Intervju sa Nadaom Landekom, novinarkom i aktivisticom o borbi protiv trulog i pokvarenog pravosuđa prenosimo sa Narod.hr.
Urednik gospodarstva
Zbog čega se okupljate?
Udruga Veronika Vere osnovana je sa svrhom zaštite žrtava pravosuđa, točnije sa svrhom isticanja nezakonitog postupanja sudaca i institucija povezanih s pravosuđem. Na nezakonite sudske odluke, tj. na postupanje pojedinih sudaca suprotno zakonima Republike Hrvatske koji su na snazi nailazimo vrlo često, o čemu smo više puta slali Priopćenja javnosti. Konkretno danas 26.08.2020. godine članovi Udruge Veronika Vere okupili su se kako bi dali potporu sudcu zadarskog općinskog suda, Željku Rogiću koji je već dugi niz godina šikaniran od strane vlastitih sudačkih kolega. Naime, sudac Željko Rogić kao predsjednik Općinskog suda u Zadru poduzeo je niz praktičnih mjera kako bi na taj sud uveo red i rad, prvenstveno ažurnost u zemljišno knjižnim postupcima, te je u svrhu približavanja rada suda javnosti, i bolje pristupačnosti građanima za vrijeme obnašanja funkcije predsjednika suda održavao redovne konferencije za tisak. Na jednoj od tih konferencija, na pitanje novinara, istaknuo je da je zadarski sud isprepleten rodbinskim vezama, kao što je slučaj i na drugim sudovima, te je svoju izjavu obrazložio i imenovao neke od rodbinskih veza, a što je rezultiralo nizom privatnih kaznenih tužbi protiv sudca Rogića, podizanjem tužbi radi naknade štete zbog nanošenja duševnih boli njegovim kolegama, kao i prijedlozima za pokretanje stegovnih postupaka pa i za razrješenje od sudačke dužnosti. Sudac je degradiran sa mjesta predsjednika suda na mjesto parničnog sudca, a posljedice njegovih izjava medijima kao službene osobe, traju i danas, te je Udruga Veronika Vere, kao i neke druge udruge sa zadarskog i splitskog područja pružala sve ove godine potporu sudcu Željku Rogiću i na ročištima na kojima mu se sudilo, sudjelovala kao javnost.
Je li nepotizam i korupcija rak rana hrvatskog pravosuđa?
Apsolutno. U brojnim slučajevima osvjedočili smo se kako nepotizam i korupcija otvaraju sva vrata pojedincima kojima se žurno rješavaju sudske parnice, i to uz začujuđuću količinu zakonskih povreda, a u takvim slučajevima druga strana u postupku doslovno nema puno mogućnosti obraniti se, niti se na bilo koji način zaštititi, jer ako u prvom stupnju presudu donese rođak, kum, suprug, supruga, kćerka, a u drugom stupnju o žalbi odlučuju isto rođaci ili kumovi i prijatelji, nema gotovo nikakve šanse da se ishodi zakonita presuda koja je rezultat nepristranog suđenja. Do promjene Zakona o parničnom postupku (01.01.2019.) bilo je pristupačnije kontrolirati drugostupanjsku odluku u revizijskom postupku o čemu odlučuje Vrhovni sud, no promjenom toga Zakona pristup Vrhovnog sudu je otežan, a time je povećana i mogućnost manipulacija na prvostupanjskom i drugostupanjskom sudu. Drugostupanjska odluka proizvodi pravni učinak čim je stranke zaprime, a što kao posljedicu povlači i ovrhu radi troškova koje sud odredi, pa stranka koja je izgubila spor, ako i ima nekakve šanse da pred Vrhovnih sudom dokaže povredu, ne može se zaštititi od ovršnog postupka. Uz sve to, troškovi koje sud odredi nekada znaju biti enormno visoki, sežu sve do pola milijuna ili milijun ili više kuna, a sami znamo da je prema hrvatskim životnim standardima takvo suđenje i plaćanja tako visokih sudskih troškova (troškova odvjetnika) neprihvatljivo. Tko se od tzv. srednje ili niže klase smije uopće upustiti u dokazivanje nekog svojeg prava pred sudom, ukoliko postoji ozbiljna opasnost da ukoliko izgubi spor prisiljen je platiti više od pola milijuna kn, pa i više sudskih troškova?
