i putem korupcije. Nedavno je u medijima objavljen potpun bankrot bivšeg premijera Nikice Valentića. Zar treba veći dokaz u kojoj su mjeri ti ljudi bili nesposobni i pohlepni? Konačan rezultat njihovog rada bilo je zaustavljanje povratka Hrvata iz svijeta te odlazak novih pola milijuna mladih i školovanih u svijet u zadnjih desetak godina. Navest ću samo jedan primjer planske sabotaže povratka Hrvata iz svijeta. U svojstvu pomoćnika povratka i useljeništva 1998. godine sastavio sam program za povratak trideset tisuća hrvatskih obitelji iz svijeta u razdoblju od deset godina. Nakon povratka s jedne sjednice Vlade, sada pokojni ministar Marijan Petrović odlučno mi je zabranio da taj program igdje više spominjem. U prilog mojem argumentu o postojanju sabotaže masovnijeg povratka Hrvata iz svijeta najbolje govori činjenica da Hrvatska danas nema Ministarstvo povratka i useljeništva, a takva ministarstva imaju sve zemlje u svijetu koje u postotku svojeg stanovništva imaju i malobrojniju dijasporu od Hrvatske. U idućih deset godina doći će do novih velikih selidbi diljem svijeta, koje će biti uvjetovane teškim posljedicama klimatskih promjena. Ako u tom trenutku Hrvatska bude imala sposobnu i pametnu Vladu, u Hrvatsku bi se u kratkom vremenu moglo vratiti i do milijun Hrvata, tj. njihovih potomaka, od kojih su mnogi vrlo dobro stojeći. To je također bila jedna od važnih tema koje sam tijekom predsjedničke kampanje želio prezentirati u medijima.

 

• Zamjeraju Vam da previše kritizirate najviše državne političare.

 

Naprotiv, ja sam duboko uvjeren da ih ja, ali i drugi novinari u Hrvatskoj, nedovoljno kritiziramo. Živio sam više od dvadeset godina u zemlji u kojoj se najviše državne političare itekako žestoko kritizira. U Americi danas evidentno vrlo uspješnog predsjednika Trumpa svaki dan na televiziji i u novinama nazivaju lažljivcem, izdajnikom, glupanom, idiotom, prevarantom itd. Tisućama Amerikanca koji tako u javnosti nazivaju Trumpa nije pala ni vlas s glave. To ne čine samo novinari, nego i obični građani jer ne žive u strahu od političara. Zbog te činjenice, u toj zemlji demokracija i sloboda javnog govora još uvijek snažno odolijevaju raznim pritiscima globalizacije i zagovornika novog totalitarnog svjetskog pokreta, koji u sebi nosi uništenje dosadašnjih nacionalnih država, lokalnih identiteta, kultura i običaja. U Hrvatskoj je možda najveći problem taj što utjecaj i doseg političara idu sve do najmanje državne prosvjetne, zdravstvene, sportske i druge institucije, pa čak i do privatnih poduzeća. Hrvati danas žive u strahu od gubitka radnog mjesta, a to je danas veća kazna nego što je u vrijeme komunizma bio odlazak u zatvor. To uništava i društvo i gospodarstvo. Klima straha mora se brzo promijeniti ako svi zajedno ne želimo doživjeti potpunu propast Hrvatske. Ja sam nakon šest godina boravka u Australiji 1974. na svim australskim TV kanalima oštro kritizirao jednog od tadašnjih najmoćnijih saveznih ministara. Ništa mi se nije dogodilo. Dapače, godinu dana kasnije dobio sam posao savjetnika za hrvatsku etničku zajednicu u Ministarstvu zdravstva, a u to je vrijeme taj ministar još uvijek bio na vlasti. Moja je poruka hrvatskom narodu – oslobodimo se straha pred lokalnim, regionalnim i najvišim državnim političarima. Postavimo ih na njihovo mjesto, a to je da oni narodu budu sluge, a ne njegov gospodari.

 

• Jeste li imali neke konkretne prijetnje, bojite li se za osobnu sigurnost?

 

