NEZAVISNA I EUROPSKA CRNA GORA ILI KRAJ KAO DIO VELIKE SRBIJE
Organizatori znanstvenog skupa
Fondacija Sveti Petar Cetinjski i
Dukljanska Akademija nauke i umjetnosti organizirali su viđenje nove situacije u Crnoj Gori shodno proizvedene na izborima. Na samom skupu sudionik je svjetski priznati arhitekt, filantrop, te kandidat za gradonačelnika Zagreba Ivan Valek.
Arhitekt Valek itekako je dobro osjetio koliko je opasno preustiti političke inicijative Srbiji na Crnogorskom području, nekada području Crvene Hrvatske.
Upravo nekadašnji hrvatski tereni Bosna i Crna Gora danas su najopasniji tereni velikosrpskog dilvjanja sa kojih se i teritorijalno ugrožavalo Hrvatsku.
U Hrvatskoj ovaj skup nije zapažen niti u medijima niti je zanimljiv politički ulizicama novoj srpskoj politici u regiji. Arhitekt Valek predstavio je inicijativu 4 mora kao branu velikosprskom agresivnom političkom stavu.
INICIJATIVA 4 MORA (JUŽNI SAVEZ)
NEZAVISNA I EUROPSKA CRNA GORA, ILI VELIKA SRBIJA
INICIJATIVA 4 MORA (JUŽNI SAVEZ)
-Posljednja događanja u Crnoj Gori upozoravaju da velikosrpska imperijalistička i hegemonistička politika koja je lansirana sredinom 19. stoljeća , a svoju kulminaciju dozivjela nakon Prvog svjetskog rata- Nakon raspada komunisticke Jugoslavije nije poražena nego ponovnim napadima na suverenu i međunarodno priznatu drzavu Crnu Goru ugrožava mir i stabilnost u regiji ali i šire.To je jasan znak opasnosti i za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Kosovo i Sjevernu Makedoniju ali i Vojvodinu da se velikosrpska peta kolona u tim zemljama sprema se za ponovne udare.
Da bi se nakon nedavnih parlamentarnih izbora na kojima je pobijedila, doduše tijesno, velikosrpska opcija, detaljnije opisao u novim okolnostima položaj Crne Gore kao suverene države neophodno je da se ne samo posljednji događaj u Crnoj Gori, nego i druga zbivanja na prostoru raspadnute komunističke federacije sagledaju u širem europskom i svjetskom kontekstu.-govori nam Ivan Valek.
U ovom trenutku Svijet je suočen s pandemijom korona virusa od kojega je ugroženo cijelo čovječanstvo. Gledajući geopolitičku dimenziju ove pandemije ona predstavlja na izvjestan način treći svjetski rat, jer ne ratuju države ili vojni savezi jedni protiv drugih nego je cilj tog biološkog rata cijelo čovječanstvo. Ono što je dosad nedvojbeno ustanovljeno jest da je prvo, virus COVID-19 umjetno proizveden u jednom kineskom institutu i odtuda se proširio po cijelome globusu, kao drugo, protiv njega još nije pronađeno efikasno lijek, kao treće, on je smrtonosan za osobe sa slabijim imunitetom, što znači za stariju populaciju i kao četvrto, pojedini krugovi koji zastupaju globalističku politiku Novog svjetskog poretka zalažu se za cijepljenje cijelog svjetskog stanovništva s cjepivom u kojemu bi bio ubačen minijaturni čip za kontrolu svakog cijepljenog čovjeka?!
Ovu pandemiju treba promatrati i kao važan čimbenik u promijenjenim odnosima između vodećih svjetskih sila, dakle Sjedinjenih Američkih Država, Kine, Rusije i Europske unije. Svijet dakle više nije bipolaran, kao što je bio u doba Hladnog rata i neposredno nakon njega, nego se pojavom Kine i Europske unije, a prije svega novom američkom vanjskom politikom koju je počeo provoditi predsjednik Donald Trump fokus interesa velikih sila premjestio s euroatlantskog bazena na jugoistočnu azijsku ploču, kako je to krajem prošlog stoljeća u svojoj knjizi “Velika šahovska ploča” bio predvidio američki geostrateg Zbigniew Brzezinski.
