U Bugarskoj 46 000 ljudi je potpisalo izjavu da se neće cijepiti ponuđenim cjepivom od strane vlasti , ta izjava mogla se vidjeti na Facebooku, a tisuće ljudi su je prenosile. Ovo je ozbiljan udarac aktualnoj vlasti.
U Srbiji vlast je u panici od sličnih događanja i špijunira svaki pokret građana. Posebna je panika nakon pucnjave u Zagrebu pred sjedištem vlade, nakon koje se hrvatski premijer sklonio u briselske odaje, navodno zbog bitnog sastanka, a kako govore srpski obavještajni izvori sklonio se navodno i u “izolaciju” nakon što je proglasio rigorozne mjere u Hrvatskoj po drugi puta ovih dana. Koliko je ova informacija točna pokazat će vrijeme. Što se tiče izvora s njima se nikad ne zna , ne bi nas čudilo da navedu i bojni brod kao mjesto izolacije navedenog.
Dok traje korona ciklus oliti korona cirkus diljem planeta, u Srbiji se njen teško bolesni diktator Aleksandar Vučić skupa sa svojom kamarilom hvali onim čega se pametan srami. Kad je još u drugoj polovici ožujka i početkom prvog vala pandemije korona cirkusa Vučić slavodobitno uskliknuo kako njegove službe družbe pomno prate i nadziru svaki korak građana Srbije najsuvremenijim tehničkim mjerama praćenja i kretanja ljudi, nitko nije obratio posebnu pozornost izjavi toga bolesnog i mračnog uma. Jer, njegovi su politički i medijski jurišnici već dobrano zasrtrašili narod baukom koronavirusa, da su se u tom trenutku početka svjetske pandemije medijskog mozgopranja, ljudi doista preplašili što donosi sutrašnji dan. Psihopat je sladostrasno i sadistički raširio među narodom kolektivnu psihozu paranoičnog straha. I to mu je poslužilo kao izlika uvesti najgore, najgroznije i najodvratnije metode prisluškivanja, praćenja i kretnji ljudi iz Srbije što su se u prvi mah vraćali iz shoppinga u Milanu, Veneziji ili Trstu. Svevideći, svemisleći, sveznajući i svemogući srpski car praznoslovlja Vučić skupa s njegovom ekipom praznoglavaca uistinu je mislio da će se famozni virus zadržati u ožujku samo na granicama Italije. Kad je dobio dojavu da je posrijedi krupnija i ozbiljnija stvar svjetskih razmjera, promijenio je ploču. No, zadržao je manijakalni poriv uhođenja i motrenja ljudi, neovisno od (ne)postojanja koronavirusa. Tako se tad proslavio bešćutnim porukama: “Posebno će policija večeras obratitti pozornost na određena naselja… jer ih vidimo da se kreću. Nemojte misliti da ćete nas prevariti ostavljanjem telefona na jednom mjestu, jer smo pronašli još jedan način da pratimo tko i kako krši pravila koje je država propisala. Ovo sve radimo da bismo zaštitili zdravlje ljudi.”
Onda je bila u prosjeku po koja stotina do dvije ili tri stotine u vrh glave onih dnevno zaraženih koronom. Vučiću i njegovim pobočnicima to je bilo dostatnim razlogom uvesti izvanredno stanje, kao da su izvanzemaljci iz druge galaksije napali Srbiju iz zraka, s kopna i preko Save i Dunava. Pred ulazima u domove zdravlja bili su raspoređeni vojnici s oružjem na gotovs i do vrha napunjenim streljivom, irusa!? Na presicama je Vučić tad i govorio i zvučao kao da je “Srbiji objavljen rat od nevidljivog neprijatelja!?”Kao da su htjeli ubiti oružjem nevidljivog neprijatelja u vidu koronavirusa. Srbijanski je tiranin narodu, zapravo, želio utjerati strah u kosti, a korona cirkus mu je poslužio kao savršeno pokriće pred masom neupućenih i dezinformiranih ljudi. Na koncu te balade, sredinom lipnja u krvavo ugušenim narodnim prosvjedima, pokrenutim u času kad je Vučić jedini u svijetu želio ponovno cijeli srpski narod strpati i višednevni karantenski pritvor iz čiste obijesti, zlobe i pakosti, uporabio je manirom latinoameričkih diktatora iz prošlog stoljeća poput generala Pinochea u Čileu, da batinama, pendrecima policije i parapolicijskih postrojbi njegove stranke, osuđenika, razbojnika i nogometnih huligana i uz otrovni i opasni po život kineski suzavac u krvi uguši narodni bunt. Nisu po vreloj lipanjskoj sparini ni vodeni topovi zloglasne Vučićeve (para)policije uspjeli sprati sramotu njegovog iživljavanja nad pukom kojim najtvrđim kundakom i vojnom čizmom vlada mješavinom terora i horora.
