Prema izjavama profesora Palića hrvatski ustav je sukladan sa drugim demokratskim ustavima u Europi, što često naglašava, a to nije istina. Hrvatski narod ima svoje posebnosti kao i svi drugi narodi i one moraju biti naglašene u ustavu. Međutim, ovaj hrvatski ustav je također u skladu i sa komunističkim ustavima jer ga nitko ne uvažava.
To su olako izrečene izjave uvaženog profesora, bez ikakvih argumenata, jer kolonijalni i komunistički ustavi nisu demokratski. Oni su nametnuti silom pojedinih političara ili silom izvana umjesto potvrdom birača na referendu.
Hrvatskoj treba demokratski i moderni ustav. Ustav nije demokratski ako uskraćuje slobodu govora i njegovo slobodno i javno iznošenje svojim suverenima, dakle, hrvatskim biračima. Političari su danas jedini koji mogu mijenjati hrvatski ustav, pljačkati građane i glumiti u klupama hrvatskog kokošinjca, što je omogućilo toliku pljačku u Hrvatskoj.
Međutim, moderni ustav danas mora biti dogovor hrvatskih birača kakav ustav i državu žele imati. Birači su danas suvereni umjesto političara jer ne živimo više ni u kolonijalizmu ni u komunizmu. Jedino birači mogu izglasati novi ustav i mijenjati ga na referendu.
Ovaj Ustav su stvorili pravnici koji imaju komunistički pedigre, ali u stvaranju ustava moraju sudjelovati svi slojevi društva, uključujući i predstavnike religije. Isto vrijedi i za zakone kad dođu u saborske odbore. Nakon svega, o ustavu moraju odlučiti birači na referendu, a oni ga mogu ozakoniti ili odbaciti. Ako ga odbace, onda i dalje vrijedi stari ustav.
U demokratskoj državi je važnija sloboda birača od slobode političara. Birači biraju političare pa moraju imati pravo da ih i nadziru. Oni su suvereni i za predsjednika države i predsjednika vlade. Birači bi po modernom ustavu morali imati pravo da opozovu predsjednika države, predsjednika vlade i pojedine sabornike na referendima ako su ih izabrali izravno.
No, jedino je predsjednik izabran izravno i poneki sabornik, ali predsjednik nema nikakve ovlasti. On funkcionira kao kralj, a mi državu nazivamo republikom. Očito. Hrvatska nema kraljevsko nasljedstvo već kralja biramo na izborima i izlažemo se još jednom nepotrebnom trošku. To također traži promjenu ustava ako želimo funkcionirati kao republika.
Kako vidimo, nužno je stvoriti demokratski ustav i ozračje sa svim načelima moderne demokracije. Skupiti 10 posto potpisa svih birača u dva tjedna za održavanje referenda je težak i gotovu nemoguć posao, čak i bez opstrukcija koje postavljaju vlade popisima birača i pri brojanju potpisa. Treba smanjiti postotak na 5 posto ili manje. Potpisi bi se trebali sakupljati na bilo kojem mjestu i bez kakvih smetnji političara. Treba također zakonom odrediti nakon koliko vremena se svaki referend može ponoviti.
Danas preko elektronike mogu se namjestiti izbori, a to nam najbolje pokazuju zadnji izbori u SAD. To ne znači da elektronski izbori i elektronsko brojanje glasova ne mogu biti pravedni i pošteni ako su programeri, političari i vlada pravedni i pošteni. Zbog nepoštenja političara i programera uz pomoć Apisa je izgubljeno više referenda. Možemo li vjerovati Apisu kad su u pitanju državni izbori?
Birači i novinari u demokraciji mogu jednako kritizirati političare, a birači ponekad i vulgarno bez ikakvih argumenata i posljedica, čak i uvredama. Štoviše, kao suvereni, birači imaju pravo kritizirati novinare i medije putem čitateljskih pisama u tisku, a na televiziji suveren bi morao dobiti svojih 30 minuta tjedno na svim televizijama koje imaju vijesti, bez upliva urednika. Toga nema u hrvatskoj demokraciji i medijima.
Sve što se zabranjuje biračima udaljuje nas od demokracije. Komu treba zakon o kleveti, časti i mržnji? Zar to nije čak u kontradikciji sa današnjim ustavom i slobodom svih birača? Zar to nije u kontradikciji sa ljudskim pravima? Svaki birač ima pravo prozivati političare koji nemaju ni časti ni morala. Političari svoja nedjela prikrivaju tužbama protiv novinara i slobodnih građana, a u tome im pomažu komunistički sudci.
Mržnju se ne smije ozakoniti u demokraciji jer to je ljudsko pravo svakog čovjeka isto kao i ljubav. Hoće li zakonodavac napokon shvatiti da su političari javne osobe kao i novinari i da su suvereni birači?
Ustav mora omogućiti suverenima pravo da opozovu političare, a to traži donošenje novog ustava na referendu. Ovaj hrvatski ustav je sličan komunističkom jednoumnom ustavu i svim kolonijalnim imperijalnim ustavima jer se suverenima oduzima pravo da stvore državu po načelima birača umjesto po načelima političke elite.
Umjesto demokracije, EU-a nam ponovo nameće jednoumlje. Dakle, hrvatski birači nisu suvereni u Hrvatskoj. To je nasilje koje prihvaćaju hrvatski političari, posebice Plenković, ali ga ne moraju prihvatiti birači. Takvim ponašanjem EU-e i hrvatskih političara izgubit ćemo svoj hrvatski identitet i naciju.
