Da bi se nešto mijenjalo, ne treba samo znanje nego treba i iskustvo. U Hrvatskoj je znanje i iskustvo komunističko i jednoumno, a najmanje demokratsko i slobodno.
Tvorci hrvatskog Ustava su bili komunisti koji su, uzevši dijelove iz različitih demokratskih Ustava i dodavši ih jugoslavenskom Ustavu, stvorili ustavnu nakazu koja ne vrši svoju funkciju.
Naime, Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda kojom upravljaju etničke manjine, a ne hrvatska većina. Hrvati kao i svi drugi narodi imaju svoje specifičnosti, a njih nema u hrvatskom Ustavu.
Tvorci Ustava nisu razumjeli razliku između nacionalnih i etničkih manjina i stvorili su velik problem za hrvatsku državu. Možda namjerno, možda zahvaljujući demokratskoj ignoranciji. Dajući nacionalnim manjinama na hrvatskom teritoriju pravo na nacionalni jezik i pismo po Ustavu, oni su ih stvorili konstitutivnim narodima.
Zbog toga hrvatski Ustav treba pod hitno mijenjati. Zbog toga Plenković i njegovi istomišljenici moraju nestati iz hrvatske politike. Nije li i on možda mason registriran u nekoj europskoj masonskoj loži?
U Hrvatskoj žive samo nacionalni Hrvati, bez obzira na religiju ili etničko porijeklo, dok u BiH žive tri različita naroda definirana religijski i koji su konstitutivni, a po nacionalnosti su Bosanci i Hercegovci. To je tragedija BiH kao države.
Srbi nisu i ne mogu biti nacionalna manjina u Hrvatskoj niti su to Hrvati u Srbiji. I jedni i drugi su etničke, a nikako nacionalne manjine. Država ne mora etničkim manjinama osigurati školovanje na etničkom jeziku, a ako žele sačuvati svoj etnički jezik, neka sami osnuju etničku školu za svoj jezik i neka je sami plaćaju.
Tako je u demokratskom svijetu, a izgleda da se mi nikako ne možemo osloboditi komunističke i jugoslavenske svijesti. Jesu li francuske ili britanske škole na jeziku etničkih manjina? Nisu i ne mogu biti jer bez francuskog ili engleskog jezika etničke manjine ostaju živjeti u getu i žive od socijalne pomoći. Ako žele živjeti u matičnoj državi, neka se tamo i presele. Ne može se u Hrvatskoj širiti srbijanstvo niti se u Srbiji može širiti hrvatstvo.
Hrvatska je jedina država na svijetu koja plaća tiskovine nacionalnim manjinama, a za njih pišu potomci komunista i jugonostalgičara koji slobodno pljuju po hrvatskom narodu, hrvatskim simbolima i svetinjama, hrvatskoj povijesti i jeziku. U svakoj normalnoj i demokratskoj državi, to bi bilo zaustavljeno, ali onda Plenković ne bi više bio Premijer u Hrvatskoj. Kakva sebična i umišljena osoba koja u Hrvatskoj igra Spasitelja, a podržavaju ga hadezeovski uhljebi i neokomunisti.
U demokratskim državama nacionalnost definira država preko državljanstva i sve etničke manjine po nacionalnosti su pripadnici iste nacije kao i većinski narod sa istim pravima. Službeni jezik i pismo u demokratskoj državi vrijede ne samo za narodnu većinu nego i za sve etničke manjine. Ako netko želi sačuvati svoj etnički jezik i pismo, to mora sam financirati, ali u državnim školama moraju učiti službeni jezik države u kojoj su rođeni ili žive. Hrvatska država ne smije financirati tuđu nacionalnost ako želi opstati kao nezavisna, slobodna i suverena nacionalna država. Na fakultetima pripadnici etničke manjine mogu uzeti etnički jezik kao izborni predmet, ali to se ne smije dozvoliti u osnovnim i srednjim školama jer se etničke manjine moraju služiti službenim jezikom države u kojoj žive ako žele dobro zaposlenje i poštovanje.
No, mi smo dali konstitutivnost Srbima i Talijanima, fašističkim saveznicima, a uskoro će to zatražiti i Bošnjaci.
U demokratskim državama su zabranjene političke stranke sa etničkim predznakom, a to Hrvati nisu razumjeli. Na račun toga su etnički Srbi u Hrvatskoj osnovali svoju etničku stranku. Zašto u nazivima stranaka guramo pridjev ”hrvatski” i zašto ga ne ispustimo ako je Hrvatska suverena i demokratska država?
Izbacimo iz naziva stranaka etnički pridjev jer jedino tako se može ušutkati Radina i Pupovca te njegovu četničku družinu jer Hrvatska je nezavisna i suverena država i birači mogu mijenjati Ustav na referendumu ako to požele.
Bez ”nacionalnih” stranaka Pupovca i Radina nikada više nećemo gledati u Saboru.
U Hrvatskoj je uvriježen naziv Ujedinjeni narodi umjesto Ujedinjene nacije jer su nam to nametnuli Srbijanci kao i mnoge druge riječi i nazive. Jedini narod koji je bio dio Ujedinjenih nacija su bili Ukrajinci, ali Ukrajina je bila suverena država kada su stvorene Ujedinjene nacije. Engleska riječ ”nation” na jeziku znači država, a ne narod. Za narod se koristi riječ ”people”. Ni jedan drugi narod nije bio član Ujedinjenih nacija. Palestinci su samo promatrači.
