Dr. sc. Dragun: 10. travnja nije “Dan Ustaškog pokreta Dr. Ante Pavelića” kako to govori Beogradska čaršija, već dan uspostave hrvatske države

Nije 1. prosinca 1918. godine Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija ušla u Kraljevinu Srbiju (kasnije t.zv. Jugoslaviju), tada nije nestala Država Hrvatska.

Hrvatski Narod je star preko 6.500 godina (što bi dali za takav pedigre Trump, Johnson, Merkl i Putin), a tijekom tog razdoblja prošao je kroz nekoliko (dokumentima dokazljivih) državnih oblika.

Dne 10. travnja 1941. u državno-pravnom smislu ništa se nije dogodilo, tek bile su neke državno-funkcijske promjene. Prekinute su toga dana sve komunikacijske sveze Zagreba s Beogradom, prestali su u Zagreb iz Beograda dolaziti izvršni nalozi, srbski vojnici su morali otići preko Drine.

Ivan Šubašić, hrvatski ban ali na beogradskoj plaći, predao je Bansku Čast Franji Žiliću, da bi ju on prenio (ta ni mi Hrvati nismo veslo sisali! – ne mora se baš sve vidjeti) na Slavka Kvaternika. Pritom mu je čestitao.

Slavko Kvaternik je (u Banskim Dvorima) toga dana održao kraći (iz glave) govor, a o čemu je onda preko Radio-Zagreba o svemu obavijestio pučanstvo. “Proglas” Slavka Kvaternika (naknadno objavljen u krivotvorenom broju – koji nema ni zaglavni broj – “Hrvatskog naroda”) napisao je Dr. Mile Budak, od toga dana Predsjednik Hrvatske Vlade.

Tako je bilo, a ono što o tome pišu nepismeni Vojo Šešelj i neznalice s Filozofskog fakulteta u Zagrebu (Klasić, Jakovina, Goldstein) može se objesiti “mačku o rep”, jer se radi o partijskim kursistima, koji su ispite polagali tako da bi dobili na pola stranice odgovor, a onda ga pred profesorom čitali kao svoj, koji su postajali sveučilišni profesori tako što bi “napisali” dva takva članka, kakve ja napišem u jednom danu.

Dakle, 10. travnja nije “Dan ustaške NDH”, kako to kažu zavidni ANTE-FAŠISTI.

Ustaški pokret Dr. Ante Pavelića nije imao svoju vojsku. Nikada, čak ni onda kad se je govorilo da su ustaše ubile Aleksandra Kara-Đorđevića. Aleksandra su ubile njegove gazde iz Londona, koje su ga uostalom i dovele na vlast. Pomislio je da je on neka državnička fora (a još mu je Stjepan Radić poručio iz Vrpolja da je on samo drugi faktor u državi), nije slušao, pa su ga skratili za glavu (kao i Frana Supila). To je pokazao i kazneni postupak koji je vođen nakon njegova ubojstva (Dr. Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik bili su zatočeni – pa pušteni).

Ustaše su stara i časna Hrvatska ustaška vojska o kojoj je odlučivao, kako izvješćuje 1830. godine Josip Kušević, Hrvatski sabor.

Ustašku vojsku u (N)DH ustrojilo je nadležno ministarstvo, a ne Ustaški pokret Dr. Ante Pavelića.

Isto vrijedi i za svečani pozdrav: “Za Dom Spremni”, kojega je zapovijedio državni poglavar, a ne Ustaški pokret (tadašnji  vladari, kao što su danas vlast HDZ/SDP). Istu podvalu ANTE-FAŠISTI (uz pomoć: Tome Medveda, Damira Krstičevića i Ante Zelića) čine i danas  kad su u pitanju postrojbe Hrvatskih Obrambenih Snaga (HOS).

Ivo Andrić u Berlinu kao diplomat

Prije nekoliko dana pročitao sam članak u kojem se Bijeljinci hvale (oni uz Drinu, s ove strane), da je niihov Ljubomir Pantić bio član Vlade NDH. Nitko ni na što nije prisiljavao niti časnog Ademagu Mešića i Ahmeda Muradbegovića, jer bila je to njihova Država.

17. travnja 1941. godine, kad je konačno i vojno otpuhnuta Kraljevina Srbija s ove strane Drine (ne s ove strane Une) prijatelji: (1) sigurno: Dr. Mile Budak, Vladimir Bakarić, Andrija Hebrang i Mladen Lorković, (2) zacijelo: Slavko Kvaternik i Dr. Ante Pavelić, (3) vjerojatno Josip Broz (zapisnike je kasnije dao spaliti, a nepouzdanog svjedoka Andriju likvidirati), sjedili su u Banskim Dvorima uz čašicu rakije, veseleći se tako što su se napon  riješili tog prokletog austrijsko-englesko-srbskog Frankesteina.

Rado bih napisao nešto u obranu istine o 10. travnja 1941. godine. Nu, kraj toliko velikih i dičnih Hrvatskih Junaka, koji su o tome već pisali i zbog toga izgubili glavu (strijeljani nakon “Oslobođenja”, kao Dr. Atif Hadžikadić, gradonačelnik Sarajeva).

Hrvatski uljudbeni pokret je u čast ovogodišnjeg 10. travnja objavio: “Glasnik Hrvatskog uljudbenog pokreta” br. 130, “Država Hrvatska” br. 15 i “Glasnik-knjiga” br. 96.

Srbi, osobito Vlasi-Srbi, deru se na sav glas: “Dušanovo carstvo”, “Srpski ustanci” i slično. “Celi svet stoji iza nas.”

Sve je to laž. Hrabre sami sebe u mrkloj noći.

Zaista, početkom 19. stoljeća, Austrijancima, a potkraj njega i Englezima, Hrvati su se činili nedovoljno snažnima za projekt kojega su nastojali provesti. Trebalo je, naime, popuniti državni-vakum na Balkanu nakon odlaska Turaka. Srbi su im se u tom pogledu činili prikladnijim od Hrvata, a i voljeli su ti Srbi slušati (Turke), dok su Hrvati uvijek inzistirali na svom Hrvatskom Državnom Pravu. Ne smije se Srbima zamjeriti na takvom ponašanju, oni bi sigurno bili drugačiji da je postojali ikakvo Srbsko Državno Pravo. Ali nije.

Da, postoji projekt Velike Srbije: “Načertanije”, ali ga nisu smislili, kamo li ga napisali Srbi. Autor mu je naš nestašni Dubrovčanin: Matija Ban.

Sad, kad su tu zamisao napustili čak i uporni Englezi (pisat ću o tome), svoj zamišljeni balon i dalje napuhavaju kojekakvi Srbi tipa Milorada Pupovca i sličnih.

dr. sc. Tomislav Dragun, izvor  portal Glasnik Hrvatskog Uljudbenog pokreta