Srpske jugokomunjare 1945. godine mučki su zlostavljali i protjerali pola milijuna Nijemaca iz Vojvodine, a danas Angela Merkel plješće Vučiću, Vulinu i Dačiću , sve sinovima i unucima progonitelja njezinih sunarodnjaka iz Vojvodine.
21.05.1953.
Malobrojna i probrana skupina istini vjernih srbijanskih autora u sastavu: novinar i publicist Nenad Stefanović, profesor doktor Zoran Žiletić i magistar mudroslovlja i doktor pravnih znanosti Goran Nikolić, objavili su u više objavljenih i rasprodanih izdanja knjigu “Jedan svijet na Dunavu.”
Tematika te knjige je pisana i dokumentrana građa o sustavnom progonu više od pola milijuna njemačkih Nijemaca s prostora bivše Srboslavije nakon svršetka Drugog svjetskog rata 1945. godine.
U znak odmazde jugosrpske komunističke vlasti predvođene svojim glavnim klaunom i potrčkom Josipom Brozom zvanim Tito s višestoljetnih ognjišta u Banatu, Bačkoj i Srijemu zauvijek su protjerali između 95 – 99% Nijemaca koji su prije toga stoljećima tamo obitavali i dali razmjerno veliki obol napretku i razvitku tih krajeva.
Politička odmazda srpskih boljševičkih komunista i njima priklonjenih fašističkih četnika, što su stali preobučeni u partizansko ruho, rame uz rame s komunistima, prema svim Nijemcima bila je bezrezervna i bezuvjetna. Danas smo svjedocima kako 75 godina nakon te njemačke tragedije , diplomacija Njemačke još uvijek podupire u političkom smislu srpske ratne zločince iz devedesetih Vučića, Vulina, Dačića i iz drugoga plana i na klupi za pričuve njihovog vođu i idola Šešelja.
Time naraštaji današnjih Nijemaca u svijetu političke diplomacije gaze i pljuju po kostima vlasitih predaka i stradalnika od ruke partizanskih zlotvora. Vučić, Vulin, Dačić i Šešelj potječu izvorno iz komunističkih obitelji, koje su listom i po potrebi trenutka, devedesetih, samo radi političkoga marketinga u Srbiji petokraku zamijenili kokardom i postali četnici, te se preobukli u samo naizgled novo ruho. Ali i partizani i četnici uvijek su nastupali s istim cilejm i planom stvaranja Velike Srbije, etnički očišćene od svih nesrba koji žive na teritoriju kojega su Srbi zamislili u mokrim snovima velikodržavlja kao prostore Velike Srbije ili kakve god Srboslavije – Jugoslavije.
Naredna potresna poglavlja potomaka protjeranih Nijemaca iz Vojvodine i njihova kazivanja srpskim koautorima knjige “Jedan svijet na Dunavu,” dakako prevedene i na njemački jezik i tamo isto i plasirane čitateljskoj publici, prikazuje na slikovit način svu okrutnost i svirepost velikosrba u prognu Nijemaca. Nisu štedjeli nitkog, niti one Nijemce koji bi iskazali i političku pravovjernost novouspostavljenoj i nakaznoj komunističkoj tvorevini.
Više od 90% Nijemaca protjeranih 1945. s područja Vojvodine danas živi na jugu Njemačke u pokrajinama Bavarska i Švapska.
Od oko 540 000 Nijemaca, koliko ih je živjelo u Kraljevini Jugoslaviji – Srboslaviji, njih 95 000 našlo se početkom WW2 u bivšoj SHS u sklopu njemačkih, mađarskih i hrvatskih vojnih postrojbi.
Oko 245 000 Nijemaca evakuirano je u Njemačku prije nego što je Jugoslavija obonovljena pod krvavim Titovim režimom. U razdoblju od listopada 1944. do travnja 1945. preostalih oko 200 000 Nijemaca našlo se u Titovoj Jugoslaviji.
Još od 1941. do 1944. u napadima partizana na njemačka naselja okrutno je ubijeno oko 1 500 njemačkih civila. U razdbolju od listopada 1944. do lipnja 1945. surovo je strijeljano ili na neki drugi način ubijeno oko 9 500 muškaraca i žena.
Krajem 1944. oko 8 000 žena i 4 000 muškaraca deportirano je u SSSR, s iznimkom od oko 8 000 ljudi.
Preostalih oko 170 000 etničkih njemačkih civila, od djece do starijih osoba, u razdoblju od 1945. do 1948. bilo je otjerano u jugosrpske logore u bivšoj Srboslaviji.
Oko 51 000 žena, djece i staraca podleglo je bolestima, gladi i drugim nedaćama. Od ukupno oko 64 000 žrtava u Jugoslaviji u razdoblju od 1941. do 1948. oko 40 000 je dokumentirano imenom i prezimenom.
Istaknuti partizanski i komunistički rukovoditelj Mirko Tepavac, zadužen za pokrivanje Banata, osobno je napisao da je jugoslavenska vlada “pobjednički i samozadovoljno” izvršila pogrom i genocid nad nejmačkom manjinom nakon Drugog svjetskog rata na teritoriju današnje Vojvodine. Neki od najpoznatijih logora za Nijemcenakon 1945. bili su sabirni logor Velika Pisarnica, sabirni logor Josipovac, radni logor Valpovo, logor Knićanin (Rudolfsgnad) i logor Krndija.
