Crveno bijela polja nalik na hrvatski grb na krovovima zgrada gradske tržnice u Beogradu izludjela do bjesnoće neizlječivo oboljele velikosrpske fanatike
Dojmi se da ponekad Srbi nisu ni svjesni vlastite nesvijesti. Toliko su poneki velikosprki zaluđenici opsjednuti Hrvatima, da im se počinju halucinacije košmarnih snova počinju sad priviđati i na javi. Ipak, najnovijim epohalnim otkrićem velebne hrvatske “šahovnice”, kako velikosrbi često zlurado i pakosno nazivaju slavni hrvatski grb, nasred krovova niza zgrada gradske tržnice Zeleni vijenac u Beogradu, prevazilazi dodadašnja slična srpska naklapanja s one strane razuma. Zamijetili su dežurni Srbi po profesionalnoj dužnosti niz upadljivih i u svako doba dana lako uočljivih crveno bijelih polja u povezanom nizu zgrada središnje gradske tržnice i netom su im se društvenim mrežama počele ukazivati u stanju sveopće paranoje “ustaše na tržnici Zeleni vijenac!” Samo bi odabrani liječnički konzilij najvećih svjetskih psihoanalitičara mogao odgonetnuti zagonetku najnovije sulude i sumanute srpske internetske zamisli o teoriji zavjere njima uvijek izazovnih crveno bijelih “šahovskih” polja, što krase krovove zgrada tržnice u centru Beograda. Kad netko mahne hrvatskim grbom, prosječnom Srbinu, isto kao i toreador crvenom krpom razjarenom biku na koridi u Sevilli, pa još usred Beograda, zamislite nasred gradske tržnice, eto odmah Srbima ustaša u pohodu na vojno zauzeće Beograda!?
Takvi se posve bolesni komentari neizlječivih i kronično oboljelih velikosrpskih fanatika mogu pročitati na društvenim mrežama u povodu te teme, pokrenute u Srbiji, očito u samo njima znanom nedostatku ostalih životnih tema, poglavito onih teško riješivih ekonomskih i socijalnih, od kojih se živi. No, Srbi vjerni sebi i svom lošem popunjavanju viška slobodnog vremena dali su si oduška uobičajeno zlonamjernim i zluradim komentarima na, eto, i crveno bijele kockasto i romboidno poredane boje što krase godinama i desetljećima krovove tržnice Zeleni vijenac. Sad je netkom odjednom palo na pamet to zamijetiti, te je brzo počela lavina srpskih komentara na društvenih mrežama, točnije utrka u iskazivanju teških kompleksa i frustracija. Spomenimo samo neke od najznakovitijih; ” Ne, nije u pitanju Zagreb, nije u pitanju ni Međugorje, nije ni okolica Bleiburga… U pitanju je centar Beograda tzv. Zeleni vijenac. Ne postoji racionalno objašnenje za ovakav prizor u najvećem srpskom gradu. Čak i da ovo jeste tamo neko starosrpsko znakovlje i da ga ima na grbu…”
Onda se rasplamsala bitka do usijanja na društvenim mrežama. Oni najrevniji i dakako samoprozvani čuvari srpskoga svetosavlja nisu mogli suspregnuti osjećaje što su im sužavali ionako njihov ograničeni um. To je razvidno iz njihovih teških riječi tipa: “Izdajnici,” “Ustaška tabla u Srbiji,” “Okupirani grad i zemlja, ” Što nam rade Hrvati,” ” Što nam rade, ništa im nije sveto, država da uradi nešto.” Nema pravog velikosrpskog pira bez komentara glavnog pričuvnog Firera, a to je Goran Davidović, vođa ne tako davno, zabranjene neonacističke udruge Nacionalni stroj. Začudo Firer iz novosadskog sokaka Goran Davidović pokušao je održati ovom prigodom sat povijesti Srbima, želeći im staviti do znanja da su neki od njegovih zajapurenih i zalutalih političkih suboraca pretjerali u komentarima, čak i za njegove teške i visoko postavljene standarde raspirivanja antihrvatstva u Srbiji. Ako je novosadski Firer, dokazani i osvjedočeni mrzitelj Hrvata samo stjecajem okolnosti, makar i slučajno, postao srpski mirotvorac, onda je društvo doista spremno za potpunu psihoanalizu. Kakvi li su tek onda tekstopisci spomenutih internetskih parola, kad im je Firer Goran Davidović postao “glas razuma?” Mora da je došlo zadnje vrijeme kad je pravomoćno osuđivani srpski nacist Firer Davidović i samo na tren postao nenadani vatrogasac srpskog požara. Otuda je i zanimljiva Davidovićeva poruka: “Godine 1920. izgrađena je tržnica Zeleni vijenac za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Otuda i šahovnica u čast Hrvata.” To je bio tvit komentar Gorana Davidovića, zvanog srpski Firer. Srbima nije bolo oči to što ta tržnica ima takav izged stotinu godina, te im je baš sad zarad potrebe političkog trenutka ta pijedinost zapala za oko.