U priopćenju ste istaknuli kako je cilj prosvjeda spriječiti cenzuru govora. Koga se u Hrvatskoj cenzurira i kome je to cilj?
Svjedoci smo kako se posljednje vrijeme pokušava nadzirati novinare (medije) kako bi prenosili one vijesti koje ne uznemiravaju javnost, koji pišu lijepe stvari, i stvaraju „hrvatsku bajku“. Tako se sankcioniraju svi oni koji prenose istinu koja je nepoželjna. I sama mogu svjedočiti tome, gdje sam kao novinar pisala istraživačke tekstove o nezakonitom i nelegalnom radu lihvarskih i pljačkaških kreditnih ureda, koji su u konačnici i pravomoćno osuđeni, iako agonija koju građani prolaze traje i danas, isto tako sam pisala brojne tekstove o nezakonitim postupcima pred trgovačkim sudovima i zlorabi položaja stečajnih upravitelja kao i nekontroliranu prodaju imovine u stečajnim postupcima, a čitav niz nezakonitosti i najveća korupcija gotovo da vlada u podstupcima predstečajne nagodbe, postupcima u kojima je tzv. stečajna masa stranka nad imovinom brisanih trgovačkih društava koji postupci predstavljaju zapravo čistu pljačku ozakonjenu od strane politike, a sve te navode sam morala dodatno obrazlagati i dokazivati pred sudom da su istina. Uzaludno je obraćati se predsjednicima sudova, od najnižih do najviših i ukazivati na nezakonitosti koje su uočene u postupcima, jer na žalost, uslijed vrlo loše i nikakve institucionalne kontrole bezakonje se ne samo nastavlja, već i ubrzano širi, a kako se to bezakonje na sudovima širi tako se narod osiromašuje, svakim danom sve više i više. Ujedno je i cenzura sve snažnija i rekla bih da je ponovno uveden “verbalni delikt”. S druge strane pripadnicima “pete kolone” dozvoljava se verbalno zlostavljanje na društvenim mrežama, kao i dugotrajno šikaniranje svih onih koji zadiru u nepoželjne i opasne teme.
Objavljen je tekst (https://narod.hr/hrvatska/video-pravosude-u-jos-vecim-problemima-ocekujemo-manje-rijesenih-predmeta-nego-prosle-godine) kako će pravosuđe još sporije rješavati predmete. Što građani mogu očekivati?
Osobno mislim da problem pravosuđa nije sporost nego vrlo loša primjena zakona na snazi i loptanje sa građanima. Jedna sam od rijetkih koja je ukazivala na činjenicu da tzv. Novi ovršni zakon, kako onaj iz 2010 godine, tako i kasnije verzije iz 2017. godine i 2020. godine nemaju nikakve olakšice za građane, već dapače, prava su im još više sužena. Mogu to detaljno pojasniti, ali je jedna stranica teksta koji je moguće objaviti na portalu premali prostor za objasniti sve nelogičnosti, nejasnoće i povrede do kojih dolazi primjenom tih „novih ovršnih zakona“. Pogotovo ako se uzme u obzir da je većina problema za građane nastala u nekom periodu „apsolutnog bezakonja“ , poslije ratnom periodu, a brze promjene političkih struktura koji još brže mijenjaju zakone dovode do potpune zbunjenosti. Tako npr. imate opširnu sudsku praksu na stranici Vrhovnog suda, Ustavnog suda, iz kojih se može puno iščitati, ali obzirom da se veliki broj zakona, pogotovo posljednjih 7 godina promijenio i to u značajnom opsegu, objavljena sudska praksa gotovo da i nije primjenjiva na velik broj slučajeva. Osim toga, Hrvatska nema presedansko pravo, pa svaki sudac može suditi što hoće, kako hoće, i tumačiti zakon kako mu odgovara, a da neprimjenom zakona, pa i kršenjem zakona nije odgovoran, jer sudac ne može odgovarati za mišljenje iznešeno u sudskoj presudi. Vrhovni sud je to više puta naglasio, da ukoliko je stranka nezadovoljna sudskom odlukom u prvom stupnju, da može podnijeti žalbu pa se odluka može korigirati u drugom stupnju. Na žalost, to nije baš tako, niti je uvijek moguće, a razlozi nemogućnosti opet najčešće leže u nepotizmu i korupciji.
Čime se još bavi vaša Udruga?