Da, imao sam u više navrata u Australiji, a potom i nakon povratka u Hrvatsku. Šeksovi prijatelji i suradnici u Australiji (Canberri i Melbourneu) fizički su me napali u nekoliko navrata. Australska tajna služba upozorila me i na mogućnost da postanem meta jugoslavenskog atentatora Vinka Sindičića za vrijeme njegovog kratkog boravka na tom kontinentu. Dok sam bio na dužnosti generalnog konzula RH u Melbourneu, australska specijalna policijska postrojba za zaštitu stranih diplomata morala je s dugim cijevima upasti u Generalni konzulat u Melbourneu gdje su me zatočile dvije Hrvatice i jedan Australac. Ta Hrvatica, bliska nekim hrvatskim klubovima, došla me u Hrvatskom centru u Geelongu jedne večeri tražiti s velikim mesarskim nožem. Rekla je da me želi ubiti. Na dočeku Nove godine u tom klubu, mislim da je to bilo 2011. godine, policajci u civilu morali su čuvati moju suprugu Janju i mene. U Melbourneu mi je smrću prijetio i jedan član HOP-a zbog toga što kao generalni konzul nisam došao na proslavu Desetoga travnja. Bio sam izložen i prijetnjama zbog organiziranja prijateljskih sastanaka između vodećih organizacija židovske i hrvatske zajednice u Melbourneu. Sve sam to uredno prijavio službi za sigurnost u Ministarstvu vanjskih poslova u Zagrebu. Nikada se nisu očitovali, vjerojatno su se nadali da će me se konačno riješiti. Nakon povratka u Hrvatsku bio sam izložen dodatnim prijetnjama. Godine 1992. u Hrvatskom mi je saboru bivši svećenik iz Melbournea i Šeksov suradnik otvoreno rekao u jednom društvu «da sam ja udbaš i da me treba ubiti». U dva navrata, u njegovom općepoznatom stanju, dva puta to mi je rekao i Vlado Šeks. U zadnjih nekoliko godina primio sam veći broj prijetnji putem Facebooka. Ništa nisam prijavljivao policiji. Naime, ja se smrti ne bojim. Da sam bio strašljivac, ne bih u Domovinskom ratu išao na prve crte bojišnice u Hrvatskoj, Herceg-Bosni i Posavini.

 

• Neprestano «nudite» prijedloge i razmišljanja za «bolje sutra u Hrvatskoj». Međutim, to kao da nitko ne čuje.

 

Nikako nisam jedini koji stalno nudi bolja rješenja za sadašnjost i budućnost Hrvatske i hrvatskog naroda. Nikada nisam bio dio ili član nijedne interesne skupine u Hrvatskoj, pa ni onda kad sam bio suradnik predsjednika Tuđmana. Uvijek sam bio svoj čovjek i uvijek sam mislio svojom glavom. Želio sam, a i dalje želim, sve najbolje hrvatskom narodu. Nitko me nije mogao potkupiti u ovih trideset godina postojanja hrvatske države, zato danas i jesam na rubu siromaštva. Da sam možda bio član neke masonske lože, bivši član Komunističke partije ili udbaš, vjerojatno bi netko i poslušao moje prijedloge i razmišljanja što sam ih stekao u demokratskom i visokorazvijenom društvu na Zapadu. Možda.

 

• Što Vi možete ponuditi Hrvatskoj, a drugi ne mogu?

 

Prije svega lojalnost i obranu hrvatskih nacionalnih interesa po svaku cijenu, pa i gubitak vlastita života. Zatim golemo iskustvo i upravljačko znanje koje sam u dvanaest godina stekao kao menadžer u jednoj od u to vrijeme najvećih svjetskih kompanija. Ako tomu dodamo moju nepotkupljivost i beskompromisnu borbu protiv korupcije, moglo bi se reći da se ipak dosta razlikujem od većine onih koji su Hrvatskom upravljali od 1990. do danas. Pet godina (od 1988. do 2003.) proveo sam kao zamjenik veleposlanika RH u Kini gdje sam obišao više od pedeset velikih gradova i provincija. Cijelo sam vrijeme istraživao kineski model izgradnje gospodarstva, temeljen na suradnji Kine s njezinom 50-milijunskom dijasporom, koja je na kraju bila najzaslužnija za kinesko gospodarsko čudo. Svoja sam istraživanja uredno slao u Ministarstvo vanjskih poslova u Zagrebu. Ako nisu bačena u koš za smeće, i danas se tamo nalaze. Međutim, svi su tada ignorirali moja istraživanja i moje poruke. Dapače, mnogi su ih komentirali s podsmijehom. Svoje sam znanje i svoj doprinos razvoju Ministarstva vanjskih poslova pokazao od 1991. do 1994., kad sam osnovao Odjel za informiranje i komunikaciju s diplomatskom mrežom, i to na više jezika. Tadašnja djelatnica za odnose s medijima u američkom veleposlanstvu u Zagrebu, Susan Hovanec, rekla je da su po kvaliteti naši proizvodi na razini onih u Washingtonu. Pa i morali su biti jer sam zaposlio mlade hrvatske stručnjake: jezikoslovce, pravnike, povjesničare itd. iz dijaspore, koje su kasnije svojim odbojnim stavom i ponašanjem ministar Mate Granić i njegova udbaško-jugoslavenska kohorta izgurali iz Ministarstva vanjskih poslova.

 

• Najavljivali ste i osnivanje političke stranke, ali čini se da od toga neće biti ništa. Kako da Vam ljudi onda vjeruju?

