Sjećanje na Jevrema Brkovića ( 1933 – 2021 ), crnogorskog poeta, romanopisca i prijatelja Hrvatske i hrvatskog naroda
Crnoj Gori je kao i Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u Jugoslaviji na silu nametnut pojam Balkana, a Srbija je širenjem antieuropskog i balkanskog svjetonazora uništila smisao i svrhu zamisli ujedinjenja južnoslavenskih naroda
U nedjelju navečer u Podgorici je prestalo kucati srce i otišla je na drugi svijet u njegovoj 88. godini života velika duša crnogorskog književnika Jevrema Brkovića ( 1933 – 2021 ), istinskog i iskrenog prijatelja hrvatskog naroda i štovatelja hrvatske države. On je glasom razuma i hrabrim i odvažnim javnim istupima u Crnoj Gori 1991. stao na stranu Hrvatske, kasnije i Bosne i Hercegovine kad je Srbija vojno nasrnula svim raspoloživim vojnim sredstvima na susjede u sumanutom u suludom pokušaju stvaranja Velike Srbije. Jevrem Brković se kao politički disident pred užasnim prijetnjama smrću zbog takvog ljudskog i moralnog stajališta, morao preseliti iz Crne Gore. Iz Podgorice je preko Tirane i Ljubljane stigao u jesen 1991. u Zagreb, da bi u glavnom gradu Hrvatske živio, radio i književno stvarao sve do potkraj 1999. godine kad se vraća u domovinu Crnu Goru i u svoj rodni grad Podgoricu.
Povratkom u zavičaj, nastavio je borbu za ideju crnogorske državotvornosti i svesrdno se posvetio tome i kroz iznimno bogat književni opus blizu pedeset objavljenih knjiga tijekom sveukupnog životnog stvaralaštva, još od mladosti, preko srednjovječja, pa do poznih godina, kao i preko novinarskog i političkog angažmana u promicanju državnog osamostaljenja Crne Gore od strane Srbije u njihovoj zajedničkoj državi u razdoblju od 1992 – 2006. godine. Jevrem Brković je 2001. pokrenuo CKL ( Crnogorski književni list ), u kojem su poznati i ugledni književni autori afirmirali duh podizanja crnogorske nacionalne svijesti kroz oživljavanje nacionalnih simbola jezika, crkve, kulture, tradicija, običaja.Utemeljio je u Podgorici i DANU ( Dukljansku akademiju znanosti (nauka na crnogorskom ) i umjetnosti ), neovisnu potpuno od dotadašnje jedino službeno priznate i od titostičkog vremena političkim dekretom od 1945. godine nametnute CANU ( Crnogorske akademije nauka i umjetnosti ). CANU je u kulturnom i političkom smislu bila tek kulturna i duhovna ispostava i produžena ruka srpske SANU usred Crne Gore.
Godine 2006. nakon objave romana “Ljubavnik Duklje” u kojem se književnom alegorijom podsmijehnuo nadobudnim i samoljubivim političkim vlastodršcima bliskim vrhu vlasti u Crnoj Gori, biva napadnut u jednom mučkom i podmuklom atentatu u kasnim večernjim satima ispred njegovog doma u ulici Obala Ribnice u strogom centru Podgorice. Tom je prigodom i u fizičkom obračunu s trojicom dvaput ili triput mlađih nasilnika, tada već 74 – godišnji Jevrem Brković uspio obraniti sebe, ali i uz ozbiljne tjelesne ozljede, sanirane u bolnici i preživjeti pokušaj ubojstva. Njegov tjelesni čuvar Srđan Vojičić u tom je atentatu na Brkovića ubijen revolverskim hicima atentatora. Tek 2019. godine crnogorska policija je poslije 13 godina uspjela do kraja rasvijetliti organizatore atentata i motive zločinačkog pokušaja ubojstva crnogorskog pisca Jevrema Brkovića.
On ni nakon toga najopasnijeg životnog izazova nije ni za korak posustajao u borbi za državnu opstojnost crnogorskog naroda i crnogoske države. Dapače, nastavio je političku bitku još jačom unutarnjom voljom i željom, riješen ustrajati u toj borbi do posljednjih atoma snage. Sve do kraja života bio je prvi i počasni predsjednik udruge “Lovćenske straže”, branitelja Crne Gore sa Cetinja, obrambene udruge utemeljene pred valom neprestanih pokušaja duhovne srbizacije, bolje reći, srbijanizacije crnogroskog društva. Brković je bio i ostao jedan od najvećih tvoraca i čuvara duha suvremene crnogorske samosvojnosti, a u percepciji ljudi i u Crnoj Gori i izvan njenih granica personifikacija crnogorstva i zato je i bio, ne samo trn, nego i balvan u oku zagovornicima i izvoznicima svih srpskih balvan revolucija izvan granica Srbije. U Crnoj Gori ga tamošnji nacionalno pretopljeni Srbi nisu mogli smisliti, a u samoj Srbiji nisu ga nikako mogli podnijeti jer je Jevrem Brković crnogorsku samobitnost svojim književnim i životnim djelima dokazivao duhovnim i vjerskim osloncem na Hrvatsku i Hrvate, a ne na Srbiju i na Srbe. Jasno i glasno je Crnogorcima još krajem osamdesetih kazivao istinu da su potomci nekadašnjih rimokatoličkih Dukljana, te da su današnji Crnogorci iskonom od ranosrednjevjekovnih Crvenih Hrvata. Ta je istina Srbe i u Srbiji i u Crnoj Gori smrtno boljela i zato je do kraja života bio i ostao meta brojnih velikosrpskih napada.