Štoviše u posljednja dva desetljeća komunistička Kina snažno je snažnom ekonomskom ekspanzijom s novim “putem svile” zakoraknula na svjetsku scenu, ugrožavajući primat dvije dotadašnje velike sile SAD i Rusije. Znakovito je da je nakon pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima 2016. godine utjecajni i još uvijek konzultatntski aktivan bivši američki državni tajnik Henry Kissinger koji je u drugoj polovisi prošlog stoljeća bio tvorac uspostavljanja političkih odnosa između SAD i Kine u jednom intervjuu izjavio kako dugoročno glavni saveznik SAD treba biti Rusija.
Radi se o dugoročnoj politici kojoj je očito cilj da se smanji utjecaj komunističke Kine na svjetsku politiku što je Peking ostvario investicijskom ekspanzijom u mnogim dijelovima svijeta, pa tako i u Hrvatskoj gradnjom Pelješkoga mosta koji se financira iz fondova Europske unije, dok je s druge strane europskim investitorima otežan pristup u samoj Kini.
U toj veliku igru moćnih svjetskih sila na određen način uključeno je područje bivše Jugoslavije koja se raspala kao posljedica sloma svjetskog komunističkog pokreta. Gledajući iz hrvatske perspektive, iako je ideja jugoslavenstva rođena nakon završetka Prvog svjetskog rata upravo u tadašnjoj hrvatskoj političkoj eliti, nju je praktički u cilju ostvarenja svojih ekspanzionističkih interesa iskoristila velikosrpska politička elita, prvo u okviru totalitarne monarhističke Jugoslavije, a zatim nakon Drugog svjetskog rata u totalitarnom komunističkom režimu. Slom svjetskog komunističkog pokreta predstavljao je za hrvatski narod posljednju priliku da dobije svoju vlastitu državu, što je i ostvareno pod vodstvom dr. Franje Tuđmana, ali uz važnu potporu samo jednog dijela međunarodne zajednice. Veći dio međunarodne zajednice na čelu s Ujedinjenim kraljevstvom i Francuskom bio je protiv osamostaljenja, ali u početku i Sjedinjene Države koje su se oslanjao na politiku Londona, dok se nije spoznalo da je hrvatski narod spreman proliti krv za svoju domovinu. Često se iz tog doba citira izjava tadašnje američkog državnog tajnika Jamesa Bakera koji je rekao da Sjedinjene Države podupiru jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost Jugoslavije, ali su istodobno protiv uporabe sile da bi se to jedinstvo održalo. “Ako se SAD moraju odlučiti između demokracije i jedinstva Jugoslavije, uvijek će izabrati demokraciju!”
Za tu demokraciju Hrvatska je položila 15.000 života svojih najhrabrijih sinova i kćeri i pretrpjela neizmjerne materijalne štete procijenjene u stotinama milijardi dolara.-objašnjava nam arhitekt Valek.
Hrvatska i Crna Gora
Hrvatska je u teškim uvjetima, unatoč svim stranim procjenama, uspjela zaustaviti srpski prodor na Zapad i što je još važnije na geostrateški važan Jadran, pa se tako silom činjenica nametnula kao nezaobilazan čimbenik u stvaranju nove geopolitičke slike u Jugoistočnoj Europi.
Tek u okviru tog pojma Hrvatska ulazi u sferu geopolitike Sjedinjenih Država, jer je čista iluzija da bi Hrvatska kao državna jedinka mogla nešto značiti u globalnoj slici Washingtona, angažiranog u mnogo napetijim i vrelijim otvorenim ili latentnim sukobima u svijetu. Hrvatska nema ni nafte, niti milijarde uloženog američkog kapitala, da bi predstavljala točku od posebnog američkog interesa u Europi.
Jugoistočna Europa je međutim nešto drugo. Ona je dio jedne šire geopolitičke regije koja obuhvaća cijelo Sredozemlje s Bliskim istokom i sjevernom Afrikom.
