Ovih dana raspisale su se novine i portali o glumici Miri Furlan, prikazujući popaljenu, silovanu i ubijanu Hrvatsku u ratu sa fašističkom Srbijom 1991. kao zlotvora iste te preminule glumice. Glumice koja je tih godina radila u srpskim kazalištima dok je fašistička Srbija palila Hrvatsku.
U to vrijeme pisac J. Brković biva otjeran iz Crne Gore jer je stao uz Hrvate. O njemu u hrvatskim medijima i o njegovoj smrti vrlo malo ili nimalo se piše, dok o M. Furlan, jugoslavenskoj glumici hvalospjevi ne prestaju, kao i optužbe novinara koji tada jedva da su postojali na račun Hrvatske.
Upravo ova dva primjera govore kolika je odurnost hrvatskog prostituirajućeg novinarstva koje čini sve da Hrvate ogadi svima.
Dara iz Jasenovca, Dnevnik Diane Budisavljeć su dva besramna falsifikata o vremenima NDH-a, na istom tom tragu srpske laži, da bi se Hrvate prikazivalo zlom. Takvi falsifikati idu ruku pod rukom sa histerijom oko M. Furlan.
Poezija Jevrema Brkovića otmjenog i u progonstvu od 1991. u Hrvatskoj, a dostojanstvenog i u pobjedničkom povratku u Crnu Goru 1999. godine
…”U tom sveopćem crnogorskom beznađu čuo se glas pjesnika Jevrema Brkovića, jasan, zvonak, prijeteći, potišten, kako hoćete. Crnogorci nisu htjeli čuti svog najboljeg pjesnika. Tu gluhoću duha pjesnik je već tada doživio kao izgnanstvo. Još je bio sa svojima, protiv svojih, sam. Bio je svjedok kako otrovna pjesnička riječ njegovih dojučerašnjih sljedbenika pada na plodno tlo, dok njegova bistra riječ, taj vapaj potomaka najboljih Crnogoraca, ostaje bez odjeka…” – Mirko Kovač.
Živeći, pišući i stvarajući u Zagrebu od 1991. do 1999. književnik Jevrem Brković je u progonstvu iz rodne Crne Gore, kao politički disident u Hrvatskoj napisao neka od svojih najboljih književnih djela. Izdvaja se, ponajprije, iz tog razdoblja njegovog književnog stvarateljstva glasoviti roman dokumentarne fikcije “Monigreni”, tiskan u Zagrebu u nakladi Vitagrafa 1992. godine, da bi iz pera hrvatskog književnog kritičara Ivana Salečića nakladnička kuća “Aurora” iz Zagreba 1994. godine objavila širok osvrt na dotadašnji književni opus crnogorskog poeta i prozaika Jevrema Brkovića, a pod naslovom knjige Ivana Salečića “”Ljepota i prokletstvo legende.” U izdanju zagrebačke “Aurore” slijedećih godina u Zagrebu je 1996. godine uslijedila objava novih Brkovićevih djela kao što su “Drama dukljanskog prostora”, zatim “Duklajnski epistolarij”, a 1997. godine “Aurora” je objavila i zbirku njegovih dramatičnih zapisa političke borbe za opstanak u Crnoj Gori potkraj osamdesetih do bijega u Hrvatsku i u Zagreb pod naslovom “Pjesnik s potjernice.” Tada je Jevrem Brković bio pod izravnom opasnosti i otvorenim i javnim prijetnjama fizičkog smaknuća u Podgorici 1991, te uz trilerske scene bitke za goli život u Crnoj Gori od sredine 1991. i bježi i pronalazi utočište u Zagrebu nakon duge Odiseje do Hrvatske i dolaska u Zagreb preko Tirane i Ljubljane, gdje je u Albaniji i u Sloveniji kratko boravio prije konačnog dolaska u Hrvatsku u jesen 1991. godine.
Ipak, najjači dojam na čitatelja ostavlja Brkovićeva zbirka poezije pod nazivom “Prokletstvo”, što je tiskana u Zagrebu 1997. godine u izdanju “Peruna”. Nekad čovjeku i najveće životne kušnje daju dodatni poticaj napisati neka od najvrijednijih književnih djela, što ostaju sadržinski zauvijek otrgnuta od zaborava i onih budućih naraštaja, jer nose svevremensko značenje. Iz te glasovite Brkovićeve zbirke pjesama “Prokletstvo”, jednog tako biblijski teško nosećeg, ali i znakovitog naslova, izabrali smo neke od najljepših Brkovićevih poema, što ostaju kao značajna i dragocjena poruka i onim pokoljenjima što tek dolaze. Napravili smo jedinstveni odabir dojmljivih pjesama Jevrema Brkovića, člana Društva crnogorskih nezavisnih pisaca i Društva hrvatskih književnika, kao i člana i jednog od osnivača Crnogorskog P.E.N. centra, te ćemo ih predstaviti u ovom prikazu Brkovićeve poezije pisane u razdoblju njegove političke emigracije u Hrvatskoj od 1991. do 1999. godine.
“I ja bih doista, da me ubroje
U ono vrsno bratstvo što je
Da bi olakšalo Irskoj jade
Pjevalo pjesme i balade”.
( William Butler Yeats )
TESTAMENT
O, Crna Goro,
O, pasja zemljo!
Kakav sam tek ja pas,
Kad ne mogu bez tebe!
9. 10. 1991. Tirana
DUBROVNIČE, OPROSTI!
