Potresna svjedočanstva hrvatskih ratnih logoraša o užasima i strahotama pretrpljenim u srpskim koncentracijskim logorima
Iskazi preživjelih hrvatskih logoraša srpskih koncentracijskih logora u Srbiji u doba ratnih devedesetih su svojedočanstvo okrutne, divlje i životinjske nasilnosti srpskih logornika. Njihova brutalnost spram hrvatskih zarobljenia uvelike je i rezultat srpske teške i patološke mržnje prema svemu hrvatskom i katoličkom, a tome nije jedino pridonijela surovost rata, nego je umnogome to i prouzročilo rat i izazvalo velikosrpsku vojnu agresiju na Hrvatsku. Brojne su izjave nekadašnjih hrvatskih logoraša iz logora širom Srbije, što opisom nevjerojatnih i nezamislivih načina psihofizičke torture nad zatočenim ljudima, najbolje potvrđuju iznijetu tvrdnju o psihopatološkoj mržnji koja i dalje iznutra nagriza i truje duše Srba. Zato su u ratu i napravili tliko zločina iz strasti i luđačkog poriva za uništenjem ljudskog života. Evo sad i nekih najupečatljivijih iskaza preživjelih hrvatskih logoraša.
“Dočekalo nas je dvadeset korpulentnih vojnih policajaca, dobro opremljenih palicama, letvama, željeznim šipkama, željeznim bokserima itd. Kasnije smo doznali da su za ovakve prigode posebno obučavani u Bubanj potoku kod Beograda, gdje je stacionirana baza vojne policije. Nisu čekali postrojiti nas i pregledati nas, nego su odmah počeli mlatiti po nas pedesetak iz autobusa. Pritom nismo smjeli ni vikati, niti jaukati. Samo su urlali na nas da spustimo glavu dolje, a ruke na leđa,” veli A.B. o dolasku u logor u Begejcima.
“Smrzavali smo se jer je prostorija bila bez potkrovlja, samo obavijena crijepom. Hranu smo dobivali dva puta dnevno i to krišku kruha, malo čaja i poneki komadić salame, kobasice ili jednu malu paštetu na nas trojicu. Osim što su nas mučili glađu, provodili su i psihičke torture nad nama zatočenicima. Morali smo pjevati srpske pjesme koje nismo znali i onda bi nas zbog toga tukli. Noću su dolazili sa psima i to pijani i iživljavali se nad nama, zvjerski nas mlateći. Mislio sam da to neću preživjeti,” veli H.A. o uvjetima u srpskom logoru u Stajićevu.
“Počinju pojedinačna ispitivanja s ciljem podizanja optužnica za oružanu pobunu i činjenje “ratnih zločina”. Svako vojno djelovanje hrvatskih vojnika i policajaca na protivničku živu silu i materijalno tehnička sredstva smatrana su kaznenim djelima ili čak zločinima prema tumačenju srpske strane. U postupcima ispitivanja korištene su različite metodefizičke i psihičke prisile i iznude. Odnos pojedinih čuvara prema zarobljenicima bio je nečovječan. Često su kršena temeljna prava zarobljenika. Dvoje zarobljenika umrlo e od fizičkih ozljeda, a veliki broj još ima i trajne posljedice”, veli Vlado Ošust kao jedan od preživjelih logoraša u zatvoru KPZ – a ( Kazneno popravnog zavoda) u Srijemskoj Mitrovici.
“Ispitivači su i ovdje nastojali iznuditi priznanja za nekakva nedjela, koja kod nas nisu nikada počinjena. Za nepriznavanje obično bi slali na takozvano hlađenje. Na hlađenje bi obično odvodio podoficir s dva policajca u takozvane niške katakombe, odnosno podrumske samice. Skinuli bi nas potpuno gole i bose i zatvorili u prostor 2X1,5 metara s rešetkama na prozorima bez stakala, a vani je bio snijeg 30 centimetara pri temperaturi minus 20 stupnjeva Celzija”, veli V.M. o metodama mučenja u srpskom logoru u Nišu.
“Što se tiče boravka u Beogradu, najteže je bilo izdržati psihološku torturu. Pošto je bilo nas više optuženih, meni je trebalo biti suđeno tek u zadnjoj grupi. Međutim, ja suđenju nisam pribivao, jer je prije toga došlo do razmjene zarobljenika s dvije strane. Bilo je grozno svaki dan očekivati hoće li doći do suđenja, tko će od Srba doći iz Vukovara i optuživati me i kakve će laži sve izreći. Ipak, prije nego se to dogodilo, došlo je do razmjene. U Nemetinu sam vidio jednog “prijatelja” Simića u odori policije “Krajine”. Sam put od Beograda do Nemetina bio je na samom rubu smrti. Stajali smo po selima u Baranji, a srpski civili sunam ulazili u autobus i tukli, psovali, a UNPROFOR je samo sve gledao”, veli R.A. o razmjeni ogoraša u Nemetinu.
Slična su svjedočenja i još trojice bivših hrvatskih logoraša o dovođenju, mučenju i prebijanju u logorima Stajićevo i Begejci kod Zrenjanina, kao i Mirka Kovačića, bivšeg hrvatskog logoraša iz spomenutoga logora u Stajićevu kod Zrenjanina. On je zajedno sa svojim sinom18. studenog bio prebačen iz Vukovara u Hrvatskoj u logor Stajićevo u Banatu kraj Zrenjanina. Njegovo je iskustvo logoraša srpskog logora iznimno teško. On je nakon tromjesečne srpske opsade hrvatskog grada na Dunavu Vukovara i u studenom 1991. i srpske okupacije Vukovara, na dan pada Vukovara prebačen s njegovim sinom u sabirni logor Veleprometu Vukovaru, a otuda u logor Stajićevo kod Zrenjanina. Razmijenjen je mjesec dana kasnije zahvaljujući Međunarodnom Crvenom križu. Mirko Kovačić i njegova obitelj proveli su zatim šest godina u izbjeglištvu, prije nego su se napokin uspjeli vratiti u svoj prijeratni stan u Vukovaru.
Dragan Ilić
HOP