U znak sjećanja na Jevrema Brkovića, čovjeka koji je ratnih devedesetih, riskirajući tad i vlastiti život, u ime istine i pravde, stao uz Hrvatsku i uz Hrvate, kao što se i Hrvatska 1991. zauzela za njega, pružila mu utočište kao političkom prognaniku iz Crne Gore u egzilu Zagrebu, osvrnimo se i na zanimljivi interview, što ga je splitska Slobodna Dalmacija ostvarila s Jevremom Brkovićem i njegovim starijim sinom Balšom Brkovićem, također uglednim crnogorskim piscem. Novinar Damir Pilić usporedo je razgovarao s ocem i sinom Brkovićem na aktualne i svevremenske teme ovih uzavrelih prostora jugoistoka Europe, poglavito područja bivše Jugoslavije. I upiti i odgovori dvojice sugovornika splitskog novinara iz 2009. godine imaju i danas 2021. godine veliki odjek, značenje i poruku.
Gospodo Crnogorci, je li vaša zemlja na Balkanu?
Jevrem: U cijelom Njegoševom opusu nema spomena Balkana, što znači da je Balkan umjetna tvorevina, prije svega mentalitetska. Ja smatram, kao pisac, čovjek i intelektualac crnogorski dukljanskog porijekla, da mogu meritorno govoriti o Balkanu i tvrditi da Crna Gora nije Balkan. Balkan se zemljopisno i klimatski završava kod Užica u Srbiji.
Balša: Od početka je posrijedi filološka zabuna. Kao što znate, riječ “Balkan” je turskog porijekla i označava lanac visokih gora. Do zabune je došlo u 19. stoljeću kad su njemački geolozi zaključili da je gorje u Bugarskoj geološki istovjetno s našim i hrvatskim Dinaridima, te su sve skupa prozvali Balkanom, dok se kasnije ispostavilo da nije riječ o istom tipu planina.
Ipak, Crna Gora se uobičajeno svrstava na Balkan?
Jevrem: Crna Gora je od skora Balkan,tek od prije stotinu godina, kao i Hrvatska i to od 1918. godine i ujedinjenja s balkanskim zemljama, prije svega Srbijom, pa smo pri tome morali izeti i tursko nasljeđe Srbije. Crna Gora je mediteranska zemlja sa starim dukljanskim, zetskim i crnogorskim dinastijama i kao što rekoh, u cijelom Njegoševu opusunigdje nema riječi “Balkan.” Da je Njegoš sebe osjećao Balkancem, on bi to, ipak, negdje umetnuo.
Ali, upravo Njegoševi opisi borbi s Turcima uključuju one elemente i metode koje podrazumijevamo kao “balkanske”?
Jevrem: Ja ne poričem da je on bio surov, čak i suroviji od onog što se smatra balkanskim.
Ipak, smatrate da je Crnoj Gori i Hrvatskoj Balkan nametnut od Srbije?
Jevrem: Mogu priznati da dijelovi Hrvatske i Crne Gore imaju nešto balkansko. Turska je otišla s Balkana, ali je ostavila mentalitet, pa je taj okupacijski mentalitet ostao tu i poslije njihova odlaska. Štoviše, nijedan naš okupator u povijesti, od Bizanta i Venecije, preko Njemačke i Italije do Srbije, nije toliko ostavio svoj mentalitet kao Turci. Imali su, doduše, i najviše vremena.
Balša: Ako prihvatimo mentalitetsko određenje Balkana, onda u nekom širem smislu Balkan počinje od bečkog željezničkog kolodvora (!?),dok u užem smislu počinje od Zagreba(!?). To je na neki način nedovršeni dio Europe. Nemaju samo Srbija i Crna Gora gusle. Ima ih i Hrvatska. Znam za onog Milu Krajinu.
Jevreme, zašto mislite da je turski mentalitet ostao utisnut najviše u Srbiji?
