Hrvatska pravoslavna crkva od svoje obnove Božić slavi zajedno s Carigradskom patrijarhijom, Rumunjskom PC, Bugarskom PC, Grčkom PC kao i s još nekim pravoslavnim crkvama, a to je 25. prosinca po kalendaru koji je kompatibilan sa službenim kalendarom, a ne po starom Julijanskom kalendaru, po kojem ga slave neke druge PC. HPC “pravoslavni” Božić slavi 25. prosinca, a u daljnjem tekstu, koji smo već jednom objavili, objašnjavamo i zbog čega.

 

svjetlopis s bogojavljenske liturgije 6. siječnja 2019.

O SANCTA SIMPLICITAS!

(lat.: o sveta priprostosti!)

 

Zadnjih godina na temelju jugoslavenske tradicije hrvatski državni vrh pozdravljao je pravoslavne vjernike povodom „pravoslavnog” Božića, koji se navodno slavi 7. siječnja. Mi smo u više navrata pisali pisma predstavnicima hrvatske državne vlasti kako bismo ih upozorili I poučili da zapravo ne postoji pravoslavna crkva u čijem kalendaru piše da je Rođenje Kristovo 7. siječnja, što je izgleda nerazumljivo njihovim nepismenim, ali zato dobro plaćenim savjetnicima. U skladu s državnim vrhom  hrvatski mediji prešućuju činjenicu da je Carigradski patrijarh Bartolomej proslavio Božić prije dva tjedna, 25. prosinca 2018. Ipak ima neki pomak jer su ove godine Predsjednica RH I Predsjednik Sabora pozdravili pravoslavce koji slave Božić po Julijanskom kalendaru. I sve bi bilo u redu da su prije toga, u utorak 25. prosinca 2018., pozdravili i većinske pravoslavce koji su Božić proslavili baš tada.

FAKE NEWS

 

Dok 6. sječnja svi mediji prikazuju Pupovčev domjenak i upute koje daje hrvatskim vlastima govoreći o nekim srpskim selima u Hrvatskoj (u kojoj su sva sela hrvatska), u vezi s važnim dodjeljivanjem autokefalnosti Ukrajinskoj PC svi ti isti mediji prikazuju Bogojavljensku liturgiju koju je održao Carigradski patrijarh Bartolomej 6. sječnja 2019. kao liturgiju povodom nekog „pravoslavnog Božića” kakav ne postoji. NOVA TV čak prikazuje reportažu iz bugarskog grada Kalofera gdje vjernici skaču u rijeku kako bi izronili od svećenika bačeni drveni križ, kao da je to božićna tradicija, a istina je da to je tradicija, ali ne za Božić nego za Bogojavljenje, koje dva tjedna nakon Božića! To je pravi fake news! Bugari su kao i većina pravoslavaca, proslavili Božić prije dva tjedna, još 25. prosinca 2018.

Državna Hrvatska radiotelevizija prenjela je Božićnu poslanicu metropolita Porfirija na stranom jeziku (srbijanskom). Možda HRT ne zna da je u RH po članku 12. Ustava službeni jezik još uvijek hrvatski. Zato srbijanski metropolit Porfirije to sigurno zna, inače bi se moglo dogoditi da se zabunom pučanstvu obrati na hrvatskom. Namjerno korištenje srbijanskog jezika u Hrvatskoj od predstavnika tzv. SPC u Hrvatskoj je zapravo kaznjeno djelo ponižavanja RH, za koje kazna može biti do godinu zatvora! Također, za 80 % pravoslavaca u Hrvatskoj majčinski jezik je hrvatski jezik, pa iz tog proizlazi da se on obraća samo onima 20 % pravoslavaca kojima je materinji jezik strani srbijanski jezik. Onoj tihoj hrvatsko-pravoslavnoj većini od 80 %, obratili smo se samo mi.

KOJI JE KALENDAR PRIJE BIO U UPORABI U HPC I KAKVA JE HRVATSKA TRADICIJA

U hrvatskoj povijesti navedeno je da je NDH 1942. uvela gregorijanski (grgurevski) kalendar u uporabu u HPC. Taj se čin tumači kao pokušaj udaljavanja te crkve od srpstva jer Srbi tvrde kako je SPC oduvjek koristila julijanski kalendar pa tako i do sada.

