Gdje je pitanje odgovornosti izvođača i nadzornih inženjera?
O tome „pobunjenici“ iz struke šute. Zašto?
Članak objavljen sinoć u Jutarnjem listu ( UGOVOR STOLJEĆA Pobuna arhitekata zbog Zakona o obnovi koji može izazvati urbanistički fijasko i ozakoniti rad kriminalaca, autorice Željke Godeč) potakao me na pitanje na koje se nitko od struke, čak niti samoprozvani „pobunjeni“, u ovih evo skoro mjesec dana od strašnog potresa u Zagrebu nije niti osvrnuo, a kamo li ga postavio.
Gdje je ODGOVORNOST izvođača i nadzornih inženjera kod izgradnje novijih zgrada koje su stradale u potresu? Zašto o tome „pobunjenici“ iz struke šute? Ima li i njih među odgovornima?
Iz članka tako saznašmo kako se mnogi iz struke, ali izgleda i neki „oko nje“ – bune!
Ma koja pobuna! Izgleda kako par arhitekata ima osobne interese, od obitelji do prijatelja koji nemaju sređeno vlasništvo (to su još oni iz 1945. koji su pootimali sve što su mogli po Zagrebu u tzv. “oslobođenju osloboditelja”), pa do dodjele im zamjenskih nekretnina kod starih i više od stotinjak godina zgrada, koje moraju u rušenje.
Nakon 2 svjetskog rata mojim bakama i djedovima nitko nije dao zamjenske kuće i stan, izbačeni su iz Radićeve i Voćarske.
A nakon Domovinskog rata naša vlast je našem narodu davala po jednom (1) članu domaćinstva 30 m2 i za svakog narednog člana domaćinstva + 10 m2.
Što bi sad ovi?
Ovdje treba stručno i precizno na svaki detalj odgovoriti. Bojim se da je veći problem nešto drugo, kao i uvijek, politika.
Kad već sad znamo da je prijepor tko će voditi obnovu: Grad Zagreb ili Vlada, sve je jasno.
Stava sam da moraju u tome sudjelovati zajednički, tako razmišlja i većina kompetentnih ljudi iz struke, ali s dugogodišnjom praksom, bez politikanstava i osobnih interesa.
Iz mog iskustva, od onog teoretskog, koje je ipak jako manjkavo jer nisam čovjek iz struke (arhitekt, građevinski inženjer) do onog iz prakse, kad investitor mora sve svladati ako želi kvalitetno raditi, od temeljenja, konstruktivnih dijelova (Peulić I i II), izgradnje same konstrukcije, završnih radova.
Ovdje svakako treba postupiti kao npr. u Pragu i Dresdenu i mnogim drugim gradovima nakon 2 svjetskog rata.
Izgraditi sve novo ali zadržati pročelja tamo gdje su zgrade zaštićene. I kojih 6,5 po Rihteru?
Do 9 po Rihteru treba graditi nove. Sve ove u Zagrebu građene kao “brod”, na temeljnim pločama, nemaju trunka štete.
Zakonske odredbe o gradnji moraju biti te kojih se izvođači i nadzor moraju strogo pridržavati.
A za eventualne greške snositi potpunu odgovornost.
Kad se sjetim pokojnog oca, pa ing. Mavara, ing. Grubišića i ing. Novakovića. Njihove zgrade „stoje“. No njihove ručno izrađene statičke proračune valjalo je vidjeti. Nadzor i izvođači su padali u nesvijest, a radnici na pumpama iz zagrebačkih betonara su se čudom čudili na količinu armature koja im je stvarala problem i zahtijevala precizan rad zbog teškog ubrizgavanja betona.
Zar bi se nova zgrada u Jazbini u ovom potresu “rastočila” da je poštivan projekt u cjelosti?
Jel nadzorni inženjer, kao i izvođač, prozvan na odgovornost zbog ovoga? Zašto nije? Hoće li?
U Italiji su zbog istih zlodjela nakon potresa u Amatricea i Accumoli kazneno gonjeni projektanti, izvođači radova, nadzorni inženjeri. Svi su dobili zatvorske kazne, a oštećenima su morali platiti štetu.
Poznati zagrebački arhitekt Ivan Valek, čovjek s prevelikim iskustvom u struci, na ovo moje pitanje, dao je vrlo konkretne odgovore.
Prvo, smatram da se mora utvrditi odgovornost struke i investitora. I radi buduce gradnje.
Drugo, smatram da bi svaki objekt koji se prodaje morao imati certifikat na otpornost na potres, kako bi se kupca upozorilo što kupuje.
Treće, moramo odrediti prioritete.
Objekte u vlasništvu grada i države treba obnavljati prema mogućnosti i prioritetu.
Privatni vlasnici moraju sami obnoviti svoje nekretnine. Postoji solidarnost, ali za sve jednako.
Šta je sa ovršenima koji su izbačeni iz svojih domova.
Država je sudionik i njihovih tragedija. Prvo njima osigurati krov nad glavom – nužni smještaj, a ne samo za jednu noć u sirotištu.
O ovoj obnovi Zagreba i okolice struka mora voditi glavnu riječ: arhitekti, građevinski inženjeri, statičari, povjesničari umjetnosti, urbanisti.
Sve, osim privatnih kuća, mora ići na natječaj. No voditi računa o onim poznatim smicalicama „javne nabave“, točnije onemogućiti ih.
Država treba pomoći i organizirati najpovoljnije kredite kod banaka, ali vlasnici vraćaju kredit.
Mora se graditi po svijetskim standardima za potres. Tehnički je moguće zaštititi svaki objekt na do sada poznate potrese.
Moje je mišljenje da je vrijeme i Japance konsultirati. Dovesti njihove stručnjake u Zagreb. Iskoristiti njihovo iskustvo i saznati sve o toj njihovoj gradnji na bazi od teflona, “gumenim podlogama”, koja omogućava građevini da lagano klizi tijekom potresa.
Svi nosivi stupovi ojačani su materijalima izrađenim na bazi ugljika i jako često se ubacuju drvene grede zbog većeg stupnja elastičnosti.
Ali naučiti i nešto o njihovoj tehničkoj izvedbi osiguranja objekata kojima prijeti urušavanje kao i o organiziranosti domaćinstava koja moraju- po propisima – imati paket spreman za preživljavanje u slučaju potresa. K tome, zakonom je regulirano kako se ništa NE SMIJE ostavljati pored vrata, u stubištu ili hodniku.
I namještaj se mora dobro namjestiti kako bi se spriječio njegov eventualni pad, a kućanski aparati se moraju isključiti iz struje te između njih mora postojati određeni razmak kako ne bi došlo do požara.
Sigurna sam kako bi bilo daleko jeftine platiti japanske stručnjake od svih prijedloga osnivanja koordinirajućih tijela, stožera za obnovu i sličnih „komisija“.
Znamo kako to uvijek završi.
Po onoj poznatoj Winstona Churchilla: Kad ništa ne želite riješiti osnujte komisiju!
mr. sc. Arna Šebalj, dipl. iur.
Izvori:
https://gizmodo.com/what-japan-can-teach-us-about-prepping-for-a-major-eart-1729921510
https://www.cnet.com/news/giant-rooftop-pendulums-to-cut-quake-shaking-in-tokyo/
https://www.japan-guide.com/e/e2116.html