Jevrem: Taj se turski mentalitet primao u svim našim zemljama, ali je pravo prve bračne noći u praksi bilo prisutno samo u Srbiji. Ne volim mnogo pričati o genetici, jer se iz nje mogu izvući svakojake, pa i zločinačke teorije, ali činjenica je da je krvna grupa A intenzivno prisutna od Izmira u Turskoj do Crne Gore i Hrvatske, gdje se njezina učestalost smanjuje. U Srbiji imate jedan fenomen. Zašto su četnici u ovom ratu napravili toliko silovanja u Bosni? Naša kršćanska uljudba, zasnovana je na kultu Majke Bogorodice. I tek kad je Europa shvatila da je to u Bosni uništeno, onda su riješili uredovati. Četnici siluju muslimanke da bi se osvetili Turcima za pravo prve bračne noći, koje je bilo samo u Srbiji i to do 1848. godine.
Balša, kad vas gledam obojicu zajedno, pada mi na pamet ona scena iz vašeg romana “Privatna galerija”, kad glavni junak šmrče kokain s korica debele knjige koju je napisao njegov otac akademik. Je li to samo generacijski obiteljski obračun ili i pobuna protiv epske tradicije Crne Gore i Balkana, čiji ste jedan od predstavnika i vi, Jevreme?
Balša: Meni je lakše da navedem književni razlog za tu scenu. Ako se sjećate, to se događa na kraju četvrtog poglavlja, a u petom poglavlju junaku dolazi sin iz druge države, gdje živi sa svojom majkom. I on želi uzeti očinsku snagu za taj susret, uzimajući kokain sa knjige svog oca. A u dimenziji koju spominjete , tu bih, kako kažete “pobunu”, opisao kao odnos visokog modernizma i postmodernizma.
Jevrem: Ja sam zapovjednik Lovćenske straže, koja čuva Njegošev grob, a Njegoš je veliki pjesnik europskog romantizma.
Koji su vam najveći minusi Balkana?
Balša: Ta politička i državna nedovršenost koju sam spomenuo. Ona stvara kulturološku situaciju koja suspendira kritički duh. Lideri na Balkanu uvijek su obožavani, a oporba je uvijek izdajnička. Ta strast prema vođama je nesreća, s tim da taj omiljeni vođa obično završi tako da ga spale. To su kulturalne, antropološke odrednice Balkana. Kad je netko tu 500 godina, kao što su bili Turci, to nije okupacija, nego kulturološki projekt.
Jevrem: Ja nisam sklon turski utjecaj gledati isključivo negativno. Turci su u nekim stvarima bili prema našim ljudima bolji nego naši velmože. Recimo, nisu nikoga prisiljavali da prijeđe na islam, niti je itko to mogao prije svoje osmanaeste godine. Turci su dobro riješili nacionalno pitanje, a imali su i dobra ekonomska rješenja, pa tako nisu islamizirali sirotinju. Iako je njihov utjecaj najjači, ne bih današnji Balkan gledao isključivo kroz njega, jer ovo je prostor i antičke Grčke i još nekoliko kultura. Uglavnom, rekao bih da je Crna Gora na Balkanu samo mentalitetski. Uostalom, nigdje u Crnoj Gori ne postoji Balkanska ulica, dok u Beogradu postoji.
Koji bi po vama bio glavni grad Balkana?
Balša: Jedini pravi glavni grad Balkana je Haag, jer se jedino tamo svi balkanski narodni vođe druže, razgovaraju i zajedno jedu.
Jevrem: Ta sintagma je izlizana: Balkan, Balkanci…
Što ta sintagma danas znači?
Balša: Mi danas možemo govoriti o “balkanskom barbarogeniju”. To je genij koji nema obzira prema kulturi. Tu je Balkan drugo ime za antieuropsko i antizapadnjačko. Balkan je danas korifej toga, a u stvari je kolijevka europske kulture. Borislav Pekić je napisao da je Balkan dao svijetu dvije civilizacije, helensku i bizantinsku, a cijeli Zapad samo jednu protestantsku. Međutim, sve što je tu bilo prije 19. stoljeća teško možeš uklopiti u današnji Balkan. Helenizam je kulturalno najznačajniji proces u povijesti Europe, koji je Europu spojio s Bliskim istokom, ali kad mi govorimo o Balkanu, mi govorimo o zadnjih 200 godina, kad su tutori Balkana bili Turska i Austrija.
Ukratko: Što je Balkanu dala Turska, a što Austrija?
Jevrem: Austrija je ostavila mentalitet Vojvodine sa željezničkim kolodvorima, javnim pisoarima i kazalištima, dok Turska nije ostavila ništa od toga, a umjesto pisoara dobili smo ćenefe. Turska je nama ostavila što je ostavila, a oni sami su se modernizirali, pri čemu je čovjek koji ih je modernizirao, mislim naravno na Kemala Ataturka, rođen na Balkanu u Solunu. A, mi smo došli u situaciju da afrički car Bokassa izjavljuje kako neće dopustiti balkanizaciju svoje carevine!?