Opet ispada da povijest ima svoj početak 10. travnja 1941. Mi znamo da povjest nije tada započela pa tražimo odgovor na pitanje – Što je bilo prije? Ili, koji je kalendar bio u uporabi u hrvatskoj Karlovačkoj arhiepiskopiji, sa sjedištem u nekad hrvatskom gradu Srijemskim Karlovcima, koja je povijesna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva u razdoblju od 1707. do 1920.?

Evo što smo pronašli:

Zemlje krune sv. Stjepana, kojima je tada pripadao veći dio Hrvatske prešle su na gregorijanski kalendar 1587.

Godine 1717. Austrijski car Karlo VI. koji je istodobno i hrvatski kralj Karlo III., objavio je povelju povodom doseljavanja pravoslavnih Grka iz Peloponeza u Istru. Povelja  govori da ti doseljenici ne smiju biti podređeni mitropolitima, koji su u Turskom carstvu nego moraju biti podložni CARSKOM MITROPOLITU. Rječ je o Karlovačkom arhiepiskopu, čije je sjedište u Sriemskim Karlovcima i koji nosi titulu Patrijarh Hrvatski (1.) i koji je tada bio nadređen svim pravoslavcima u Austrijskom carstvu.

Povelja kralja Karla VI. (III.) temelji se na tadašnjem zakonodavstvu Austrijskog carstva i Hrvatskog kraljevstva i propisuje kako pravoslavni doseljenici moraju koristiti grgurevski kalendar, koji je tada na snazi već 130 godina. Sadašnja SPC ponosi se time kako nikad nije koristila taj kalendar što je zapravo priznanje da doseljenici nisu bili Srbi niti su bili pripadnici neke srpske crkve, koje tada nije ni bilo.

Srpski povjesničari potvrđuju da je i kasnije, za vrijeme Marije Terezije hrvatska Karlovačka arhiepiskopija koristila gregorijanski kalendar. (2.)

U svibnju i lipnju 1923. godine u Carigradu je održan svepravoslavni sastanak koji je zaključio da se prihvaća ispravljeni julijanski kalendar koji zaostaje za astronomskom godinom samo 2,02 sekunde, odnosno točniji je grgurovskog za 23,98 sekunde.
Kako bi ispravili akumuliranu pogrješku u julijanskom kalendaru, odlučeno je da 1. listopad 1923. bude smatran 14. listopada 1923.
Odlučeno je da nepomični blagdani i dalje imaju iste nadnevke, koji su imali po starom stilu, ali po novom kalendaru. Na primjer Božić, koji je datiran 25. prosinca slavi se i dalje 25. prosinca, umjesto 7. siječnja kao do tad.

Sam Carigradski patrijarh Grigorij 1924. godine uveo je ispravljeni julijanski kalendar za nepomične blagdane, a privremeno /do koncila/, Pashu i ostale pomične blagdane slave po Aleksandrijskoj Paskaliji, koja se temelji na starom julijanskom kalendaru. U narednim godinama isto je učinila i većina pravoslavnih crkava.(3.)

Godine 1920 u Kraljevini SHS, država (ukazom prestolonasljednika A. Karađorđevića), suprotno crkvenim kanonima stvara Autocefalnu ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donjela odluku, kakvu traže crkveni kanoni za pridruživanje novoj crkvi u Kraljevini SHS. Unatoč tomu baš ta crkva, koja je bila najveća i utjecajnija iz svih, koja je (suprotno crkvenim kanonima) ušla u novu crkvu postala je njezino središte. Zato i Beogradski arhiepiskop Dimitrije kad je bio (nekanonski) proglašen patrijarhom dodao je svojoj tituli i titulu Arhiepiskop Karlovački. Godine 1946. hrvatski komunisti daruju bratskoj socialističkoj republici Srbiji hrvatske gradove: Zemun, Petrovaradin i Srjemske Karlovce. Zato i nakon raspada SFRJ ti gradovi ostaju dio teritorija Srbije. Tako i po srbijanskoj tradiciji izmišljanja vlastite slavne povjesti nekadašna je hrvatska Karlovačka arhiepiskopija naknadno proglašena srpskom crkvom jer su sad Srijemski Karlovci u Srbiji. Karlovačka arhiepiskopija prije 1918. nije bila „srpska” jer to nije bilo moguće – ne djeluje na (tad nepostojećem) srpskom teritoriju, njeni vjernici nisu Srbi jer tada u Hrvatskom kraljevstvu Srba nema (4.), a i načelno u Austrijskom carstvu nije bilo moguće postojanje neke strane pravoslavne crkve.