Nijemci su zaslugom komunističkih velikosrpskih vlasti u Titovoj Srboslaviji, netom nakon 1945. desetkovani u brojčanom smislu i u Hrvatskoj. Od prijeratnih 98 990 Nijemaca u Hrvatskoj po popisu iz 1931. prema prvom i to izvanrednom popisu pučanstva, provedenom 1948. godine, u Hrvatskoj je bilo još samo 10 114 Nijemaca ili postotkom tek svaki deseti Nijemac koji je u Hrvatskoj živio 1931. godine. Srbi su i u Titovom komunizmu, kao i u Karađorđevićevom fašizmu o svemu politički odlučivali u obje Srboslavije, te oni i snose isključivu odgovornost i za progon Nijemaca iz Hrvatske poslije 1945, kao i za proterivanje Nijemaca iz Vojvodine, kao i Slovenije, ali i dijelova Bosne i Hercegovine i same uže Srbije i njezine utrobe Šumadije, gdje su Nijemci živjeli do 1945. u razmjerno velikim brojevima.
Srbi su mučki prognali i na stotine tisuća Nijemaca iz Vojvodine, područja koje do 1945. povijesno i državnopravno nikad nije spadalo, niti u etničkom, niti u državotvornom pogledu niti jednoj srpskoj državi.
Nijemaca je u Vojvodini po popisu iz 1931. godine bilo 328 631, da bi ih 1948. ostalo od te značajne brojke još samo 28 869.
Njihov je broj danas sveden na statistički podatak, budući da dana u Vojvodini živi tek nešto više od 5 000 Nijemaca.
One Nijemce što nisu uspjeli protjerati ili ubiti, Srbi su etničkim inženjeringom, najviše kroz mješovite brakove, tijekom desetljeća pretvorili najprije u Jugoslavene, a u završnoj fazi asimilacije u Srbe. U
U Sloveniji je prije rata bilo oko 24 000 Nijemaca, a 1948. tamo ih je ostalo još samo 1 824 ljudi što su se očitovali Nijemcima i svega 745 izjašnjenih Austrijanaca.
Najmanje 9 000 Nijemaca iz Slovenije je prisilno deportirano iz Slovenije od strane jugosrpskih komunističkih vlasti, a ostali su doborvoljno otošli ili su ubijeni ako su bili uporni ostati na svojim višestoljetnim ognjištima.
Oni koji su uspjeli pobjeći prije nego što je Crvena armija napala podunavske zemlje, bili su sretni. U Austriji i opustošenoj Njemačkoj nisu se susreli s neprijateljstvom, ali nitko nije vjerovao u njihove priče o bogatstvu koje su ostavili. No, od tih poteškoća i genocida nad Nijemcima, najokrutnija i najstrašnija tragedija je sudbina naše izgubljene djece u komunističkoj Jugoslaviji.
Danas znamo da je između 40 tisuća i 45 tisuća djece Nijemaca mlađih od 14 godina poslano u Titove logore smrti, a najmanje šest tisuća ili 13% izgladnjelo je od smrti u logorskim uvjetima teškog preživljavanja.
Posebno svirepo bilo je brutalno otimanje djece od majki, budući da su gotovo sve mlade žene otpremljene kao sluškinje i čak i prave ropkinje u Rusiju. Također je dokumentirano kako je više od 20 tisuća djece odvedeno iz tih logora i poslano u sirotišta diljem Jugoslavije. Braća su odvojena, te su većina djece dobila slavenska imena i poslana su na područja daleko od domova svojih predaka, kako bi se susrela s novom ideologijom, koja bi od njih napravila prave jugosrpske patriote Titove nakaradne države.
Ovaj proces renacionalizacije protivi se ljudskim pravima i osobnom dostojanstvu prema deklaraciji UN-a iz 1948. godine. To je bilo prije 75 godina i sad se ništa ne može promijeniti, ali je bitno to otrgnuti od vela zaborava i brisanja iz sjećanja.
Kako je rat uzeo maha, Nijemci su savjetovali vlastiti narod da ode iz Vojvodine dok je još na vrijeme. U Slavoniji i Srijemu gdje su seljaci bili bliže ratnoj izloženosti, većina stanovnika njemačke narodnosti izbjegla je na zapad. Oni koji su naviknuti na različite prirodne katastrofe, kao što su glad, gubitak žetve, poplave i potresi raznih vrsta, odlučili su ostati jer su mislili da će doći bolja vremena. Naravno, pretpostavili su da će nakon rata završiti političke promjene, a već stoljećima uspješno su živjeli s motom lojalnosti prema etničkoj pripadnosti i odanosti državi. Kako su Sovjeti zauzimali Panonsku nizinu, gdje je živjelo više od pola milijuna etničkih Nijemaca, njihovu sudbinu prepustili su partizanima. Ti partizani nisu pripadali discipliniranoj vojsci, već gruboj skupini razbojnika i pljačkaša iz bosanskih i srbijanskih planina, koji su imovinu etničkih Nijemaca prisvajali kao ratni plijen i tako se jedino i ophodili. Jesu li se partizanski banditi bojali otpora? Naravno da nisu.Jer, svi vojno sposobni branitelji su bili na fronti, a samo su žene, djeca i starci ostali doma i nisu imali nikakvih sradstava za otpor jugosrpskim komunističkim zločincima.
Dragan Ilić
HOP