Srbi za 100 eura kukavičkim ponašanjem prodali ponos, čast i dostojanstvo tiraninu Aleksandru Vučiću
Nakon smijurije s izvanrednim stanjem i virusom korone Vučić je Srbima velikodušno ponudio 100 eura novčane nadoknade za sve pretrpljeno tijekom dva mjeseca kućnog pritvora.
Umjesto da čovjeka što ih zlostavlja, tlači, ugnjetava i ponižava kao crnačke robove zasluženo i opravdano kazne za takvo i slična serijska iživljavanja smjenom s vlasti, Srbi su prvoga dana prijave za čarobnih 100 eura pohitali masovno prijaviti se za te male, ali slatke “pare” što su pale s neba da usreće Vučićeve pačiće male.
Ravno 2 400 000 građana Srbije već se prvoga dana prijave e – mailom prijavilo za zahtjev za isplatu Djeda Mrazovih 100 eura, što ima pada kao dar s neba, kao novogodišnjih dječjih konfeta i balona. Ta brojka od 2,4 milijuna već prijavljenih može još i rasti jer od sutra srbijanske vlasti uvode i posebni telefon za izravnu telefonsku prijavu, pa tko voli nek samo izvoli uzeti kao zadnji prosjak na ulici 100 eura od bandita i razbojnika Vučića, što ih je pokrao za milijune i milijarde eura, ali Srbi za to ne haju.
Čudno je kako Srbi nisu još zatražili od omiljenog im vođe zvonca i praporce i Djeda Mrazove novogodišnje saonice, te tome slične tvari da im netko što će ih privoljeti redu, radu i disciplini u tako raskošnoj sreći lijenstvovanja to veselje ne pokvari. Kakav vođa, takav i narod, a vrijedi i obratno. Dodamo li masi od 2,4 milijuna sretnika što su požurili za prva 24 sata uzeti dobitnu nagradu od Vučićeve političke lutrije zvane SNS tu gospodarevu milostinju, kao bačene koske psima lutalicama na ulici po 100 eura od strane mafijaške države, još 1,7 milijuna umirovljenika koji će uz redovitu mirovinu automatski i bez prijave dobiti po 100 eura, kao i blizu 400 tisuća ljudi na socijalnoj skrbi od strane države, isto zakonski nagrađenih sa po 100 eura, to je već 4,5 milijuna građana Srbije, poglavito Srbijanaca, što će dragovoljno pristati na činjenicu da je njihov gospodar života Vučić pred cijelim svijetom bjelodano kazao i dokazao da život svakog njegovog revnog podanika vrijedi točno 100 eura. I svih 4,5 milijuna Srba što su na to najveće zamislivo ljudsko poniženje pristali, sami su tim postupkom jasno i glasno i priznali da njihovi životi i vrijede samo onoliko koliko im njihov gazda Vučić to dopusti.
U Srbiji ima 5,2 milijuna punoljetnih građana s pravom glasa na izborima. Matematička računica je kristalno jasna. Ako je već prvoga dana prijave za potraživanje od 100 eura materijalne nadoknade od države čak 4,5 milijuna građana Srbije sramnim pristajanjem na najveće ljudsko poniženje, gubitak, časti, ponosa i dostojanstva poništilo smisao svog ljudskog postojanja, onda od 5,2 milijuna ljudi s pravom političkog izbornog glasa u Srbiji, preostaje samo 700 tisuća ljudi koji još uvijek nisu postali ili ostali samo jadni i bijedni Vučićevi robovi. I ova epizoda zvana 100 eura Vučićevog priloga za svesrbijanski Crveni križ humanitarne pomoći obezglavljenom narodu samo oslikava dubinu moralnog posrnuća “nebeskog” naroda. U mislima su letjeli visoko, a u surovoj zbilji su pali na najniže moralne grane. Ako čovjek nema granicu samopoštivanja, onda je izgubio i posljednji gram ljudskog samopouzdanja. Takvi ljudi su samo za žaljenje. U životu čovjek ne smije nikad izgubiti tri najznačajnije stvari da bi sebe mogao vrijednim i dostojnim življenja, Nikad ne smije izgubiti ponos, čast i dostojanstvo. Srbi ponašanjem nakon postkoronarne, ionako prenapuhane i krajnje preuveličane krize, po tko zna koji put pokazuju i dokazuju da im kao prepotopskim kukavicama i Vučićevim jadnim i bijednim slugama, taj bolesni i isfrustrirani kompleksaš može svima redom uzeti i ljudske živote, ako mu se prohtije i takva želja, a oni će mu darivati i vlastite živote samo da udovolje želji i volji gospodara njihovih života.
Očito su Srbijanci zreli za veliku psihoanalizu najvećih psihologa ovoga svijeta. Takav poremećaj ljudske psihe nekad davno su Amerikanci, Englezi i Rusi riješavali oglednim primjerima na poremećenih psihama pojedinaca, ali ne i cijelog naroda. Psiho bolesniku bi stavili na usta i oči kombinaciju gumene i plastične medicinske maske, a onda bi u granicama medicinski dopuštenog, oboljelog tresli elektrošokovima ne bi li mu izmijenili iskrivljeno stanje svijesti. Dakako, bilo je i političkih zlouporaba tih opita. U srpskom slučaju sve to što su svojedobno radili Ameri, Englezi i Rusi bio bi preskup projekt, jer kao što vidimo iz priloženih brojki, od 5,2 milijuna punljetnih Srba, njih 4,5 javno je pristalo i priznalo da njihovi životi vrijede po 100 eura Vučićeve milostinje njegovim poniznim i pokornim slugama. Nade i spasa ima samo za onih preostalih 700 tisuća još nezaraženih virusom vučićizma, mnogo gorim, težim i opasnijim od famoznog virusa Covid 19. Vučić je Srbe javno upitao vriede li oni ponaosob više od 100 eura i oni su masovno oduševljeno i razdragano dogovorili potvrdno.
Ali, što je drugo i bilo za očekivati od naroda koji je za vladavine ratnog zločinca Miloševića za koru narodnog, besplatno dijeljenog kruha, bio u stanju pobiti se na život i smrt na ulicama gradova i sela po Srbiji, koji je vjerovao tijekom srpskih osvajačkih ratova u stanju najluđe kolktivne hipnoze da njihovi milijuni i milijade svakodnevno plasiranih novih novčanica iz kovnice galopirajućeg svjetskog inflatornog rekordera u kovnici novca na Topčideru u Beogradu ima najjaču ekonomsku podlogu na svijetu. Takvom narodu se nije onda ni čuditi kad proljetos opet napravi prizore svenarodnih tučnjava za naoko jeftiniju piletinu iz tek otvorenog tržnog centra Lidl u Novom Sadu i Beogradu. Jedino iznenađenje za čuđenje i divljenje bilo bi kad bi se Srbi počeli, za promjenu, normalno ponašati. Nažalost, takvo sedmo svjetsko čudo nije na pomolu,a čini se da ga neće biti na vidiku ni u dalekoj budućnosti.
Dragan Ilić
HOP