Vedri i nasmijani duh košarkaškog Mozzarta Dražena Petrovića vječno obasjava hrvatsku košarku i zove je njegovim pogledom s neba na povratak na staze stare košarkaške slave
Košarkaško prvenstvo bivše države 1982/83. bilo je cijelo u znaku jednog tek punoljetnog momka, razbarušene frizure nalik argentinskom “gaučosu” Diegu Armandu Maradoni, a košarkaških virtuoznih i briljantnih poteza poput bijelog Magica Johnsona. Zvijezda je rođena na šibenskom Baldekinu i jarko je zatreperila košarkaškim nebom te sad daleke 1982/83. Dražen Petrović, neprevaziđeni i maestralni košarkaški matador suvereno je gospodario košarkaškim parketima bivše jugo lige te daleke 1983. kad je svojim Šibenčanima podario u onom neponovljivom i dramatskom finalu čarobne trenutke najvećeg sportskog veselja i sreće. Šibenka je pobijedila Bosnu 83:82 i na šibenskoj rivi se slavilo te svibanjske noći 1983. do duboko u noć. U ušima starijih Šibenčana još odzvanjaju pokliči legendanog TV komentatora Vladimira Anzulovića – Zule prije nego što je Dražen Petrović u posljednjoj sekundi finalnog sraza između Šibenčana i Sarajlija nepogrešivo izveo dva slobodna bacanja i donio povijesni naslov košarkaškog prvaka države u Šibenik: “… Izjednačenje 82:82… Drugo slobodno bacanje… 83:82, Šibenka je prvak Jugoslavije!” Nisu tako željeli i htjeli u politički strogo kontroliranim košarkaškim forumima u Beogradu. Sudac Ilija Matijević iz Zagreba, što se odvažio suditi finalni dvoboj Šibenka – Bosna po pravilima košarkaške igre, a ne po političkom naputku beogradske centrale, opravdano je dosudio dva slobodna bacanja u korist šibenske momčadi, a samo zbog toga jugosrbijanski teledirigirani mediji zahtijevali su danima i tjednima nakon toga suspenziju Matijevića, štoviše i njegovo trajno protjerivanje iz košarke. Zagrebački košarkaški sudac nije ostao dužan progoniteljima, te im je javno poručivao da su hrvatski, a osobito zagrebački klubovi desetljećima u Jugoslaviji iz političkih razloga doslovno u 75 – 80% slučajeva borbe za naslov prvaka u raznim sportovima na razbojnički način opljačkani od strane Beograda i Srbije, te su hrvatski klubovi, osobito u nogometu i košarci, po računici košarkaškog suca, po struci matematičara Ilije Matijevića pokradeni za desetine naslova državnih prvaka, što su ih ukrali srpski klubovi uz spregu srpske politike izvan sportskih borilišta. U nogometu su to Srbi činili sustavno nakon 1945, a u košarci prikrivenije i perfidnije, relativno rjeđe nego u nogometu, no uvijek kad im se ukaže i najmanja prigoda za veliku sportsku krađu. Ilija Matijević je ceh iznošenja istine najskuplje platio, jer mu Srbi više nikad nisu dopustili suditi tako bitne finalne utakmice, što odlučuju osvajanje šampionskog pokala. Vjerni sebi i svojem ponosu, časti i dostojanstvu Šibenčani su odbili igrati ponovljenu i izlučnu utakmicu sa Sarajlijama na neutralnom terenu u Novom Sadu. Bosna je kao vjerni satelit Beograda bešćutno prigrabila šampionski trofej koji joj ni po čemu nije pripadao onim košarkaški umijećem, što je bilo na strani Šibenke, a tim prije jer joj se suparnik nije ni pojavio na megdanu u Novom Sadu. Budući politički šarlatan iz Makedonije, a tad još samo srpski politički pulen u nadiranju, makar i s klupe za pričuve, Vasil Tupurkovski predao je u sumornom ozračju sablasno prazne dvorane SPENS odličja administrativnim prvacima sve više i sve jače srbizirane jugo košarke. Svejedno, vatrenim srcima Šibenčana i svih u Dalmaciji i diljem Hrvatske, nitko iz srca i duše nije mogao iščupati osjećaj ponosa i slave nezaboravnih pobjedničkih trenutaka nakon dvoboja Šibenka – Bosna igranog u šibenskoj dvorani na Baldekinu. Već (ne)okrunjeni i najmlađi košarkaški vladar toga časa u Europi u liku maestra Dražena Petrovića suočio se na početku burne i bogate karijere s vječnom borbom svjetlosti dobra i tame zla, što plamti i u špotru kao i posvuda u životu. Dražen je ostao vjeran i postojan do kraja ovozemaljskoga bivstvovanja sjaju svjetlosti u sazviježđu košarkaških zvijezda.