Ali, nije im promaknulo odjednom u stanju opće kaotičnosti razmišljanja prisjetiti se da se motivi ucrtavanja hrvatskog grba mogu pronaći i na mnogim srpskim bogomoljama. Naravno, Srbi su iz te činjenice izveli zaključke selektivno i smao onako kako im paše, a ne kako odgovara stvarnosti, te su i uslijedile nove komentatorske umotvorine dežurnih srpskih rodoljubaca oliti Srba po zanimanju. Poneki i zaista sasvim rijetki među njima i od onih razumom i duhom zalutalih u čoporu goleme većinske amorfne mase jednoumlja su i pomalo duhoviti, barem u pokušaju, ali većinom su jadni, bijedni, tužni, žalosni, a zbilja su pojedini i tragikomični: ” Takva je bila prije gotovo stotinu godina kad je napravljena i nema veze s izmišljenim hrvatski simbolima.” “To stoji na istom mjestu barem pedeset godina, kako ti tek sad upade u oči?” “Ta tržnica je starija od hrvatske države, opusti se”; “Pročačkajte malo po srpskoj heraldici i vidjet ćete da su to motivi sa srpskim grbovima. To što susjedi pokušavaju uzeti dio kulturnog naslijeđa je isto kao što je i Tesla Hrvat.”; ” Te kockice na Zelenom vijencu su nam sad najveći problem”; ” I moja baka je imala maramu sa sličnim dezenom, oduvijek mi je bila sumnjiva.”
Iznenada je hrvatsko znakovlje ucrtano na krovovima središnje gradske tržnice u Beogradu potaknulo širenje Srbima intrigantne teme i na druge krajeve Srbije, gdje je “šahovnica” Srbima u njihovim noćnim morama postala veći neprijatelj od virusa Covid 19. I tako su pronašli vrlo brzo iste slike crveno bijelih kockastih polja i na manastiru Kalenić, zatim su otkrili isto dizajniranu zastavu NK Crvena zvezda. Na koncu vrh su dosegli znanstveno fantastičnom pričom da kip beogradskog “Pobjednika” na najznametijim beogradskom gradskom parku Kalemegdan ima na samom vrhu glave albansko keče. Tu je tek pukla teorija zavjere protiv nebeskog naroda bez znakova navoda.
