Piše: Mag.art Ingrid Runtić
S nevjericom i tugom sam upravo saznala da je preminuo slikar i izvrstan profesor slikarstva na likovnoj Akademiji, Nikola Koydl.
Bio mi je profesor na drugoj godini slikarstva i sa sigurnošću mogu ustvrditi da sam od njega (uz pokojnog prof. Biffela na prvoj godini) najviše naučila u svojoj profesiji. Bio je izuzetno obrazovan, vrhunski intelektualac i izvrstan predavač koji je obilazeći nas mlade studente dok smo slikali svaki za svojim štafelajem, svakome znao ukazati točno na ono što treba učiniti, kako i zašto. Osim svega, bio je nevjerojatno dosljedan u svojim korekcijama te znao na jasan, beskompromisan, stručan i istovremeno tankoćutan način prenijeti svoje ogromno znanje na sve one koji su ga htjeli prihvatiti.
Sjećam se i trenutka pri kraju te godine kad nas je sve poredao ispred klase na hodniku i jednoj kolegici decidirano i mirno rekao: “kolegice, vi ste vrlo talentirani, ali niste zaslužili prolaznu ocjenu jer nemate tih i tih radova koji su potrebni za pozotivni prolaz godine, pa Vas molim da mi u roku od mjesec dana dostavite te i te crteže i slike. Primljeni ste na ovu visokoobrazovnu ustanovu umjesto nekog tko bi možda s manje talenta ali s puno više rada i rezultata umjesto Vas puno više zaslužio Vaše mjesto na ovoj obrazovnoj instituciji. Inteligentni ste i sposobni, ne morate studirati slikarstvo ako se ne želite njime baviti, pa Vas molim da ne uzimate mjesto nekome tko bi ga daleko više znao poštivati.”
To je izrekao pred cijelom klasom, čuvajući dignitet svoje struke, umjetnosti i same Akademije. Kasnije se pokazalo da je u tom slučaju imao pravo u potpunosti. Nikome nikada nije podilazio, svojom studentima je bio uvijek na raspolaganju, ali je od njih tražio maksimum, a meni su još desetljećima u mislima odzvanjale njegove riječi i zaključci, njegovi savjeti i mudrosti. Neizmjerno puno sam naučila od tog divnog čovjeka, silno sposobnog i predanog svom zvanju!
Tek dvadesetak godina nakon diplome sam jednom prilikom, za vrijeme neke proslave Akademije, puna poštovanja uspjela izraziti svoju zahvalnost ovom izuzetnom profesoru koji me je u mnogome likovno oblikovao i obrazovao te me naučio samostalnosti i hrabrosti u mom zvanju. Dirnut i duhovit (kao što je uvijek i bio), odvratio je prekrasnom pohvalom i predstavio me svojim sugovornicima rekavši: “ovo je moja kolegica Ingrid Runtić, vrhunska slikarica koja je još na Akademiji kao moja studentica druge godine slikarstva sve crtala i slikala ‘lijevom rukom’ jer joj već tada ništa nije bilo nedostižno u slikarstvu.”
Budući da se moj atelier do prije par godina nalazio nedaleko Akademije, često sam susretala profesora Koydla, a jednom me prilikom i posjetio u mom atelieru. Dok smo razgovarali o slikarstvu, osvrnuo se rezignirano i na sadašnji profesorski kadar Akademije: “što da Vam kažem, kolegice, vrijeme je da odem u mirovinu. Potpuno je uništen svaki sustav vrijednosti. Većini profesora danas na Akademiji ne bih dao ni prolaznu ocjenu da su mi kojim slučajem studenti.”
Sve više vidim koliko je bio u pravu. Silno će mi nedostajati njegov vedri pozdrav u prolazu, par riječi koje bi znali razmijeniti, pokoja kava na Dolcu kad bih ga srela, njegova podrška i kolegijalnost, njegova erudicija i izuzetna inteligencija, pronicljivost, naši razgovori o umjetnosti, njegov gospodski humor i finoća.
Strašan je to gubitak za sve nas koji smo ga imali priliku i čast poznavati…
Počivajte u miru, profesore, ostavili ste neizbrisiv trag u mom životu (a vjerujem i u životima mnogih generacija svojih studenata), a ja ću i dalje u mislima razmjenjivati stavove s Vama…