Nakon kratke stanke i služenja vojnog roka 1983/84. Dražena Petrovića put je odveo u redove zagrebačke Cibone. U taboru popularnih “vukova s Tuškanca” doživio je najljepše i najveće košarkaške dane tijekom igranja u bivšoj jugo ligi. Pregršt osvojenih trofeja u prvenstvu i kupu bivše države, opet i uz beogradsku kuhinju vječnog srbijanskog nepriznavanja i nemirenja sa potpunom dominacijom hrvatske klupske košarke osamdesetih, u Ciboni je Dražen Petrović ostao uskraćen za dva oteta naslova državnog prvaka u sezonama 1985/86 i 1986/87. Ono što nisu mogli suparnici Cibone na terenu, najprije Zadar u finalu 1986, onda i Zvezda u polufinalu doigravanja 1987. uspjeli su fantomi u sudačkoj odori. Sudili su dželati košarkaške igre inženjer Rade Petrović iz Beograda, Miodrag Jovančić iz Valjeva, Goran Radonjić iz Sarajeva i Zdravko Kurilić iz Tuzle po pravilima ragbi igre, a ne po pravilima košarke. I samo na taj način i po već oprobanom receptu viđenom u susretu Partizan – Cibona 1981. kad su dvojica anonimnih makedonskih sudaca obavili prljav posao u korist Partizana, košarkaške sekcije sportskog društva jednog vojnog kluba KOS-a ( Kontraobavještajne komunističke službe ) i Zadar i Zvezda 1986 i 1987, kao i Partizan 1981. uspjeli su ukrasti Ciboni naslove prvaka države, jer iza zagrebačkog kluba nije nitko ozbiljno stajao u političkom smislu. I zato su se takve oružane sportske pljačke i događale. Istu je sudbinu imala i Šibenka 1983. protiv Bosne. Unatoč srbijanskome jalu, koji je prerastao uz neozbježnu zavist, zlobu i pakost u otvorenu mržnju, slijednici ideje Titovog kroničara komunističke povijesti Vladimira Dedijera, zagovornika ideje da i košarka uz nogomet mora nakon 1945. biti državni ( u prijevodu jugosrpski projekt ), Dražen Petrović i njegovi “cibosi” dosegli su dvaput i do samoga košarkaškog Mon Blana. Dvaput je Cibona bila na tronu Europe, znači prvak Europe u finalima Kupa prvaka u košarci, a u oba finalna meča protiv Real Madrida u Ateni, onda i protiv Žalgirisa u Budumpešti glavni protagonist Cibinih trijumfa bio je fenomenalni Dražen Petrović, dakako i uz obol ostalih asova Cibine toga legendarnog doba poput Andra Knega, Mhovila Nakića, Zorana Čuture, Danka Cvjetičanina, Svena Ušića i dakako i Draženova starijeg brata Aleksandra Petrovića. Cibona je prvi puta postala prvakom Europe u atenskoj dvorani “Mira i prijateljstva”, gdje je u košarci doista slatko, nimalo rezultatski glatko ali time i najtežim i najsretnijim putem za pola koša razlike nadvisila Reala Madrid. Godinu dana kasnije “Cibosi” su ponovili atenski pothvat pobjedom nad litavskim Žalgirisom s dvanaest poena razlike. One dvije spmenute krađe u prenstvima Jugoslavije iz 1986. i 1987. onemogućile su Cibonu da još dvaput s njenom najboljom generacijom u povijesti kluba zaigra u Kupu europskih prvaka i vrlo vjerijatno osvoji još dva nova naslova prvaka Europe.
