Sve ono što dira oko, srce i ruku slikara u tom prelijepom našem Zagrebu kojeg sam crtala i slikala nebrojeno puta i u svim mogućim slikarskom i crtačkim tehnikama, sve te napukline u zidovima, šare svjetla po ulicama, parkovima i trgovima, sva ta urbanistička, botanička, povijesna i ina ljepota skladne jezgre ovoga grada ranjena je u prvom redu odurnim prijezirom i nehajem onih koji bi ga najviše trebali paziti i čuvati, vladajuće klike tog istoga grada. Nije naš grad zaslužio da se toliko nabora i uruši zubom vremena, a da mu nitko ne pruži pomoć u brižljivoj i stručnoj (a ne samo kozmetičkoj) sanaciji svih trošnih starih palača zgrada i muzeja, nije zaslužio da ga taj zub toliko nagrize da već srednje jak potres može toliko toga urušiti. Sada ne mogu ni obići sve te ulice, trgove koje sam s ljubavlju slikala i tako ipak sačuvala spomen na njih za vremena koja dolaze…
Romantičan i nostalgičan je šarm tih prelijepih stoljetnih ispucalih fasada koje su me tada slikarski inspirirale, ali koliko bi ljepše zasjale te gradske ostarjele krasotice od kuća, a koliko bi njih ostalo očuvano za budućnost da se gradska vlast na vrijeme pobrinula da ih spasi od propasti? Koliko samo stanova, objekata ili potpuno pustih katnica zjapi prazno po Gornjem i Donjem gradu već desetljećima, dok dužnosnici gomilaju milijune za sebe, a naša baština, naš grad (ne njihov!) tužno i tiho propada?
Razmislite o tome dok gledate ove moje slike… nek u vama svima raste i sazrije ljubav prema Zagrebu, ona prava ljubav koja sa sobom nosi odgovornost i snagu da prestanemo praštati nehaj, nebrigu i zloupotrebu ljepote našega grada. Jer, puno toga što je potres prošle nedjelje srušio, moglo se odavno sanirati, popraviti, učvrstiti i očuvati. A pitanje je koliko toga je nepovratno izgubljeno…
Interesantno je usporediti veliki potres iz 1880.g. s ovim posljednjim. Veliki potres (6.3 po Richteru) je odnio 2 života, 29 ljudi je bilo ozlijeđeno, a preko 1750 kuća oštećeno. Potres koji nas je zatresao prošle nedjelje bio je znatno slabiji (5.3) ali svejedno dovoljno razoran, te je nažalost odnio jednu žrtvu (o ozlijeđenima nemam podataka).
Indikativno je da je tada (1880.g.) grad ustanovio posebno povjerenstvo, a oko uklanjanja šteta i posljedica od potresa se posebno angažirao tadašnji gradski senator August Šenoa. Takvi ljudi su tada upravljali gradom. Danas imamo Obuljenku koja potpuno bezglavo i zblenuto baulja okolo i pojma nema tko joj glavu nosi…
Mag.Art Ingrid Runtić
HOP