Hrvatski bojovnik pravoslavne vjere Đuro Plavljanić rođen je 1965. i odrastao u Plavljanićima, zaselku sela Jošavica kraj Petrinje. Vojni rok u JNA (1984-85)  proveo je kao niški specijalac na Kosovu, gdje je svjedočio okrutnim obračunima čelične JNA vojne mehanizacije s albanskim civilima. Netom pred Domovinski rat, pripadnici KOS-a kontaktirali su ga i nagovarali da se pridruži partizanskim JNA postrojbama ili četničkim paravojnim jedinicama, što je kao pošten čovjek s gnušanjem odbio. Kao civil je ranjen prilikom jednog srbijanskog zračnog napada na pokupsko selo Letovanić, a po oporavku dragovoljno se prijavljuje u hrvatsku vojsku.

U Plavljanima, s lijeva na desno: puk. HV Pandža Orkan, Đurina supruga Štefica, hrvatski arhiepiskop Aleksandar i Đuro Plavljanić

Svoju prvu pušku sam je kupio posuđenim novcem, a temeljna zadaća bila mu je obučavanje hrvatskih bojovnika. Tijekom akcije „Glinska poljana“ izgubio je vojnu iskaznicu, koju je našla srbijanska vojska i tako saznala njegov indentitet, nakog čega je na srbijanskoj „Radio Petrinji“ proglašen poginulim Ustašom. Nakon toga srbijanci su njegove roditelje odveli na obližnje groblje gdje su im pokazali jedan svježi humak i rekli im da im je sin tamo zakopan. Roditelji su, u svojoj naivnosti, povjerovali u to i brinuli se o grobnom mjestu. Nu to im nije bilo dosta, pa su mu roditelje također izlagali raznim tjelesnim i umnim maltretiranjima, prijetnjama ubojstvom, stalnim obavijestnim razgovorima… Dva dana prije akcije „Oluja“ njegove roditelje su prisilno iselili i uputili u izbjeglički centar na Kosovu. Nije postojala mogućnost da to odbiju, jer bi u tom slučaju u skladu sa srbijanskim vojnim običajima bili odmah streljani na mjestu događaja kao „suradnici i simpatizeri Ustaša“, a kasnije bi srbijanski političari to ubojstvo bez imalo grižnje savijesti pripisali Hrvatskoj vojsci ili redarstvu.

Otac mu je preminuo u tuđini, na Kosovu, ni groba mu se ne zna, a majku Nevenku uspio je vratiti u Domovinu 1997. Nakon rata, svim suradnicima okupatora i narodnim izdajnicima kuće su obnovljene i uvedena im je struja, voda, osim njegovoj majci. Kuću je obnavljao sam, o vlastitom trošku. Jednom prilikom četnici povratnici dok su bili u lovu pucali su na njega kao na životinju. I dan danas kad prolazi kroz svoje rodno selo, nosi pancirku. Sve napade, uvrjede, tjelesne napade na njega i njegovu tad još maloljetnu kćer i napade vatrenim oružjem na svoju obitelj i sebe uredno je prijavljivao policiji, koja je svoj dio posla manje-više uredno odrađivala ali se hrvatsko pravosuđe još uvijek nije izjasnilo.

Đuro kao skromni i inteligentni čovjek odgovorno radi svoj posao – u pekari. Radio je u pekari i prije, sezonski na moru te je nakon osam godina štednje, prošle godine kupio kuću za svoju skromnu obitelj, koju je sad potres u potpunosti uništio. U toj kući živio je Đuro sa suprugom i majkom. Nakon potresa se majka privremeno preselila kod svoje kćerke u obližnjem selu. Sedmog siječnja, dva dana nakon našeg posjeta, statičari su na tu kuću stavili crvenu naljepnicu. Ostale gospodarske zgrade u kojima su bile životinje uništene su, a većina životinja je nastradala. Kad smo njega i njegovu obitelj pitali što im je potrebno, tražili su hranu i smještaj ne za sebe nego za preostale tri ovce i nekoliko purica.

Po završetku rata mjestni svećenik SPC koji je tada služio u crkvi u Blinji u kojoj je i Đuro kršten, odbio mu je krstiti djecu jer Đuro nije Srbin nego Hrvat, a time po praksi SPC ne može biti pravoslavac.

Đurinu djecu na kraju je pristao krstiti lokalni katolički svećenik. Sutra će Pupovac možda i njegovih dvoje pribrojiti onima izmišljenim 11 000 „prisilno“ katolički krštene pravoslavne djece početkom Domovinskog rata. Moguće je da su mnoge hrvatske pravoslavne obitelji krstile djecu u Katoličkoj crkvi, jer im je kao i djeci našeg Đure onemogućeno pravoslavno krštenje.

Mjestni Srbi, koji su ratovali protiv Hrvatske, njega smatraju izdajicom mada nikad nije bio s njima niti dijelio isti svjetonazor pa tako ih nije niti mogao izdati.

Đuro je cijeli rat proveo kao hrvatski bojovnik, najprije u 162. brigadi, a zatim u 12. Domobranskoj pukovniji. Više puta odlikovan za hrabrost, a od Vrhovnika Tuđmana dobio je i samokres.

(Još o Đuri Plavljaniću: Ivica Radoš, Zoran Šangut, Branili smo Domovinu, Udruga pravnika „Vukovar 1991”, Zagreb, 2013. ISBN 978-953-56929-1-1)

HRVATSKI ARHIEPISKOP †ALEKSANDAR