Prema procjeni što ju je svojedobno izložio u jednom pismu “Washington Postu” kratkotrajni zapovjednik NATO snaga u Bosni, a potom zapovjednik Južnog krila NATO-a admiral Joseph Lopez nakon završetka Hladnog rata “to je regija najnestabilnijeg i nepredvidivog okružja s kojim je suočen NATO, ako ne i svijet”.
Brojni su izvori nestabilnosti na tom području, od unutarnjih etničkih napetosti, sukoba oko prirodnih resursa kao što su teritoriji, voda i nafta, iredentističke pretenzije, siromaštvo, demografske silnice i vjerski ekstremizam, napisao je prije 20 godina admiral Lopez.
Posljednjih dvadesetak godina potvrdile su točnost njegove procjene o zbivanjima na ovom širem geopolitičkom prostoru koji uključuje Jugoistočnu Europu. Unutar tih dvadesetak godina Crna Gora se otrgnula od velikosrpskog zagrljaja koji ju je gušio gotovo cijelo stoljeće, ali se za razliku od Hrvatske koja je za svoju državnost morala proliti krv Crna Gora oslobodila tog jarma na demokratski način.
Može se slobodno ustvrditi da Crna Gora nikad ne bi ostvarila svoju državnu nezavisnost da je Slobodan Milošević uspio u svojem naumu da pokori Hrvatsku i uspostavi novu granicu Velike Srbije na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. Koliko je bio snažan taj velikosrpski lobi koji se protivio osamostaljenju Crne Gore najbolje ilustrira činjenica da se na referendumu za osamostaljenje od državne zajednice Srbije i Crne Gore moralo izjasniti najmanje 55 posto stanovništva s biračkim pravom.
Državna samostalnost i samosvojnost Crne Gore u postojećim okolnostima je od vitalnog značenja i za politički položaj i stabilnost Republike Hrvatske na prostoru bivše komunističke federacije. Iako je ideja Velike Srbije u četiri rata što ih je povela protiv naroda koji su sačinjavali tu federaciju vojno i politički poražena, pa je čak s Kosovom Srbija izgubila dio teritorija, ona je u velikosrpskoj političkoj eliti i dalje i te kako prisutna. To se uostalom dokazalo pokušajem vojnog udara u Crnoj Gori koji je u začetku spriječen, ali i nakon toga drugim sredstvima, a posebice subverzivnim djelovanjem Srpske pravoslavne crkve kojoj je zadan snažan udarac obnovom autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve.
Nova ofenziva velikosrpske politike
Na ovim parlamentarnim izborima u Crnoj Gori ključnu ulogu u promicanju velikosrpske politike odigrala je Srpska pravoslavna crkva. Uz nju idejni i intelektualni stožer velikosrpstva nedvojbeno predstavlja Srpska akademija nauka i umetnosti koja je s dva memoranduma oblikovala ekspanzionističku politiku što ju je provodila dnevna politička garnitura, od Miloševića, Koštunice, Tadića, Nikolića do današnjeg četnika na funkciji predsjednika države Aleksandra Vučića. Dok je prvi memorandum bio ideološka i politička podloga za imperijalne ratove koja je Srbija izgubila da bi na kraju bila bombardirana od najmoćnijeg vojnog saveza na svijetu, drugi je memorandum u duhu srbijanske političke povijesti da se izgubljeno u ratu ostvari u miru imao cilj umanjiti odgovornost Srbije i dovesti je u ravnopravan položaj sa državama nastalim raspadom Jugoslavije. Doduše nesavršenim Daytonskim sporazumom velikosrpska politika bila je ustanovljavanjem tzv. Republike Srpske nagrađena, pa je velikosrpska politička elita u duhu Memoranduma2 SANU nastavila na prostoru bivše Jugoslavije djelovati u cilju ostvarenja konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu, te tranzicije srpskih zajednica u državama regije u “unitarnu svesrpsku zajednicu”.