U demokratskoj državi nitko etničkim manjinama ne zabranjuje da međusobno komuniciraju na etničkom jeziku, ali ti jezici nisu službeni jezik ni u jednoj demokratskoj državi. Umjesto da odgaja Hrvate, hrvatska država svojim državljanima nudi tuđu nacionalnost.
Međutim, mnogi hrvatski političari, posebice potomci komunista, uopće nisu svjesni kako su se Srbi pojavili u Hrvatskoj i BiH – ni povijesno ni jezično. Ne znaju ni kako su Hrvati u BiH postali muslimani. Kako onda oni mogu braniti hrvatske interese?
Bez razumijevanja hrvatske povijesti i jezika ne možemo sačuvati hrvatsku državu pa je i to razlog zašto moramo mijenjati Ustav. Povijesna i jezična ignorancija je odlika većine komunističkih potomaka i političara, bez obzira predstavljaju li nam se danas kao ljevičari ili desničari. Ima i iznimaka, ali one su rijetke.
Hrvatski političari uopće ne znaju da su Hrvati u Crvenoj Hrvatskoj ili Krajini bili pravoslavci jer su bili vazali Bizanta, sve do dolaska na vlast Trpimirovića dok je današnja Srbija, zapadno od rijeke Morave bila dio carevine Hrvatske zajedno sa Sremom i Bačkom, sve do 924. godine kada je granica pomaknuta na rijeku Drinu i Dunav.
Nakon Pacta Convente 1102. godine Bačka zajedno sa Baranjom dolazi pod vlast Mađara i dolazi do mađarizacije Hrvata. Današnja Srbija je nakon toga postala dio bugarskog pravoslavnog carstva. Čak i liturgija pećke Eparhije je napisana bugarskim jezikom. Prvi put ime Serb je spomenuo Dušan Silni koji je za vrijeme opsade Carigrada osvojio veliki dio tuđeg teritorija koji su Serbi izgubili odmah nakon dolaska Osmanlija.
Zar pravoslavci u BiH nisu bili Hrvati kad za Srbe nitko nije ni čuo i zar pravoslavci ne smiju biti Hrvati ni danas u Hrvatskoj? No, to ne dozvoljavaju hrvatski političari jer ne žele registrirati HPC koja je dosta starija od srbskog naroda u Hrvatskoj i BiH kao i od SPC.
Srbi se prvi put pojavljuju u BiH i Hrvatskoj polovicom 19. stoljeća nakon Načertanije Ilije Grašanina i krađe Kašićevog hrvatskog rječnika od strane Vuka Karadžića, ali srbstvo se najviše širi nastankom kraljevine Jugoslavije jer se posrbljuje druge pravoslavne narode na račun nepostojeće i lažne SPC.
Čak ni Dušanovi Serbi nikada nisu živjeli u Hrvatskoj ili BiH, ali katolici su bili većinska religija u njegovoj Raškoj. Za hrvatsko jugoslavenstvo najodgovorniji su bili hrvatski ilirci koje danas možemo nazvati izdajnicima hrvatskog naroda jer su po svemu bili slični današnjim jugoslavenima. Oni su se predstavljali kao hrvatska avangarda isto kako se danas predstavljaju hrvatski neokomunisti.
Hrvatski povjesničari ne razlikuju Krajinu od novije Crvene Hrvatske po čijem nazivu je dobila naziv Crna Gora. Krajina se prostirala na cijelom prostoru Dioklecijanove Dalmacije nakon propasti Rima i bila je bizantski vazal. Krajina znači carevina. Rim ju je nazvao Avarski kaganat, ali većina Hrvata ne zna da su Avari bili jedna od dvije hrvatske kaste.
I danas ih prepoznajemo po prezimenima Čavar i Čaval te njihovim izvednicama. Oni uopće ne znaju da je Raška bila katolička Velika Župa i da je Stefan Prvovjenčani kao Hrvat i katolik iz Cervene Hrvatske okrunjen u Rimu kao kralj Raške. Neznanje je najveći problem Hrvata mada nam se mnogi predstavljaju kao intelektualci i stručnjaci.
Oni znaju samo on što im je dozvolio drug Tito da znaju. Zbog njih nam je trebala lustracija odmah nakon rata, a kako nije sprovedena, treba je sprovesti pod hitno danas.
Na ovakva razmišljanja su me navele izjave neokomunista Milanovića, Plenkovića, Jandrokovića, Bauka i Pupovca te njegove družine nakon spaljivanja Krnje u imotskoj Krajini. Oni imaju sklonosti prema jednoumlju i negiranju Hrvata kao naroda.
Oni su jugonostalgičari ili prikriveni četnici. Zar su homoseksualci svete krave da ih nitko ne smije javno prozvati i reći da se sa njima ne slaže? Zar je to mržnja? Zar je to sloboda govora i sloboda misli?
Odbojnost, ali ne i mržnja, se samo može pojaviti prema onima koji su prihvatili Istanbulsku konvenciju. Zar birači na to nemaju pravo? Ovakvi licemjeri su u Jugoslaviji ismijavali i progonili homoseksualce, a danas zbog njih pljuju po hrvatskom narodu. Imoćani su samo poslali političku poruku Plenkoviću i Milanoviću i ne smijemo dozvoliti hrvatskim političarima i medijima da nas drže u strahu jer birači su suvereni u demokratskoj državi. Svaki Hrvat ima svoju pamet i pustimo ga da sam odlučuje što je mržnja, a što ljubav. Zar Hrvati ne žive od srbijanske ljubavi?
Srećko Radović
HOP
