Nevjerojatan jad i bijeda hrvatske diplomacije je teatralan nastup ovoga lika u Vukovaru. Da ne govorimo o sigurnosnim službama. Ovo je otvoreno izrugivanje žrtvama agresije .
Zapanjujuće neznanje o njemu su pokazali hrvatski desni i lijevi mediji , te uvijek pet koraka iza svega desničarska elita. Svi komentiraju klečenje na koljenima ovog srpskog ekstremiste, ali nemaju informacije koga su plenovićevci pustili u Vukovar.
Veranu Matiću Hrvatska je morala bezuvjetno zabraniti ulazak na teritorij države Hrvatske, a ne još dopustiti da taj pritajeni zlotvor i ratni i potajni Vučićev i Šešeljev adut iz pričuve vršlja po Vukovaru 2020, lije lažne krokodilske suze i nevješto glumi tobožnju sućut hrvatskim žrtvama velikosrpske agresije na hrvatski grad na obalama Dunava. Lani je navodno samoinicijativno, tad bez Vučićeva naputka, sam Matić kanio položiti vijence u Vukovaru, zatražiti od Hrvata od kojih se u ratu 1991/92. samoinicijativno odrekao, vrstu svojevrsnog oprosta, ali prošle godine očito odlično obavješteni gradonačelnik Vukovara Ivan Penava nije mu dopustio takvo iživljavanje.
Sa velikim zaprepaštenjem pročitali smo vijest o posjetu posrbice Verana Matića hrvatskom herojskom gradu mučeniku i stradalniku Vukovaru i zbilja je nevjerojatno kako su hrvatske sigurnosne službe tom prokušanom neprijatelju hrvatske države i hrvatskog naroda uopće dozvolile prelazak hrvatske državne granice, kamoli njegovo paradiranje i poziranje na groblju hrvatskih stradalnika u Vukovaru. Nije zgoreg i malo iscrpnije rasvijetlili lik i nedjelo tog vuka u janjećoj koži Verana Matića, dokazanog sluge svih velikosrpskih režima.
Dolazak Verana Matića u Vukovar najveća je i najteža uvreda i gaženje po svim hrvatskim žrtvama palim u obrani hrvatskog ratnog Staljingrada Vukovara.
U moru kameleona u srpskom novinarstvu posebno mjesto pripada alfi i omegi RTV B92 Veranu Matiću. To je čovjek bez ikakvih životnih principa i bez trunke kodeksa ljudske i novinarske časti. Kao prototip prosječno slabo obrazovanog urednika, direktora i vlasnika jednog mainstream medija kao što je B92, Matić sa tekom mukom završenom šabačkom gimnazijom i bez ikakvih novinarskih kvalifikacija, znanja i zvanja za obavljanje novinarskog posla, više od četvrt stoljeća paradira srpskom novinarskom scenom. Naravno, nije jedini, ali je njegov slučaj u kategoriji onih što se graniče sa stvarnošću.
Veran Matić s jasno izraženom govornom manom, nesposoban da bez pomnoći vrhunskog logopeda izgovori razumljivo i na potpuno razgovjetan način svih trideset slova abecede, neznalica i novinarska lutalica koja ne zna doslovno nijedan strani jezik, isključivo kao politički pijun i satelit svih političkih režima koji su prodefilirali Srbijom, opstaje još od daleke 1992. godine u svijetu novinarstva.
Iako je Matić svjestan da je slijepi putnik u novinarstvu, to ga nimalo ne sprječava godinama se lažno predstavljati samozvanim čuvarom novinarske časti u Srbiji. Uživio se u ulogu samoproglašenog borca za slobodu javne riječi i misli, iako je očigledno da još od 2012. godine i dolaska na vlast Vučićeve mafijaške i fašističke kamarile baš Veran Matić neskriveno šuruje sa teško oboljelim i poludjelim diktatorom Aleksandrom Vučićem.