Ako za tren ostavimo po strani srpsko zazivanje duhova nevidljivih i nepostojećih neprijatelja, kad se stvari promatraju na ozbiljan način, priča poprima posve drukčije konture. Zelena tržnica Zeleni vijenac pod zaštitom je Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda. I ona ima danas isti izgled kao i 1924 godine kad je i svečano otvorena i puštena u rad. Ime Zeleni vijenac, kojega tržnica nosi čitavo stoljeće vezano je za naziv zelenog metalnog vijenca na fasadi kavane, što je prije sotinu godina bila u vlasništvu jedne njemačke poduzentice, a ona je bila tamo gdje je danas smješten restoran Mc Donalds. U vrijeme vladavine prijašnje gradske vlasti, što je prije današnjih Vučićevih nazadnjaka, ravnala gradskim poglavarstvom, tržnica Zeleni vijenac, ukrašene stotinu godina motivima hrvatskog grba, temeljno je rekonstruirana po europskim suvremenim standardima 2005 i 2006. godine. Njezina obnova je i urađena po uzoru na izvorni izgled sa crveno – bijelom inačicom hrvatskog državnog grba. I to su Srbi petnaest godina gledali, kao i prije toga još 85 godina u nizu na tom istom mjestu i nije ih uopće smetalo, sve do jednog trenutka političke potrebe skretanja pozornosti s gorućih životnih pitanja teških ekonomskih uvjeta pukog preživljavanja u Vučićevu kazamatu od države.
Pomnim pratiteljima i kroničarima povijesti Beograda ovom prigodom se javilo podsjećanje na još jednu zanimljivost usko vezanu za mjesto današnje tržnice Zeleni vijenac. Tamo je nekad, u doista pradavnoj prošlosti, bila i najveći gradski kolodvor cjelokupnog gradskog prijevoza, što je prometovao tadašnjim beogradskim cestama.. Tamo je prije ravno 150 godina bilo veliko gradsko jezero, gdje su Beograđani na prijelazu 19. na 20. stoljeće lovili morke i patke. Potkraj vladavine dinastije Obrenović, tadašnji zadnji vladar iz te dinastije Aleksandar Obrenović preustrojem središnje gradske zone naredio je potčinjenima isušiti spomenuto jezero, kojega su neki nazivali i velikom gradskom barom, te su kasnije u doba Karađorđevića Srbi na mjestu isušenog jezera sagradili zelenu tržnicu nazvanu Zeleni vijenac, ukrašenu hrvatskom crveno bijelom heraldikom još 1924. u godini gradnje popularnog Zelenjaka. Na kraju, nije zgoreg spomenuti da je po prvotnom urbanističkom planu počektom dvedesetog stoljeća na mjestu tržnice Zeleni vijenac trebalo biti podignuto Narodno kazalište, dok je u doba postojanja jezera u podnožju današnje Brankove ulice što izbija na Savski most, spojnicu s Novim Beogradom i Zemunom, prije stotinu godina bilo gradkso groblje, poslije izmješteno nekoliko kilometara podalje na Tašmajdan, ali i tamo samo privremeno jer je popularni “Taš” već nakon Drugog svjetskog rata postao jedan od galvnih beogradskih parkova. Lutanja srpskih urbanista o preobrazbi i prenamjeni prostora nekadašnjeg gradskog jezera ili velike bare i lovišta morki i patki nije bila slučajna. I danas se stanari stambenih zgrada iznad tržnice Zeleni vijenac žale na povećanu vlagu, a nekoliko stotina metara niže od niza stambenih objekata je smještena tržnica. Mnogi i danas vjeruju da skrivene i nikad do kraja otkrivene podzemne vode i dalje rade svoj posao. Na tom skliskom terenu u središnjoj gradskoj zoni Beograda uzdiže se na vrhovima zgrada crveno bijelo znakovlje, nalik na hrvatski državni grb. I to danas nakon stotinu godina nesmetanog postojanja crveno bijelih polja kockastoga oblika, najednom smeta i hoće pisati možda i peticije za uklanjanje crveno bijelih polja sa fasada zgrada na Zelenjaku. Ali, zato im nikako ne pada na pamet masovno izaći na političke prosvjede protiv uzurpatorske vlasti u gradu i u državi koja im je ekonomski uništila živote i dovela ih na rub propasti i gotovo na prosjački štap.
HOP
