Piše: Mag. Art. Ingrid Runtić
Za vrijeme stvaranja hrvatske države odlučila sam pokrenuti projekt povezanosti Austrije i Hrvatske, znajući koliki je utjecaj prosrpske propagande. Te smo izdali knjigu o hrvatskim grbovima, znajući već tada da bijelo polje na grbu datira puno prije srpske laži o ustaškom prvom polju.
Za Vukovar – danas i zauvijek
Krajem tog ljeta sam već bila u Beču i krenula na postdiplomski, ujesen sam dobila honorarni posao na ORF-u gdje sam par tjedana svaku večer prevodila hrvatske večernje vijesti, poglavito stanje u Vukovaru, a sažetak tog prijevoda bi išao u kasnovečernjim vijestima ORF-a. Sada znam da im je bilo jednostavnije i daleko jeftinije uzeti nekog studenta kao mene koji ne može biti toliko politički upućen kao neki znalac i profesionalac. No, sudbina uvijek nađe svoj put… Nisu znali da ću se držati svake vijesti, svakog tona i slike kao manijak, nisu znali koliko me je nasrtaj na Vukovar progonio. Gledajući vijesti na HRT-u znala bih se okameniti od užasa, moj čitav svijet bi stao i jedva bih disala od mučnine. Ali mozak, onako smrznut tim strahotama, radio je nepogrešivo, sto na sat, prave riječi i formulacije novousvojenog njemačkog jezika su samo navirale kao da netko kroz mene govori, precizno i oštro, poput noža. Ni danas si to ne mogu objasniti. Svaki put bih se vidno uzrujala, dok bih prenosila svoje zabilješke urednici informativnog programa Ursuli Stenzel, pa bi me ona umirivala, upućivala riječi sućuti, a meni je to iz nekog razloga bilo licemjerno, uvredljivo, upravo nepodnošljivo! Mi sjedimo tamo u civilizaciji, u toplom uredu, a nedaleko od nas bjesni upravo sotonska agresija na Hrvate, samo zato što su Hrvati, svoji na svom. I sve to se događa u srcu Europe koja okreće glavu od tog krvavog bezbožnog nasilja nad Hrvatima, upućuje riječi sućuti, šalje humanitarnu pomoć, i živi kao da se tamo, u Vukovaru, ništa ne događa! Moj otpor prema sućuti gđe Stenzel je bio intuitivan, poslije se pokazalo da je Ursula Stenzel izrasla u visoko pozicioniranu političarku, 10 godina je bila članica europskog Parlamenta, te je trebala biti nezavisna kandidatkinja za predsjedničke izbore u Austriji na listi FPÖ 2016.g. moj otpor prema njezinoj sućuti je bio ustvari otpor prema diplomatskom ponašanju političara. Taj otpor i sumnja se u mojim ranim dvadesetim pokazala prvi put i nikada se nije promijenila.
Poruke političara uvijek posebno preispitujem, oni su uvijek bili i ostali podložni kritici, nikad im se ne divim, jer slijede volju naroda samo dok trebaju potporu naroda, nakon toga većinom zaborave tko ih je birao i zašto. I to je tako svugdje, i kod nas i u drugim demokratskim zemljama. Njih jednostavno treba držati na kratkom lancu, a ne stvarati kult ličnosti.
Dan kada je Vukovar pao, bio je i zadnji dan mojeg honorarnog prevođenja na ORF-u. Pretpostavljam da su analitičari mislili da je priča završena, a agresor će postati pobjednik i vladar cijeloga prostora bivše Jugoslavije. Kao što su se nekada aranžirali s Hitlerom, tako bi se vjerojatno i sada dogovorili s Miloševićem i amenovali velikosrpski projekt. No to je bio tek početak agresije, rat nije posustajao, nego se tek rasplamsavao. Bog i Hrvati su bili na istoj strani pravde, bez obzira na izglede koji su svi išli u korist srpskih koljača i agresora.
Nakon prvotnog šoka zbog pada Vukovara, ne želeći vjerovati da će nas samo tako porobiti, počela sam čitati o povijesti Hrvata, i to iz različitih izvora, iz pera njemačkih, austrijskih, švicarskih povjesničara, na njemačkom, naravno. Otkrila sam fragmente jedne sasvim drugačije povijesti od one koju sam učila u jugoslavenskim školama i puno toga mi je postajalo jasnije. Polako sam slagala mozaik naše povijesti u svojoj glavi, a taj mozaik se popunjava i kompletira još i danas. Jedan od najnovijih djelića tog mozaika je i rat za samostalnost i oslobođenje Hrvatske, no kao i sve prije njega, potpuno iste lažljive antihrvatske propagande pokušavaju i njega zatrti, izbrisati i lažirati. Obrazac je uvijek isti; Pupovac koji odaje počast “svim žrtvama rata” je samo jedan mali vidljivi dio tog obrasca. Danas stvari gledam hladnije glave i u startu prepoznajem laž i obmanu. No kao i onda, intuicija umjetnika me nikada nije prevarila.
Zašto sam se nakon punih 16 godina vratila u Hrvatsku? Zato jer mi je tu mjesto. Zato jer sam hrvatska umjetnica i slikarica, a ne austrijska. Sigurno bi mi tamo bilo lakše u materijalnom smilsu, ali onda ne bih bila to što jesam.
Za kraj, za ovaj težak dan i tjedan koji u srcu svakog Hrvata otvara rane i neizmjernu tugu ali i ponos, nemam svoju sliku Vukovara, nažalost. Ali stavljam sliku smrznutog zagrebačkog parka golih grana kojeg na čudesan način svakog proljeća ozari snaga sunca i pretvori ga u zeleni raj. Tako vidim sve, i Vukovar i našu prelijepu Hrvatsku. Jer sve je to jedno, sve je to naše, a na nama je da svojom snagom, ljubavlju, pravdom i mudrošću podarimo našoj domovini blagostanje koje ona zaslužuje, nakon krvavo izborene samostalnosti. Slušajte svoje srce i razum, osluhnite duše poginulih naših heroja pa nećete pogriješiti, a zanemarite političke fraze i ispraznosti bahatih političara. Zastanite i osluhnite, otvorite srce i pomolite se za duše svih onih koji su život dali za nas.