Udruga Veronika Vere za pomoć i zaštitu žrtvama pravosuđa kako joj i naziv govori aktivno se zalaže za pomoć žrtvama pravosuđa kojih ima sve više i više, i to svakog dana sve više. Tako aktivnu podršku pružamo prosvjednicima koji se bore za svoja prava i ukazuju na nezakonit rad sudaca i sudova, ali kako vidite i sucima koji isto tako mogu biti žrtve pravosuđa. Osim toga, osobno sam, a i moji kolege sudjelovali u timu koji se borio da Vlada RH i Sabor donesu odluke kojima bi se zaštitili građani od lihvarenja i pljačke putem nezakonitih i nelegalnih kreditnih ureda i razno raznih financijskih institucija, a nad čijim radom u Hrvatskoj je nažalost još uvijek najvažniji zakon – duboki džep i osobni interes. Naime, iako je od strane Sabora Republike Hrvatske donešeno više zakona koji bi trebali štititi građane, tj. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, zatim Zakon o ništetnosti određenih kredita sa međunarodnim obilježjem, na žalost, suci potpuno ignoriraju te zakone, iako i EU Povelja i EU Direktive upravo poseban naglasak stavljaju na zaštitu potrošača, posebice na potrošačko kreditiranje, u Hrvatskoj je došlo do jedne apsurdne situacije. Naime, zahvaljujući prethodnoj odluci Europskog suda u predmetu Milivojević broj C-630/17, u kojem je istaknuto da zakoni ne mogu biti diskriminirajući niti se mogu primjenjivati retroaktivno, zapravo je došlo do diskriminacije hrvatskih građana koji su trenutno potpuno nezaštićeni a sudovi masovno sude protiv građana, a u korist pravnih osoba koje su radile protivno zakonima i kršili hrvatske zakone. Tako naprimjer dolazi do krajnje čudne situacije, da Republika Austrija protiv odgovornih osoba u tim pravnim osobama pokreće kazneni postupak, i u tom kaznenom postupku utvrdi da je „oprano“ na desetke milijuna eura kroz nelegalno kreditiranje u Hrvatskoj, zatim, da to nelegalno kreditiranje u Hrvatskoj potvrde osobe na najvišim funkcijama u državi, premijeri, ministri financija, pa i gotovo svi zastupnici u Saboru, a da istovremeno za građane nema nikakve zakonske zaštite. Međutim, Europski sud pravde nije naredio Hrvatskoj da diskriminiraju svoje građane, već je ostavio na slobodnu volju državi članici EU da sama donese propise kojima bi adekvatno zaštitili građane. Ukoliko postojeći zakon nije dovoljno dobar, on se može korigirati u skladu sa propisima EU, odnosno, Hrvatska ima dovoljno zakona kojima se građani mogu zaštiti, ukoliko ih se primjenjuje u praksi, naravno. Međutim, za razliku od mnogih drugih država članica EU, to se u Hrvatskoj ne događa, građani su jednostavno prepušteni ne samo sebi, već i čudnovatom jednookom, ćoravom kiklopu zvanom hrvatsko pravosuđe koje svakodnevno nemilosrdno ždere imovinu svojih građana, njihovo zdravlje i živce.
Možete li nam ispričati s čime ste se sve susretali u svom djelovanju i koji Vam je slučaj najviše zaokupio pažnju?
