Piše:Mag. Art. Ingrid Runtić
Za desetak dana počinje vrijeme karnevala, odnosno poklada. Tragično je to što je “obveza maskiranja” na snazi već dobrih pola godine u većini zemalja svijeta, što je pokladnom maskiranju oduzelo svu draž i smisao. Koliko me nehumane zabrane, naredbe “socijalne distance” i “novonormalna” prohibicija i zabrana ispijanja kave i ostalih napitaka u društvu, u kavanama ili lokalima, podsjetila na neka fašistička i monstruozna davna vremena, za koja sam bila uvjerena da se više nikada neće ponoviti – o tome ovdje ne želim više pisati.
Slika Venecije
Dovoljno je reći da su za umjetnika poput mene i općenito za umjetničko stvaranje, ovakve okolnosti pogubne i nepojmljive. Dok traje rat, muze šute. Ali, u nutrini umjetnika vodi se strahovita bitka za život. Jer život je komunikacija i interakcija s drugima, kao što se i umjetničko djelo stvara za ljude, a ne za internet i virtualni doživljaj. Stoga se ispričavam za te okolnosti za koje nisam odgovorna, a koje su nas sve prisilile na umjetnu komunikaciju internetom.
U nadi da će razum i ljudskost ipak jednom morati prevladati ovo bezumlje, iz svojih sjećanja izvlačim okolnosti u kojima su nastale moje slike Venecije, odavno poznate prijestolnice karnevalskog razdoblja. Na moju žalost, nikada nisam u Veneciji bila za vrijeme karnevala, ali jesam nekoliko puta ujesen, samo na par dana, uvijek vrlo kratko, ali i to je bilo dovoljno za upijanje dojmova koji su ubrzo bili pretočeni na platno. Naravno, i mene su fascinirale mletačke palače, bazilika na trgu sv. Marka, kanali i filigranska arhitektura, povijesno nasljeđe i raskošna ljepota ovog čudesnog grada koji kao da lebdi nad vodom.
Slikarski rečeno, i sam zrak nad Venecijom je protkan nitima srebra, baš kao i more koje ju okružuje. Ukratko, kao da patina srebra i zlata prekriva svaku palaču, svaki kamen i ukras, mostić i kanal toga grada… Cijela Venecija se ziba kao u čahuri te zlatno-srebrne patinaste koprene. Sve je njome obavijeno i ušuškano, tako da nisam imala potrebu slikati poznate obrise grada, već su me najviše privlačile male vodene kale, kanali, odraz neba u vodi i istovjetnost boja, kao da je sve satkano od iste, fine zlatno-srebrne materije. Ta plemenita i prastara čahura nije od onih koje će jednoga dana otkriti snažne boje na krilima nekog prelijepog leptira.
Ne, ta čahura ostaje uvijek ista u svojoj filigranskoj nutrini, kroz koju čovjek samo prolazi ili kratko biva (kao i ja). Ipak, neke zgusnute jake boje postoje i tu, ali su i one prožete nitima plemenitih metala. Tako su crvene boje mojih slika Venecije pune bakra i zlata, a plave i žute protkane srebrom. Čak je i voda kanala na slikama mahovinasto zelena i modra, baršunasto narančasta i purpurna ili srebrnkasto-siva, baš kao i zrak i nebo u kojem se voda zrcali. Zato je nemoguće u Veneciji odvojiti nebo od tla, jer jedno odražava i zrcali drugo, kao kristal ili dijamant koji slike množi u beskraj.
Možda je u tome počiva tajna venecijanskih maski koje samo u Veneciji od ukrasa i varke postaju treperava stvarnost…
Neka vas moje riječi i slike prenesu u svijet umjetnosti koja, zna se, liječi ranjenu ljudsku dušu…
HOP