Dolaze rušitelji s istoka i juga,
Pod krvavom zvijezdom čizmaši,
Topništvo neko silno i posluga,
Gdje su se tako surovo pronašli!?
U njima bezdušje golemo kipti:
Ukaže se dvorac, atrijum, portal,
Nasrne srdit i jednoum vandal,
On samo to zna i to može biti.
Nije iz Duklje taj sumračni svijet,
Koliko mržnje, krvništva i zlosti!
S tobom na duši svi će oni mrijet,
Oprosti im Dubrovniče, oprosti!
Snio sam i mnio, biću iskren,
Da će se troprstom barbaru mnogom,
Pred tvojim licem kao pred Bogom,
Svijest povrnut makar na tren.
Oni su bez svetinje, Vlaho, sveče,
Cetinje i Ostrog poniženi čame.
Sve se naše surva i poreče,
Ruši li se to i temeljni kamen!
10. 11. 1991. Ljubljana
“Pjesnici, s kojim zanat učih,
Iz kluba Češirski sir drugari,
Pretočih tu drevnu povijest u stih
U nadi da će vam se spjev taj stari
Više svidjeti od novih priča;
Ili ćete pomisliti: taj vrijeme traći
Kad veruje da postoji zanos bića,
Koji je i od smrti jači,
Premda kad vino se stavi u flaše,
Starac Goban ništa ne reče;
Pouke su moje, dakle i vaše”.
( William Butler Yeats )
SLUTIM ZAPALJENU DUKLJU
U Duklji eno zemlja i nebo gore,
Ljudi Zle Raške Struje iz čijih ruku rastu
Krvavi noževi , sumanuto gvožđe dvosjeklo,
Pustoše i razaraju ko onda Nemanja što je.
Na dukljanskim nebesima stravan prizor:
Ranjeni orlovi i ostale naše pocrnjele ptice,
Bježe iz zapaljenih gnijezda, u podnebesju lude,
To je ta strašna ura o kojoj se sve zna.
Otkuda na tvome nebu, u tebi jutros otkuda,
Pizori toliko stari, od tvojih orlova stariji?
To se dukljanska davnina krvavo obnavlja.
Iz osušene krvi lipti svježa krv mladih mučenika.
Ko si ti jutros, veliki dukljanski nesrećniče?
Prokleti Dukljanin, čiji će rod kao i onda,
Bizantinski nožari nožem po grlu!
Vidiš li da ti već kula, ptice i psi gore?
17. 3. 1993. Zagreb
Pod suncem Konavoskim
KONAVLI POSLIJE POHARE
Spaljene kuće, smokve, loze, šipci,
Kamen sagorio do kamenog srca.
Brda su i more ram užasnoj slici,
Pocrnjeli čempres naliči na mrca.
Kamena kućišta prepuna praznine
Na grobišta liče sada i vazda.
Svaki Konavljanin istu brigu brine.
Kako još jednom Konavle da sazda!
Paleći stoljetnu ljepotu kamenu,
Zar se ne skameni ruka palikuće!
Kako u dimenu, ognju i plamenu
Ne osjeti strah od kazne Svemogućeg?
Jesu li to skupa Avari i Huni
Konavlima prošli na sitim konjima?
Kad tako pomisliš nešto te uzbuni:
O tvojim je riječ, a ne o Hunima!
Nijesu to moji, čuj nesrećni sine,
Branim samog sebe od odroda roda.
Tvoji su, tvoji, gle što tebi čine:
Gdje su jutros dom tvoj, Duklja i sloboda?
25. 8. 1994. Konavli
POD SUNCEM KONAVOSKIM
Iznutra ko nikad postiđen,
Kao nikad i ni pred kim.
Jutros bih u sebi da raziđem
Tu kulu pamćenja nad kojom bdim.
Pitomi pogledi Konavljana,
(Pred kojima bi i palikuća
Glavu na prsa okaljana)
Razdiru bolesna moja pluća.
Pod suncem ovim konavoskim,
Gdje su vidljivi i dim i gar,
Sjedim s ljudima, sa istinskim,
S lica im čitam čovještva slovar.
Trgne me glasna dobrodošlica
Iz kuće spaljene do temelja:
Čovjek omalterisana lica
U meni pozdravlja prijatelja.
Kako podnijeti ovu ljubav
Unesrećenih beskućnih ljudi?
Tamo sam prezren, prognan, gubav,
Ovdje mi svako utok nudi!
26. 8. 1994. Konavli
SVUDA KONAVLI
U meni samo šutnja, a nijesam
U Konavlima, morao sam iz njih.
I noćas krevet pakleno tijesan,
Ko da je ložnica vukodlaka zlih.
Stud nesanice od viđenog pakla,
Ure se nesna kao ose roje.
Opraštam zmiji koja bi me takla
Otrovnim zubom, ko nekada što je.
kaplju kaplje znoja iz svake pore,
Dođe nesvjestica i sve mi smači:
Konavli noćas u meni gore,
Kuću po kuću pokrivam i klačim.
Ispaštat tuđe grijehe teže je
Nego palikuća i pljačkaš biti.
Gušim se, otvaram prozor, svježe je,
Svud po Ilici ljetnja kiša lipti.
Vidim li ja to Grudu niz Ilicu?
Ladijev trotonac na strmom pali.
Đurovu i Nikolinu mesnicu,
Iznad zvijezde, po Grudi ferali.
1. 9. 1994. Zagreb
Dragan Ilić
HOP