Problemima u hrvatskom pravosuđu bavim se već dugi niz godina. Upravo ti problemi razlog su i inicijative osnivanja Udruge za pomoć i zaštitu žrtvama pravosuđa. Proteklih deset godina, pa i više takvih problema je jako puno, svaki je težak na svoj način, i svaki od tih problema emotivno sve nas veoma pogađa. Jedan od takvih vrlo tragičnih i teških priča je deložacija njemačkog para s Vira, obitelji Schumacher koji i dan danas neizmjerno vole Hrvatsku u kojoj su doživjeli sve najgore. Naime, javnost je možda već zaboravila, pa ću podsjetiti, radi se o paru koji je teško prikupljenom ušteđevinom kupio kućicu na Viru kako bi u njoj proživio starost. Zbog tuđeg duga na njihovoj kućici pokrenuta je ovrha, a da toj obitelji nije omogućeno nikakvo pravo pred zadarskim sudom. Ne samo da im nisu omogućili ni dopustili nikakvu pravnu ni sudsku zaštitu, već su sa njima i u ovršnom postupku komunicirali na hrvatskom jeziku koji oni uopće ne razumiju, imali su vrlo velike i teško nadoknadive financijske troškove, još uvijek vode parnice radi naknade štete, od kojih su neke izgubili u prvom stupnju, a ovršni predmet vezano uz njihovu prisilnu deložaciju nalazi se po reviziji pred Vrhovnim sudom od 2017. godine. Kakva je to pravda za koju se treba boriti, tri, četiri godine, pa sve do dvadeset pa i do trideset godina? Za očekivati je da bi Vrhovni sud i Ustavni sud trebali promptno reagirati na takve povrede ustavnih prava, tim više što se Ustavom RH jamči da svaka stranka u postupku mora imati mogućnosti komunicirati na svojem jeziku, dok je obitelji Schumacher to pravo uskraćeno, tako da zapravo nisu niti do kraja razumjeli što im se sve dogodilo u zemlji u koju su se zaljubili. S druge strane Ustav RH jamči i vlasništvo svakoj osobi, pa tako i strancu, no ukradeno vlasništvo Schumacherovima niti je tko vratio, a niti ih je tko zaštitio. Upečatljiv je i predmet stranih ulagača u Šećeranu u Županji, koji su svoj novac dali kao jamstvo da bi oni mogli nabavljati robu, preko milijun njemačkih maraka, davnih godina. Kada su shvatili da od njihovog ulaganja neće biti nikakve zarade, već dapače, da su grubo prevareni, podigli su tužbu i zatražili svoj novac natrag. Rezultat njihove parnice je izgubljeni sud, i obveza namirenja sudskih i odvjetničkih troškova tuženicima u iznosu trostruko većem od onoga koji su utužili. Parničenje i „istjerivanje pravde“ zauvijek im je prisjelo. Naravno da kad već govorim o slučajevima koji su upečatljivi, svakako treba istaknuti i žrtve nelegalnih kreditnih ureda. Sudionici te velike prijevare su pravomoćno osuđeni, sudovi su utvrdili poimence osobe koje su žrtve, kao i iznose za koje su oštećeni, a računi tih osoba su i dan danas blokirani, nezakonito im se ustežu sredstva jer su te pravne osobe koje su sudjelovale u prijevari prenijele potraživanja na treće pravne osobe koje nesmetano ovršuju građane, i to sve u blagoslov suda, obzirom da je Novim Ovršnim zakonom propisano da za promjenu ovrhovoditelja ne treba suglasnost ovršenika. Tako se samo jednog dana probudite i ne ovršuje vas više nepostojeća tvrtka, već neki novi ovrhovoditelj, koji u svako doba može potraživanje prenijeti na nekog novog. I tako nikad kraja agoniji.
Što biste poručili građanima, ali i zaposlenima u pravosudnim organima?
Građanima svakako poručujemo da se za svoja prava treba boriti, i ustrajati na svome putu. Jer ukoliko pristanu biti ovršeno roblje, nikada se iz potlačenog položaja neće izvući i živjeti dostojanstvenim životom, kakvim ljudi u normalnoj i uređenoj zemlji i trebaju i mogu živjeti. Hrvatska ima dovoljno resursa, prirodnih bogatstava, sposobnih i pametnih ljudi koji od ove zemlje mogu stvoriti oazu, zapravo Hrvatska je predivna zemlja, međutim, ukoliko se dopusti da kriminal i korupcija u njoj imaju glavnu i posljednju riječ, nikada se nećemo maknuti s mjesta. Tako često čujem pitanje „do kojeg sudca trebamo doći da bismo riješili naš predmet i dobili presudu“, a mi tada ističemo da je svrha naših aktivnosti i cilj postići da svaki sudac sudi po zakonu, a ne po tome tko je s kim i što dogovorio. Upravo je to poruka pravosudnim organima, da iznad svega i ponajprije sude po savjesti i po zakonima Republike Hrvatske, a ne po ničijem nalogu niti nagovoru. Mi znamo za veliki broj sudaca kojima doslovno treba „skinuti kapu“ i odati poštovanje zbog poštenog i savjesnog obavljanja posla. Takvi sudci doista služe na čast, i njih treba isto tako istaknuti, baš kao i one koji su na žalost podložni korupciji.
Nada Landeka
Ivana Grbeša
Narod.hr