U dresu reprezentacije bivše države Dražen Petrović je osvojio sve što se tada moglo zamisliti. Bio je i europski i svjetski prvak, najprije u euro finalu u Zagrebu 1989. protiv Italije u tada novoizgrađenom Cibninom košarkaškom “tornju”, danas košarkaškom domu “Dražen Petrović” što nosi ime po legendi hrvatske košarke, a 1990. i u finalu Svjetskog prvenstva u Buenos Airesu. Tada je bivša Jugoslavija najviše zaslugom najboljeh strijelca finala Dražena Petrovića svladala SSSR, preteču današnje Rusije. U to vrijeme Dražen Petrović već je iza sebe imao iskustva igranja u NBA ligi, najprije u Portlandu, onda i u New Jersy Netsu, gdje se posebno proslavio i nametnuo kao lider momčadi. Nedugo zatim, u vihoru rata u Hrvatskoj Dražen Petrović je opet bio i izvan sportske arene ponajbolji hrvatski poklisar u svijetu. Pronosio je snagom svoga imene i slave istinu o hrvatskoj pravednoj borni za slobodu i neovisnost, vijoreći skupa s ostalim velikim hrvatskim sportašima i hrvatskim barjakom pred zgradom sjedišta Ujedinjenih naroda i animirajući time političare iz cijeloga svijeta da što prije priznaju Hrvatskoj državnu samostalnost. U prvom i povijesnom koašrkaškom finalu na Olimpijskim Igrama u Barceloni Hrvatska je predvođena kapetanom Draženom Petrovićem izašla na megdan prvom i najvećem američkom Dream teamu svih vremena za koji su igrali i Jordan i Ewing i naravno Magic Johnson. Čaroliju hrvatke košarke u tom povijesnom finalu američkih uglavnom tamnoputih magova igre obilježio je bijeli mag hrvatske košarke, osobno bijeli Magic Johnson u liku Dražena Petrovića. Igra sudbine odvojila ga je jednog kobnog sedmog lipnja 1993, dana te najveće ljudske tragedije od nas poklonika njegove igre što smo nastavili u tišini svojih koraka hodati Zemljom i nadalje udisati ovozemaljski zrak. Tragični izravni sudar kamiona cisterne i automobila u kojem je uz stanovitu Mađaricu na mjestu vozača, do nje na sjedalu suvozača smrtno stradao Dražen Petrović i preselila je košarkaškog genija i nadasve velikog, plemenitog, uzvišenog i veličanstvenog čovjeka u carstvo onoga svijeta. On je uz pokojnog Krešimira Ćosića, te uz dvije živuće legende Tonija Kukoča i Mirka Novosela, jedan od četvorice ljudi iz svijeta košarke čija imena su trajno upisana i uklesana u galeriji besmrtnih košarkaških korifeja, a to su službenim priznajem objelodanili i rodonačelnici košarkaške igre Amerikanci. No, Dražen Petrović nije samo jedan od četiri hrvatska vječna košarkaška dragulja, primljena i službeno u svjetsku kuću košarke i galeriju svevremenskih aspva igre pod košarkaškim obručima. Vedri i nasmijani duh košarkaškog Mozzarta Dražena Petrovića zauvijek će obasjavati hrvatsku košarku i iznova joj davati veliku i jaku snagu i energiju da se jednoga dana vrati na staze stare slave iz doba legendarnog Dražena Petrovića.
Dragan Ilić
HOP
