Dežulović nije više zanimljiv kao Brežulović, a srpski diplomat Visković pokazao sav jad hrvatskog izdajstva

Pored  pokvarenjaka Vučića u najavi emisije ;  gostovanje u živoj kontakt emisiji političkog programa o ovoj temi bilo je  dvojice krpa i zakrpa Vučićeve kriminalne ekipe.

To su tzv. “neovisni intelektualci” po srbijanskim mjerilima. Dakle makaranin Ivo Visković i Milan Antonijević.

Za ovog prvog znamo da je ex srpski diplomat, a ovaj drugi Milan Antonijević po majci  Mađar, a sad naparsno glumi nekog  velikog Srbina, iako su ga nekad davno dok je bio mlad čovjek i pravnik u Yucomu, udrugi neovisnih pravnika, baš Vučić i njegova lopovska ekipa častili i etiketirali svim epitetima iz životinjskog carstva.

Vučić mu je sporio stručnost i pravničko znanje, iako je Antonijević uistinu i vrlo temeljno završio Pravni faks s visokim prosjekom, dok je Vučiću darivana diploma kao ljubavniku četničkog vojvode Šešelja.

I zajednički imenitelj i Viskoviću, kojega su vučičevci i šešeljevci zvali ustašom, kao i Antonijeviću kojega su isti zvali mađaronom, je da su beskralježnici, čim večeras dolaze s Vučićem torokati i blebetati na najavljenu temu:

“Može li Srbija u zamjenu za priznanje Kosova dobiti od međunarodne zajednice mogućnost pripojenja Srbiji Republike Srpske!?”

Koliki treba biti idiot, popljuvati se po samome sebi i pogaziti sva načela samopoštivanja i dostojanstva, pa poput ljudskih krpa za Vučićevo brisanje četničke prašine sudjelovati u takvoj emisiji?

Malo mu je bilo  Viskoviću što su ga Srbi i devedesetih gazili, potcjenjivali, izrugivali mu se, on ih i dalje ponizno i pokorno služi.

Prije neki dan dogodilo se čudo neviđeno. “Borivoje Brežulović ” odlijepio i rekao posve neočekivano Srbima sve što ih spada, pa ga sada  opet zovu Borisom Dežulovićem.

Najjače je Srbe pogodilo kad je Dežulović aka Brežulović u intervjuu za tjednik “Nedeljnik” kazao da mu današnji Beograd najviše liči na zapuštenu i orijentalnu kasabu. Očito, nema više love, nema napojnica od “Srbadije” i nestalo je i Brežulovićeve ljubavi iz koristoljublja. Sad ga od prozivki Srba brani jedino njegov politički sapatnik i saputnik iz bedastog Ferala Viktor Ivančić, još jedan od  čudaka hrvatskog roda i naroda.

Već je Dežuloviću medijski Vučićev doglavnik, port – tabl kepec Goran Vesić, dogradonačelnik Beograda, poslao žestok odgovor i po sadržini, čini mi se, najavu neke srpske šut karte Dežuloviću za sva vremena.

Kakva je smao budala ispao Dežulović, pardon Brežulović.

Cijeli život se borio dokazati Srbima iz Šumadije prijesne laži, srpske prijevare i podvale da su svi ljudi Srbi odavde do Tokija preko Milvokija, kad ono, riknula mu mala Nokija… Pregorjele baterije na mobitelu, a nema love kupiti nove.

I sad bi htio malo biti i Hrvat, a kad je bio rat, kao novinar Ferala je opravdavao Srbe. Krasno ga je opisao svojedobno HSP-ov čovjek iz Splita Luka Poldrug.

Dežulović je podvojena ličnost, tikva bez korijena, povija se kako vjetar puše, okreće se kao suncokret. Sad kad je izvisio kod njegovih voljenih Srba, želio bi se autovati Hrvatom, a u ratu devedesetih bio je zalutali novinar usred Hrvatske, onda i u Srbiji dok je živio u Beogradu.

Kakav je to samo bolid. Sad nije prispio ni tamo, ni ovamo. Treba biti baš nadaren za takav pothvat. Brežuloviću aka Dežuloviću sad nema mjesta ni u Srbiji, niti u Hrvatskoj. Čovjek je dijabola do bola?

Takvu spodobu  majka rađa jednom u sotinu godina.