A sad je početkom prosinca i pri kalendarskom istjeku godine opet oživio zimski nastavak one proljetne argumentirane priče o tome kako Vučićeva poludjela i podivljala vlast prati i prisluškuje po potrebi i hiru samog diktatora bilo kog građanina Srbije. Srbijanska sigurnosna agencija BIA rabi softver izraelske tvrtke Circles ( u prijevodu Krugovi ). To im tehničko pomagalo omogućava da za samo nekoliko sekundi uspije locirati svaki telefon na teritoriju Srbije. To je pouzdana tvrdnja instituta Citizen Lab sa Sveučilišta u kanadskom gradu Torontu.Oni su u biti specijalizirani za oblast kontrole klasičnim nadziranjem. Zato njihove ocjene po ovom pitanju i jesu mjerodavne. Citizen Lab iz Toronta objašnjava kako softver tvrtke Circles omogućava praćenje telefona koristeći slabosti i manjkavosti unutar globalne mreže mobilne telefonije. No, taj sistem nije bez tehničkih nedostataka. Proistječu iz protokola SS7, što su ga telefonske tvrtke razvile još daleke 1975. godine. Telefonske kompanije iz različitih država razmjenjuju obavijesti o uređajima preko SS7 protokola. Time je tehnički moguće pri prelasku državne granice preuzeti telefonski bro od strane drugog operatera. No, kako je tehnologija uznapredovala, takav sustav praćenja telefona je donekle zastario, ali samo djelomično prevaziđen. On je dopunjen upravo radi interoperativnosti novijim i suvremenijim sustavima, ali u biti i dalje je u uporabi, samo uz tehnološke inovacije u primjeni korištenja. Ipak, najveći mu je nedostatak, barem prema gledištima kanadske tvrtke Citizen Lab u činjenici da ne zahtijeva izričito potvrdu je li se radi o operateru mobilne telefonije.Zbog toga svatko s pristupom sistemu dobiva obavijesti o broju kao da se on nalazi u romingu. Njom se tek izdaju zahtjevi za podacima, što ih tvrtke daju rabeći protokol SS7. Prema tumačenju Citizen Laba iz Toronta bilo bi zbilja komplicirano i preskupo provjeravati bilo kojoj pojedinačnoj kompaniji da u vlastitom aranžmanu otkriva tko točno traži podatke. Zato im je i teško napravii razliku između stvarnih mobilnih operatera i onih što se krivo predstavljaju operaterima, koristeći ili neobavještenost ili naivnost ili lakovjernost ljudi. U svezi ove poblematike američki magazin Forbes je konzultirao nekoliko stručnjaka s upitom je li moguće u potpunosti navedenom tehnikom locirati telefon, a dobili su potvrdan odgovor, s tim da navodno nije moguće ostvariti sadržaj komunikacije.
To mišljenje dijeli i Predrag Petrović, programski direktor Beogradskog centra za sigurnosnu politiku. On doslovno veli ovako:”Mi s jedne strane imamo zakon koji nalaže da nadzor može biti obavljan isključivo uz odobrenje suda. Ali, s druge strane imamo situaciju u kojoj gotovo i da ne postoji nikakav nadzor nad primjenom tih mjera. Sve institucije koje bi trebalo da provode institucionalni nadzor nad primjenom mjera nisu zainteresirane to i činiti. Tako skupštinski Odbor za nadzor službi sigirnosti služi samo za sikazivanje javne potpore političkim dužnosnicima, a i Zaštitnik građana ( ombudsman ) je prestao provoditi konrolu otkako je na tu dužnost stupio Zoran Pašalić, kadar Vučićeve SNS stranke. Sve je ostalo i spalo na nekoliko udruga civilnog društva i medija.” Prema srpskom zakonu o kaznenom postupku, obrazložen zahtjev za primjenu posebnih dokaznih mjera, među kojima je i nadzor telefona, sucu za prethodni postupak podnosi zamjenik tužitelja, koji provodi određenu istragu. Sudac daje dozvolu za provedbu mjera, a njih onda tehnički provode BIA, policija ili vojna služba.
Odvjetnik Rodoljub Šabić iz Beograda, nekad u doba bivše vlasti Zorana Đinđića, Vojislava Koštunice i Borisa Tadića njihov dugogodišnji državni povjerenik za informacije od posebnog značaja veli da bi uporaba spomenutog softvera za nadzor civila u Srbiji, bila u granicama dopuštenog samo uz striktno poštivanje Ustava i zakona, čega u Srbiji, dakako, nema na vidiku ni u najluđim snovima. Šabić još i pojašnjava:”Bez sudske odluke to bi predstavljalo grubo kršenje ustavom zajamčenih prava građana, ali i kazneno djelo povrede tajnosti pisma i drugih sredstava komunikacije, kao i kazneno djelo neovlaštenog prisluškivanja i snimanja za koja su, ako ih izvrši službeno lice, predviđene kazne od tri do pet godina zatvora.” Na upit što mobilni operateri mogu učiniti kako bi zaštitili svoje podatke od neovlaštenog pristupa, Šabić veli da postoje softverske aplikacije koje mogu registrirati pristup bazama podataka operatera, ali on misli da ih oni ne koriste u te svrhe. “Prije više godina ja sam kao povjerenik za zaštitu građana o ličnosti poduzeo veliku akciju nadzora svih operatera mobilne telefonije, a u svezi s malo bezazlenijom poteškoćom. To je biopristup sigurnosnih struktura njihovim bazama tzv. “zadržanih podataka” (tko, kad, odakle, s kim, koliko dugo i slično razgovara). Tada smo zabilježili golemi broj pristupa tim bazama, njih preko 240 000 tijekom samo jedne godine i to kod jednog operatera. Operatori su “gledali na stranu” i od svih njih, samo je jedan aktivirao softversku aplikaciju, koja se registrirala i barem brojala pristupe.”