Hrvatska je također već godinama suočena s puzajućom velikosrpskom agresijom koja ne nailazi na pravi odgovor vlasti, jer je dolaskom Andreja Plenkovića na čelo Vlade u kojoj je s garantirana tri zastupnika ključan koalicijski partner vođa velikosrpske pete kolone čelnik manjeg ali agresivnog dijela Srpske nacionalne manjine Milorad Pupovac. Krajnji cilj velikosrpske politike u Hrvatskoj je promijeniti karakter Domovinskog obrambenog rata i proglasiti ga građanskim, iako je Međunarodni sud pravde u Haagu u tužbi Hrvatske protiv Srbije za genocid ustvrdio da je to bio međudržavni sukob u kojemu je Srbija bila agresor na Hrvatsku. Unatoč tome popustljiva politika Plenkovićeve Vlade podržana vodećim medijima stalno čini ustupke velikosrpskoj politici koja se vodi iz Beograda uz pomoć Pupovčeve pete kolone.
Ako se tome doda podrivačka politika lidera bosanskih Srba Milorada Dodika koji otvoreno zagovara cijepanje Bosne i Hercegovine i povezivanje njegova tzv. Republike Srpske s Beogradom onda je taj novi prodor velikosrpske politike opasan za sve države koje su nastale raspadom komunističke Jugoslavije. Uz to na određeni način velikosrpska politika Beograda ima potporu određenog dijela međunarodne zajednice, prije svega u Europi, pa čak štoviše u Europskoj uniji. Postoji nekoliko neformalnih inicijativa koje vode u pravcu institucionalnog stvaranja Zapadnog Balkana. To su Berlinska inicijativa pod vodstvom njemačke kancelarke Angele Merkel, projekt “Brdo-Brijuni” a to je prije Brexita bila i britanska “jugosfera”.
Sa svoje strane Srbija igra na međunarodnoj pozornici igru sa svim ključnim igračima, dakle Rusijom, Europskom unijom, Sjedinjenim Državama i Kinom. S geopolitičkog gledišta ipak u postdaytonskom razdoblju Sjedinjene Države imaju najvažniju ulogu jer svojom dugoročnom politikom igraju na albansku kartu. Zato su Sjedinjene Države podržale nezavisnost Kosova, pa u tom pravcu vrše pritisak na Beograd. To se manifestiralo i nedavnim susretom srbijanskog predsjednika Vučića i kosovskog permijera Hotija kojemu je sponzor bio američki predsjednik Donald Trump. Iako Srbija i dalje uporno odbija priznati Kosovo, sama činjenica da je došlo do tog susreta jasan je znak da SAD čvrsto stoje iza novostvorene države koja je kao pokrajina bila dio Srbije.Što se tiče prostora bivše Jugoslavije Washingtonu je bilo primarno da ostvari kontrolu nad Jadranskim morem, pa su zato i Hrvatska i Crna Gora primljene u NATO prije nego u Europsku uniju. U stabilizaciji ovog zapaljivog balkanskog područja najvažniju preventivnu ulogu igra američka vojna baza.”Bondstill” na Kosovu, jer predstavlja vojnu zapreku za moguće nove velikosrpske imperijalne avanture, kao što je uostalom bio pokušaj vojnog udara u Crnoj Gori. U najnovijem razvoju situacije koja oslikava velikosrpske pretenzije je nedavna izjava srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina: “Aleksandar Vučić treba stvarati srpski svijet. Beograd mora da u sebi i oko sebe okupi sve Srbe, a predsjednik Srbije je predsjednik svih Srba”. To je praktički najava nove ofenzive velikosrpstva na prostoru bivše Jugoslavije s kojom su u većoj ili manjoj mjeri suočene i Crna Gora i Hrvatska.
Inicijativa “tri (četiri) mora”.