EU-a nije federacija jer nema od birača izabranog predsjednika koji vodi europsku vladu, a nema ni svoje pravosuđe. Bivše kolonijalne i bogate europske države od siromašnih naroda koje su tek izišli iz komunizma stvaraju svoje robove, što njihovoj državi otvara tržište za svoje proizvode i tako ih gone na iseljavanje. EU-a nema gornji dom u kojem bi sve države imale isti broj zastupnika niti ima izabranu političku izvršnu vlast, a na temelju svojih i kupljenih zastupnika, Njemačka i Francuska ostvaruju svoju kontrolu nad robovima.
EU ima parlament koji samo potvrđuje odluke Njemačke i Francuske kao što Plenkovićeva saborska većina u Hrvatskoj potvrđuje Plenkovićevo političko nasilje. Zar ovo nije imperijalizam i diktatura moći koji nam nameće globalizam? Zar ovo ne ukazuje na kontrolu slobode ljudi diljem Europe?
Biračima se uskraćuje pravo da sudjeluju u političkom životu Hrvatske organiziranjem referenda. To nam danas nameću mlađi nelustrirani komunisti u Hrvatskoj jer poznaju samo komunističku ”demokraciju” i njezino nasilje umjesto moderne demokracije. Današnji zadani uvjeti za referend su gotovo nedostižni i nemogući. Zbog čega se onda nakon svakih izbora čudimo zašto toliko malo birača izlazi na izbore?
Hrvati nisu i ne smiju postati globalisti. Ako ne žele izgubiti svoj identitet, moraju se suprotstaviti nasilnim odlukama EU-e i globalizmu jer su nakon mnogo stoljeća dobili svoju državu.
Uostalom, globalizam uništava opstanak manjih naroda, pa i hrvatskoga, jednako kao i EU-a jer u Hrvatskoj nema nikakvih investicija i novog zapošljavanja pa joj stalno prijeti visoka nezaposlenost. Visoka nezaposlenost traži iseljavanje Hrvata u druge države gdje samo mogu postati jeftine sluge i izgubiti svoj identitet. To će prouzročiti kolaps mirovinskog i zdravstvenog fonda u Hrvatskoj, a to Plenković ne vidi ili ne želi vidjeti.
Zbog iseljavanja mi uvozimo stranu radnu snagu jer naše građevinare i ugostitelje nismo htjeli dobro platiti da bi ostali u Hrvatskoj i stvorili svoju obitelj. Zar nam na to ne ukazuju posljedice obnove u ovom potresu? Današnji hrvatski političari stvaraju multikulturno društvo koje samo stvara strah od terorizma.
Donošenje novog ustava na referendu traži i kampanju. Ne smije nam se dogoditi što se dogodilo prigodom ulaska u EU. Da bi političari ostvarili taj postupak, oni su odlučili da na izbore ne treba izići 50 posto birača, a ta odluka je dvojbena u moralnom i političkom smislu. Dakle, danas referend i sa izlaskom 30 posto birača može biti valjan, što je pogrešno. Svaki referend traži izlazak birača od 50 posto i kampanju.
Ako je Hrvatska demokratska država, onda je neustavno imati načelo ustava o nacionalnim manjinama. To načelo je nedemokratasko i zakon je neustavan jer u Hrvatskoj žive samo etničke, a ne nacionalne manjine, koje imaju jednaka prava kao i većinski narod, a koje su po nacionalnosti Hvati.
Mogu li hrvatski političari napokon razlučiti etničko porijeklo od nacionalnosti?
Nacionalnost se dobiva preko državljanstva, a etničko porijeklo je datost zbog običaja i navika, koje su formirale religije. U svijetu ne postoji ni jedna nacija, dakle, država koja je etnički čista i kompaktna. To nije čak ni Izrael niti ijedna muslimanska država.
Gotovo ni jednoj bivšoj kolonijalnoj europskoj demokratskoj državi ne postoje nacionalne nego sam etničke i rasne manjine koje nemaju škole na materinskom jeziku i nemaju svoje etničke ili rasne zastupnike.
Razumnom Hrvatu ovo bi moralo biti dovoljno da shvati tko su Hrvati koji rade protiv hrvatskih interesa. Oni su samo strani plaćenici, a Hrvatska ne poduzima ništa protiv njih. Još dobivaju novac iz proračuna. Što rade hrvatske tajne službe?
Zbog ovakvog komunističkog ustava etničke manjine nikada se neće integrirati u hrvatsku zajednicu. Da bi se integrirale moraju naučiti hrvatski jezik i povijest. Ne mogu se etničke manjine integrirati školovanjem na etničkom jeziku i učenjem etničke povijesti u javnim školama. Školovanje etničkih manjina mora biti na službenom jeziku svake države, a to je još jedan razlog zašto moramo mijenjati ustav. Cilj svake države je integrirati različite etničke skupine, ako nisu konstitutivne, a najmanje je poželjno izdvajati ih iz nacionalnog korpusa.
Na koncu svaki razuman Hrvat mora zaključiti da nam treba novi ustav koji će izglasati birači na referendu umjesto političara, u čijem stvaranju će sudjelovati ne samo komunistički pravnici nego i svi slojevi društva, uključujući i religije.
Srećko Radović
HOP