Srbi su u tom vremenu podanici Osmanskog carstva u kojemu nije na snazi niti julijanski, niti gregorijanski nego islamski kalendar, čiji je početak 16. srpnja 622. (petak) kad se je prorok Mohamed odselio iz Meke u Medinu.

Dakle julijanski kalendar uveden je u crkvenoj uporabi u Hrvatskoj (Kraljevini SHS) godine 1920. Samo 22 godine kasnije NDH vraća na staro uvodeći ponovno  gregorijanski kalendar u skladu s hrvatskom tradicijom.

Sve pravoslavne crkve izračunavaju Uskrs i blagdane povezane s njim po julijanskom kalendaru na temelju Aleksandrijske paskalije. Tako postoji pojam „pravoslavni Uskrs” jer svi pravoslavci slave zajedno ali ne postoji „pravoslavni Božić” jer jedni ga  slave 25. prosinca, a drugi 7. sječnja. U slučaju da se nekad pojavi pojam „pravoslavni Božić” on bi označio baš 25. prosinca jer u crkvenim knjigama svih pravoslavnih crkava stoji da je Rođenje Hristovo 25 prosinca, samo ovisno o kalendaru, oni koji koriste ispravljeni julijanski kalendar, koji ima iste nadnevke kao i  gregorijanski, slave taj blagdan 25. prosinca, a oni, koje slave po julijanskom, slave 7. siječnja.

Oni, koji smatraju da je korištenje novog kalendara u pravoslavlju u stvari pokatoličavanje, moraju si najprije odgovoriti na pitanje „Je li Carigradski patrijarh zapravo katolik jer je prvi uveo takav kalendar?”

Pojam „srpska nova godina” je smišljen kako bi dodao vrjednost nekim „slavnim” Srbima, ali je ogromna glupost jer zapravo ništa ne potiče iz Srbije, pa niti julijanski kalendar.

U srpskoj tradiciji u stvari najbitnije mjesto zauzima Islamski кalendar, kojega su se Srbi bezprjekorno pridržavali više od 500 godina (neki od njih čak do 1913.). Tako i hrvatski državni vrh u svom plitkom pokušaju dodvoravanja nekim Srbima kad njih pozdravlja povodom „srpske nove godine”, mora pripaziti čestita li im nova 2019. ili možda 1397.

Mi hrvatski pravoslavci, koji smo godine 2013. obnovili HPC, slavimo Božić zajedno s drugim sestrinskim pravoslavnim crkvama – Carigradskom patrijarhijom, Antiohijskom patrijarhijom, Aleksandrijskom patrijarhijom, Bugarskom patrijarhijom, Rumunjskom patrijarhijom … na temelju hrvatske tradicije i u skladu s odlukom svepravoslavnog sastanka u Carigradu 1923.,  koristimo ispravljeni julijanski kalendar, koji ima iste nadnevke kao i gregorijanski kalendar.

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR

IZVORI:

1. Grujić, Radoslav (1931a). „Pećki patrijarsi i karlovački mitropoliti u 18 veku”. Glasnik Istoriskog društva u Novom Sadu. 4: 13—34, 224—240.)
2. Isidora B. Točanac Radović, Reforma Srpske pravoslavne crkve u Habzburškoj monarhijiza vreme vladavine Marije Terezije i Josifa II(1740-1790), Beograd, 2014.
3. Hrvatski arhiepiskop Aleksandar, Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će, Zagreb 2017., s. 37.
4. Liljana Dobrovšak, Povijest nacionalnih i vjerskih zajednica u Hrvatskoj od 1868. do 1941 / The history of Ethnic and Religious Communities in Croatia from 1868 to 1941, Hrvati i manjine u Hrvatskoj: moderni identiteti, Zagreb, 2014: s. 33