Prema Šabićevim navodima, nakon akcije što je on naredio u svojstvu tadašnjeg povjerenika, poromijenjeni su Zakon o BIA, zakoni o VBA i VOA, kao i Zakon o elektroničkim sredstvima javnog obavještavanja, sve da bi se u Srbiji pod krinkom lažnog legalizma, pokušala otkloniti dvojba je li takav pristup dopušten samo na temelju odluke suda. Očito je svakom iole politički pismenom da je u toj situaciji sud bjelodano pretvoren samo u još jednu jaku kariku Vučićevog zločinačkog režima, kao neki stenografski ili daktilografski ured zabilješki i tumača njegovih želja i volja. Šabić smatra da su spomenute izvršene izmjene zakona iznimno krupne i bitne na pravnom polju. No, u stvarnoj primjeni nisu dale ni izbliza poželjne i pozitivne rezultate. I danas, dakako, postoje softverske mogućnosti operatera da očitavaju pristupe svojim bazma podataka, ali je najblaže rečeno veliko pitanje koliko su raspoloženi da ih koriste. Tako vrlo obazrivo i biranim riječima, sve bojeći se da nekom jasnom i glasnom izjavom ne upre prstom u srž stvari, zbori odvjetnik Rodoljub Šabić. Sam je za vrijeme trajanja mandata povjerenika građana za zaštitu informacija od posebnog značaja, unatoč pravnom statusu neovisne regulatorne i zakonske institucije u državi, bio na meti žestokih verbalnih napada, prozvki, prijetnji i zastrašivanja od strane Vučićevih režimskih plaćenika. Uspjeli su ga smijeniti i postaviti svog čovjeka, običnog SNS klimoglavca Zorana Pašalića, čovjeka koji se ne miješa u svoj posao, jednako kao primjerice i nominalni gradonačelnik Beograda Zoran Radojičić, jer se o svemu suštinski pita njegov samo formalni zamjenik, a u biti stvarni, samo ne i na papiru, službeni gradonačelnik Beograda Goran Vesić.
Koliko god se narečeni odvjetnik Rodoljub Šabić trudio gimnasticiranjem i akrobatikom riječi ublažiti osudu Vučićeve akcije zlouporabe softverskog programa radi protuzakinitog, mafijaškog i kriminigenog praćenja i nadziranja moguće i bilo kog politički nepoćudnog građanina Srbije, stvarnost dokazuje da je Srbija u tom pogledu uglavnom u društvu velikog broja krajnje civilizacijski zaostalih i najprimitivnijih azijskih i afrički ustrojenih despotija i satrapija dvadeset prvog stoljeća, koje prate u stpu svaki korak svojih, ne bi se reklo slobodnih građana, nego pokornih, zastrašenih i mnogim stvarima zaprijećenih podanika banditskih i razbojničkih režima. Na popisu 25 zemalja su i Australija, Danska, Estonija, Izrael i Belgija, no razvidno je da su se one tu našle poglavito radi mjera predostrožnosti kao moguće sigurnosno opasne područja tranzita nepredvidivog vala stvarnih ili lažnih islamskih migranata, što mogu u konačnici i ugroziti sigurnost u spomenutim državama. Svi ostali s tog popisa su uglavnom s liste zemalja negdašnjeg Titovog pokreta nesvrstanih, ali svrstanih jasno i glasno u kolonu državnog vandalizma i barbarizma nad temeljnim ljudskim pravima i slobodama vlastitog pučanstva u sljedećem dugom i tužnom popisu tako ustrojenih istočnjačkih srednjevjekovnih despotija i satrapija na početku trećeg tisućljeća. Institut Citizen Lab iz kanadskog Toronta, koji je podrobno bavio ovom temom, otkrio je da su u društvu Vučićeve banana države Srbije još i takvi svjetski kolosi superteške kategorije kao što su Bocvana, Čile, Ekvador, El Salvador, Ekvatorijalna Gvineja, Gvatemala, Honduras, Indonezija, Kenija, Malezija, Meksiko, Maroko, Nigerija, Peru, Tajland, Ujedinjeni Arapski Emirati, Vijetnam, Zambija i Zimbabve.
D. I. iz Beograda
HOP