 

Neka mi ne vjeruju, sada mi to nije više važno. Neka vjeruju Udbi i dubokoj državi koja prati svaki moj korak. Nakon utemeljiteljske skupštine stranke Spasimo Hrvatsku prije dvije godine, koja je prošla u velikom entuzijazmu, već mi je drugi dan polovica ljudi koji su bili na osnivačkoj skupštini okrenula leđa. Tako je bilo i s mojom predsjedničkom kandidaturom. Jedan sam od rijetkih preživjelih emigrantskih političkih aktivista i ljudi koji su se vratili u Hrvatsku odmah 1990. i znam vrlo mnogo o događajima i u emigraciji i u Hrvatskoj. Još uvijek nemam nikakav popis udbaša koji su u emigraciji radili za Titov režim. To pitanje postavljam otkako sam se vratio u Hrvatsku. Stoga nije ni čudno što sam i danas njihova meta, kao i meta njihovih šefova u Hrvatskoj. Premda sam bio u vrlo bliskim odnosima s predsjednikom Tuđmanom, svećeničko-političke udbaške strukture iz Australije, potpomognute raznim utjecajnim pticama i kolegama u Hrvatskoj, zaprijetile su predsjedniku Tuđmanu da iz Australije neće više u Hrvatsku doći ni jedan dolar ako me ne ukloni iz svog ureda, i to upravo u trenutku kad sam, prema svjedočenju brojnih Hrvata u svijetu, pa i urednika u svijetu utjecajnog tjednika The Economist, Chrisa Cviica, u kolovozu 1991. počeo davati vrlo zapažene intervjue poznatim svjetskim TV kućama, od SAD-a preko Ujedinjene Kraljevine sve do Australije. Zar je to bilo slučajno?

 

• A što kažete na to u što se pretvorila HSS, politička stranka kojoj ste i Vi nekada pripadali?

 

Za cjelovit odgovor na to pitanje treba napisati debelu knjigu. To što se s Hrvatskom seljačkom strankom događa u Hrvatskoj otkada je njezino djelovanje u emigraciji preneseno u Hrvatsku velika je tragedija i katastrofa – ne samo za tu stranku, nego još mnogo više za hrvatski narod i hrvatsku državu. Dolaskom člana Komunističke partije Jugoslavije ing. Zlatka Tomčića na čelo te stranke 1994. godine počelo je sustavno uništavanje najveće i u hrvatskom narodu najutjecajnije demokratske stranke između 1918. i 1941. godine. U skladu s poništavanjem svega što je hrvatski narod u domovini, uz potporu hrvatskog iseljeništva, uspio postići, a to su prije svega obrana od velikosrpske agresije i uspostava samostalne i demokratske hrvatske države, Tomčić se 2000. pridružio novoj komunističkoj stranci (SDP-u) i naivnom, tj. na Tuđmana ljubomornom Draženu Budiši. Oni su, zajedno s velikim izdajicom Stjepanom Mesićem, udarili temelje detuđmanizaciji, a to znači i dekroatizaciji ili, bolje rečeno, jugoslavenizaciji Republike Hrvatske. Konačan rezultat Tomčićeva početnoga koraka u uništavanju HSS-a dolazak je Kreše Beljaka na čelo te stranke. Beljak je danas totalna antiteza Stjepanu Radiću u odnosu na izvorišne temelje i program Hrvatske pučke seljačke stranke, osnovane 1904. godine. Beljak je postao opasan ridikul ne samo HSS-a, nego i cijelog političkog sustava u Hrvatskoj, a HSS je, nažalost, danas još samo jedna više nego jadna seoska podružnica SDP-a. U HSS-u danas nema ljudi kova iz vremena od prije Drugog svjetskog rata. Većinom (čast malobrojnim iznimkama) su dužnosnici i obični članovi HSS-a uhljebi, materijalisti i oportunisti koji preko te stranke žele poboljšati svoje materijalno stanje i za budućnost materijalno zbrinuti svoju djecu. Oni nemaju ni politike ni ideologije, a još manje nekog suvislog programa. Spremni su ući u koaliciju i s HDZ-om i s SDP-om, ali i s crnim vragom u ruhu Milorada Pupovca i njegova SDSS-a, samo ako će nekoliko ljudi u vrhu te stranke imati od toga osobnu korist. Njih nikada nije zanimao interes ni Hrvatske ni hrvatskog naroda. Prava je tragedija da se ono malo članova HSS-a što je ostalo na terenu ne može dogovoriti o smjeni i izbacivanju Beljaka iz HSS-a.

 

• Jeste li očekivali da će Zoran Milanović pobijediti na predsjedničkim izborima?