U takvim okolnostima i Hrvatska i Crna Gora moraju računati na geopolitičke prioritete velikih svjetskih sila, što naravno uključuje Sjedinjene Države, Rusiju, Europsku uniju i Kinu. Budući da su obje države članice Sjevernoatlantskog pakta on im pruža garanciju sigurnosti, iako je to u Crnoj Gori na posljednjim izborima pobjedom velikosrpske opcije dovedeno u pitanje. Međutim vodeći računa o dugoročnoj politici Washingtona na ovom prostoru,a posebice zbog geopolitičkog značaja Jadransko mora teško je vjerovati da će Washington odustati od prednosti koju već posjeduje članstvom Hrvatske i Crne Gore u NATO savezu. Doduše ne treba zanemeriti pokušaje ostala tri svjetska igrača na ovim prostorima, prije svega Rusije, u nešto manjoj Kine, ali i Europske unije. Snažnom investicijskom i poslovnom ekspanzijom Rusija je stekla utjecajnu poziciju u Hrvatskoj prije svega propašću “Agrokora” koji je preko njihovih banaka pao u ruske ruke. S druge strane Hrvatska je postala ovisnik o ruskom plinu, jer je
Prvo plinarsko društvo sklopilo višegodišnji ugovor s ruskim Gazpromom, a sve dosadašnje hrvatske Vlade su otezale s izgradnjom novog LNG terminala za ukapljeni plin koji bi trebao biti ne samo za Hrvatsku nego i za središnju Europu energetski konkurent za postojeće ruske naftovode od kojih ovisi energetska sigurnost srednje i zapadne Europe.
Činjenica je da se Europska unija nakon izlaska Ujedinjenog kraljevstva iz članstva nalazi u svojevrsnoj krizi pojednostavljeno rečeno između “stare” Europe koju predstavljaju Njemačka i Francuska i “nove ” Europe koju predstavljaju države bivšeg komunističkog bloka na čelu s Poljskom i Mađarskom. Politika Sjedinjenih Država prema Europskoj uniji koja je ostala bez najvažnijeg američkog saveznika Velike Britanije temelji se na nastojanju da se spriječi njena energetska ovisnost o ruskom plinu, pa zato podržavaju alternativna rješenja izgradnjom LNG terminala na više europskih lokacija, od kojih je jedne na Krku.
U taj širi geopolitički kontekst ulazi “Inicijativa tri mora” (Baltik,Jadran, Crno More) koja je je temeljena na jednom ranijem poljskom projektu od prije stotinu godina. Formalno je pokrenuta 2016. godina na hrvatsko-poljskom sastanku na vrhu, predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i predsjednika Andrzeja Dude. Inicijativu čini 12 zemalja Europske unije od Estonije do Bugarske. Na drugom sastanku Inicijative 201.7. u Varšavi pojavio se i američki predsjednik Donald Trump koji je otvoreno kritizirao Njemačku jer postaje sve ovisnija o ruskom plinu. Njemačka se na trećem sastanku Inicijative 2018. godine u Bukureštu željela priključiti punopravnom članstvu, ali je prihvaćena kao promatrač. Hrvatska je Inicijativi predložila 11 projekata, 3 iz područja energetike, 7 iz područja prometnog povezivanja i jedan iz područja digitalizacije. Na četvrtom sastanku inicijave prošle godine u Ljubljani donesena je odluka o osnivanju zajedničkog fonda za realizacije projekata u prometnom povezivanju s ciljem da se u idućim godinama on poveća na 4 do 5 milijardi eura. Kao jadranska država nema sumnje da će Crna Gora kad bude primljena u Europsku uniju, bez obzira kad se to dogodilo, jer je to njoj kao suverenoj zemlji na ovom prostoru prirodan put, postati dio te inicijative. Ona će vjerojatno u budućnosti uključiti i Crnu Goru, Albaniju, Kosovo i Sjevernu Makedoniju. .Zadatak je Hrvatske da Crnoj Gori podrži ulazak u EU, te da jača bilateralne odnose s državama budućeg mogućeg saveza 4 mora +1.-objašnjava nam Ivan Valek o mogućnosti kako zaustaviti savezom zemalja destabilizaciju terena koju forsira Srbija, njegovom inicijativom, za to vrijeme hrvatska diplomacija spava medveđim snom i ugrožava opstojnost naše države.
HOP