Balša: Uzmite u obzir jezik na Balkanu. Sve riječi kojima označavamo dijelove tijela slavenskog su porijekla, od glave do srca, dok sve dijelove kućanstva zovemo turcizmima od stana do kauča. Dakle, zoveš se po slavenski, a kućiš se po turski.
Jevreme, jednom ste izjavili da su na Balkanu svi razlazi teški, od ljubavnih do političkih. Zašto se nismo mogli rastati kao Česi i Slovaci, uz ples i šampanjac u ponoć?
Jevrem: Na Balkanu nisu teški samo razlazi i rastave, nego i susreti i ujedinjenja. Ta, mi smo se nekoliko puta sastajali i rastajali. Tu svi robujemo jednom mentalitetu, koji nije samo turski, nego i južnoslavenski. I svi smo stoljećima uvjeravani, počevši od starih hrvatskih pisaca koji su govorili o slavinstvu, do Njegoša i poslije Njegoša, da smo svi mi Južni Slaveni braća. Na tom uvjerenju je počivala Jugoslavija i recimo da je Jugoslavija bila nekakav izlaz za te naše parcijalne situacije, makar je u samomnazivu imala kaos, a gdje su neslavenski narodi? Gdje su Albanci, Mađari i drugi? Ali, ako me pitate za razlog, ja mislim da bi svaka Jugoslavija bez Srbije uspjela, jer Srbija ima imperijalne ambicije. Ona se ne može pomiriti da Slavonija nije Srbija.
Kako će procesi i ratovi iz 90 – tih utjecati na budućnost Balkana?
Jevrem: Mislim da je ovaj proces s početka 90 – tih, odnosno raspad Jugoslavije, jedan od najprogresivnijih procesa na Balkanu uopće, makar i dalje postoji ta tipična balkanska ovisnost o prostoru. Nema balkanske države koja ne misli da je negdje zakinuta od susjeda, što je tipično osjećanje malih zemalja. Svijet i Europa dugo se nisu bavili Balkanom, sve do ratova i pojave Slobodana Miloševića. Tek onda je svijet shvatio da se mi svakih 50 godina pokoljemo i sve srušimo jedni drugima i da onda zovemo Europu i svijet da podignu to što smo mi srušili i to je to čuveno “balkansko pitanje.” I onda je svijet rekao: “Dosta, sad ćete biti dominioni, a vaši vođe će doći u Haag!” Taj proces je doveo do priznanja Kosova, što su Hrvatska i Crna Gora već učinili.
Kažete da ćemo biti dominioni?
Jevrem: Mi ćemo u civilizacijskom smislu biti europski, tj. američki dominioni. To se nacionalistima neće svidjeti, ali to je civilizacija Balkana i to je normalno i to treba prihvatiti. Valja maknuti kriminal i početi se baviti civilizacijom.
Što će biti s međusobnim odnosima balkanskih naroda u bliskoj budućnosti?
Jevrem: Mislim da će se odnosi popraviti čim uđemo u Europsku uniju. To je najbolji put da se demfuju balkanski nacionalizmi od Slovenije do Makedonije.
Oprostite, što znači “demfuju”?
Jevrem: Umanje.
Što će Balkan dobiti od ulaska u EU?
Jevrem: Svi ti naši antagonizmi čine nas u očima Europe plemenskim društvima. Sad treba naučiti europski protokol ponašanja i to moraju svi naučiti, od vođa naniže. Meni se čak čini da se, kako nam se Europska unija približavazaista sve više distanciramo od balkanskog modela ponašanja. Europa je uvela taj termina “zapadni Balkan”, što nikad nije postojalo, ali dobro što postoji zapadni, a ne istočni Balkan?
Što ćemo sa Srbima i Albancima?
Jevrem: Srbi više nisu najbrojniji balkanski narod, nego Albanci, koji imaju biološku eksploziju. Ja sam albanski prijatelj, ali… hajde, o tome ćemo drugi put.
Uglavnom, je li Balkan nešto pozitivno ili negativno?
Balkan: Vjerojatno polovina ljudi gleda na Balkan pozitivno, a polovina negativno. Imamo memoriju, kao što imamo i negativne i pozitivne stereotipe. Po tim negativnim stereotipima Balkan je nešto odurno, pa nitko neće da mu pripada. Vi niste Balkan, mi nismo Balkan, na kraju samo Grčka Balkan ( valjda je htio reći Bugarska je samo Balkan, a ne Grčka jer je planina Balkan smještena na tlu Bugarske ), ma vidi molim te!? A nervira me i ovaj drugi stereotip, kao Balkan je šampion u vitalnosti, kreativnosti itd, a ono svakih 50 godina klanje.
Dragan Ilić
HOP