 

Iskreno rečeno, nisam mu davao velike šanse. Mislio sam da su hrvatski glasači nešto zapamtili iz vremena dok je Milanović bio izuzetno loš predsjednik Vlade. Nažalost, nisu. Istina, političko se klatno u zadnje vrijeme sve jače vraća na lijevu stranu. Uz arogantnog diktatora, europejca, globalista i ljubitelja balkanskih zemalja Andreja Plenkovića, sad smo dobili još jednog predsjednika države koji će sasvim sigurno pokušati izazvati velike političke promjene i sukobe u hrvatskom društvu. Milanović misli da je popio svu pamet svijeta i već se sada ponaša kao da je predsjednik SAD-a ili Kine ili, u najmanju ruku, Ujedinjene Kraljevine. Ako je suditi po katastrofalnoj i tragičnoj inauguraciji Zorana Milanovića, u Hrvatskoj će uvijek u pravu biti manjine, a naročito srpska manjina, pa i onda kad i ako dođe do nove agresije Srbije na neke dijelove Hrvatske. Možda to konačno dovede do unutarnjeg političkog i gospodarskog revolta u Hrvatskoj? Nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana Hrvatska nije imala nimalo sreće s predsjednicima. Mesić i Josipović bili su agenti velikosrpskih interesa, a Kolinda Grabar-Kitarović našla se na dužnosti na kojoj nikada nije smjela ni biti.

 

• Jesu li po Vašem mišljenju hrvatski branitelji «prevareni»?

 

Jesu, ali ne svi. Teško je prevarena većina branitelja. Međutim, manjina korumpiranih branitelja, koji su članovi HDZ-a ili nekih drugih stranaka, debelo su naplatili svoj boravak u ratu, a da većina ljudi u Hrvatskoj ne zna kakav je zapravo bio njihov doprinos na prvim crtama bojišnice u Domovinskom ratu. U Hrvatskoj se mora promijeniti zastrašujuće negativna klima i ljevičarska medijska hajka na one koji su branili i obranili Hrvatsku u Domovinskom ratu. Nažalost, to se neće dogoditi sve dok u Hrvatskoj ne budemo imali predsjednika Vlade i predsjednika države koji će biti istinski domoljub i i suverenist. Bojim se da će do tog vremena nestati velika većina branitelja. Neki će nastaviti sami sebi oduzimati život, a za druge će se pobrinuti protok vremena i priroda. Kad se to dogodi, Hrvatska neće više biti država hrvatskog naroda.

 

• Inače, ne čini li Vam se da se u Hrvatskoj sve može reći i napisati, pa i to da je bivši predsjednik države «idiot», ali da se ništa ne može promijeniti?

 

Složio bih se s Vama da se u Hrvatskoj danas može svašta reći i napisati. Međutim, to nikako ne znači da će mediji u Hrvatskoj, pa čak ni tzv. domoljubni portali, objaviti drukčija mišljenja od onih koje oni zastupaju. U Hrvatskoj vladaju medijska tiranija i zaglupljivanje hrvatskog naroda. Bio bih sretan da su samo Mesić i Beljak politički «idioti». U Hrvatskoj ima na desetke tisuća takvih idiota. Najopasniji su, međutim, oni koji sjede u saborskim klupama, ministarskim foteljama, Uredu predsjednika, ministarstvima, državnim poduzećima, županijama, gradovima, općinama, diplomaciji, sportskim i kulturnim organizacijama, nevladinim udrugama itd. Sve je više dokaza kako je u zadnjih desetak godina i Crkva u Hrvata krenula lošim svjetovnim putem. Sve dok takvi idioti budu vladali u Hrvatskoj, nikakva promjena nije moguća. Hrvatski narod, ako on uopće još i postoji, mora preuzeti vlast u svoje ruke.

 

• I još samo ovo: kako se odužiti ljudima koji su stvorili hrvatsku državu?

 

Skinuti s vlasti sve lopove, korumpirane političare i direktore u gore navedenim institucijama. Nacionalizirati sve hrvatske banke koje su prodane za nikakav novac stranim vlasnicima, oduzeti nezakonito stečenu imovinu i uvesti drakonske kazne za korupciju. U važnijim slučajevima poništiti privatizaciju i ponuditi novu pretvorbu, ali u skladu s tržišnim uvjetima. Zaustaviti iseljavanje hrvatskih ljudi iz njihovih domova i mjesta. Vratiti iz dijaspore milijun Hrvatica i Hrvata te izgraditi gospodarski prosperitetnu i socijalno pravednu hrvatsku državu, koju će voditi političari-domoljubi, a ne njezini neprijatelji raznih provenijencija.

• Mislite li da će ovaj razgovor netko objaviti?
• – Gospodine Pavkoviću, Živi bili pa vidjeli!-rekao je Babić

Izvor Glas brotnje