Poznato je u javnosti Srbije da je Matić očekivao da ga svojedobno poslije smrti Aleksandra Tijanića 2013. godine upravo Vučić postavi na mjesto novog ravnatelja RTS-a. Ali, Vučiću je u tom trenutku korisniji igrač zadatka bio Dragan Bujošević, s kojim je imao burne i vrlo žustre polemike i sukobe tijekom ratnih devedesetih. Ipak, Bujošević je,za razliku recimo od Slavka Ćuruvije, sačuvao živu glavu na ramenima posle sukobljavanja i verbalnih teških prepucavanja tih devedesetih s tadašnjim megafonom ratnog zločinca Šešelja, lično sadašnjim gospodarom mraka u Srbiji Vučićem. Sličnu poziciju kao i Bujišević, naspram Vučića tih neuralgičnih devedesetih godina imao je i Matić.
Kao što je Bujošević na stupcima NIN-a oštro kritizirao ratnohuškašku politiku osovine SPS – SRS – JUL, to isto činio je i Matić preko radio talasa B92. Bez obzira na sve to, čak ni u trenucima najvećeg okršaja sa radikalima tokom devedesetih, Matiću nije palo na pamet da poslije politički naručenog ubistva Ćuruvije ozbiljnije i hrabrije javno stane uz porodicu ubijenog mu političkog saborca i bivšeg telohranitelja Miloševića na Gazimestanu 1989., tadašnjeg policajca u civilu Slavka Ćuruvije. Još za života Ćuruvije, Matić je prema iskazima novinara očevidaca njihovih razgovora iz devedesetih, Ćuruviji spočitavao da “pomalo pretjeruje” u žestokim kritikama i prozivkama Miloševića i vladajuće klike SPS-a, SRS-a i JUl-a.
Ništa čudno i neočekivano za čovjeka koji je još u jesen 1991. pisao hvalospjeve o četničkom pokretu u “Srpskoj reči” Danice Drašković i posebno veličao srpske četničke vojvode iz Drugog svjetskog rata poput majora Dangića, da bi već u zimu 1992. preko noći naprasno dobio amneziju od svega što je radio, pisao i govorio tokom 1991, pa je na radiju B92 okrenuo sasvim drugu, građansku ploču.
Igraju li “hrvatski mediji” srpsko kolo?
Svakako, sve to je učinio smišljeno po potrebi političkog trenutka i uz mig njegovih jedinih tadašnjih gazda Miloševića i Šešelja za koje je tajno radio ispod žita, dok je javno glumio njihovog naoko velikog protivnika i izigravao lažnog novinarskog disidenta, ne bi li što duže i što jače obmanjivao javnost u Srbiji.
Zna se da je Veran Matić skrivečki poslije radnog vremena odlazio u društvu Vesne Pešić iz GSS-a na raport kod Šešeljevih radikala u zgradu Magistrata u Zemunu i tamo radikalima podrobno cinkao sve o političkim razmišljanjima i aktivnostima njegovih kolega i kolegica s posla i općenito i o svim drugim iz novinarske branše koji su bili istinski protivnici Miloševića i Šešelja.
S druge strane, Vesna Pešić je Šešelju, Nikoliću, Todoroviću i Vučiću dostavljala obavijesti o političkim akcijama oporbenjaka Srbiji, a radikali su sve to proslijeđivali bračnom paru Milošević – Marković. Svo vrijeme Matić je igrao istodobno na dva nivoa. Prije podne ili popodne išao bi periodično sam ili u društvu Vesne Pešić na političke raporte Šešeljevim i Vučićevim radikalima, a ostatak dana bi popunjavao novom kameleonskom ulogom i glumljenjem europeiziranog i osviješćenog Srbina u prostorijama veleposlanstva Francuske u Beogradu.
Tamo bi uz njegovu urođenu pozu, glumu i trik Francuzima prodavao rog za svijeću, predstavljajući se lažnim novinarskim stradalnikom u Srbiji. Francuze je doveo u trajnu zabludu taj priprosti, neuki i nepismeni Veran Matić, pa su ga, ni krivog, ni dužnog, čak odlikovali krajem devedesetih i visokim francuskim odličjem legije časti!? To priznanje se po francuskim zakonima samo u iznimnim prigodama dodjeljuje strancima, a Matićeva služba i družba crveno – crnih jahača Miloševićeve i Šešeljeve Apokalipse morala je zaista svojski potruditi se pa da jednog minornog čovjeka poput Verana Matića tako hrabro gurne u vatru višestruke političke špijunaže.
Njegova tadašnja javna sučeljavanja na ivici sudskog spora sa njegovom desnom rukom Sašom Mirkovićem u otimačini i međusobnoj preraspodjeli stranih donacija na ime i za račun kuće B92 ili sporovi istog povoda sa Nenadom Cekićem, tadašnjim urednikom Radio Indexa, sad su pali u blagi zaborav pred najnovijim Matićevim političkim kamufliranjem, opet i sve zbog novčanog profita. Taj pobornik financijske crkve kojoj se jedino i moli, vjerovali ili ne, poslije svih životnih vratolomija, obreo se na mjestu predsjednika novinarskog povjerenstva za istraživanje zločina političkih ubojstava novinara u Srbiji poput Slavka Ćuruvije, Dade Vujasinović i ostalih žrtava politike bezumlja koja ovdje traje već nekoliko desetljeća. Ima li veće ironije sudbine od činjenice da tom komisijom za istraživanje zločina nad novinarima u Srbiji predsjedava Veran Matić? On je zbog svog cjelokupnog životopisa među posljednjim koji bi imali pravo glasa u javnosti u povodu vođenja bilo kakve ozbiljne javne i političke debate u zemlji, a najmanje je pozvan da kao čovjek bez karaktera, morala i inteligencije i dalje nevješto glumi lažnog moralnog suca u društvu.
Pojavljivanje Verana Matića u Vukovaru u istoj je ravni s hipotetskim dolaskom u Vukovar, primjerice, JNA intendata Nenada Čanka, čelnika Lige socijaldemokrata Vojvodine, pjevača četničkih koračnica u pozadinskim linijama srbizirane JNA na vukovarskoj fronti, kada je vojevao za ideale Velike Srbije na vukovarskoj bojišnici. I tisak i u Srbiji sad otkriva da je Jovanović posljednjih godina više puta i ljetovao u Hrvatskoj i to na otoku Visu, ali uvjek uz tjelesnu pratnju nekoliko njegovih odabranih gorila. Strah je Čedomira Jovanovića, ratnog obožavatelja Ratka Mladića i Draže Mihajlovića, čije je postere lijepio 1991. i 1992. u Studentskom gradu u Beogradu, te veličao velikosrpski pokret u pročetničkom listu “Na tragu istine”, onako i barem u podsvijesti da netko u Hrvatskoj dozna što je radio 1991. na vukovarskom bojištu, ali i u pozadini fronte u Beogradu, ili da ga možda netko na državno granici Hrvatske i ne prepozna? No, dok napokon država Hrvatska ne reagira i Čedomiru Jovanoviću, Nenadu Čanku i Veranu Matiću ne zabrani trajno ulazak u Hrvatsku, oni će i dalje umišljati da mogu kiseliti njihove prljave i smrdljive noge u vodama hrvatskog Jadrana.
U cijeloj ovoj šaradi u režiji samo formalnopravno neosuđenog ratnog zločinca Aleksandra Vučića, bilo je jedino primjereno da osobno on ili njegov kum i četnički vojvoda Tomislav Nikolić dođu iskreno se ispričati, kleknuti ničice na koljena, tražiti oprost od Hrvatsek i Hrvata i platiti na kraju i ratnu štetu Hrvatskoj. Sve ostalo u srpskome igrokazu u Vukovaru je samo još jedna u nizu epizoda serijskog srpskog izrugivanja hrvatskim žrtvama branitelja Vukovara.
U svijesti srpskog naroda nema ni koncem 2020. godine nikakvog moralnog pomaka u odnosu na 1991. kad su sladostrasno uživali u srpskim kinima gledajući promidžbeni filmski uradak redatelja Bore Draškovića “Vukovar, jedna priča.” Taj besramni film veliča, slavi i hvali srpsku okupaciju hrvatskog grada Vukovara, a Veran Matić, Čedomir Jovanović i Nenad Čanak uvijek su bili oduševljena publika tog vrhunca beščašća i najdubljeg i najnižeg amoalnog ponora i ljudskog sunovrata srpske kinematografije iz kategorije pronacističkih i profašističkih filmova, kakvih je na teme rata u Hrvatskoj i u Bosni u Srbiji ratnih devedesetih bilo napretek.
HOP