Jadne i zlosretne žrtve Vučićeve medijske promidžbe u Srbiji javno izjavljuju kako su spremne dati vlastiti život za svoga vođu ili uzeti i tuđi život u obrani zlodjela zlotvora Vučića
Teško je zdravom razumu povjerovati u nestvarne prizore što ih oni još uvijek pribrani i samosvjesni ljudi u Srbiji doživljavaju u sučeljavanju s brojnim izmanipuliranim žrtvama Vučićeve medijske promidžbe. Brojne društvene mreže, kao i širok spektar oporbenih glasila, osobito međumrežnih postaja, preplavljen je video klipova izvornih snimki izjava Vučićevih najstarijih pristaša, nalik onim iskazima što su iz kategorije vijesti iz nesvijesti. Normalnom i uravnoteženom ljudskom umu je nepojmljivo da početkom trećeg desetljeća novog tisućljeća usred Europe postoje takve scene idolopoklonstva gospodaru ljudskih života, poput onih, što ih uobičavamo nazivati zombiranih oblika ljudskog postojanja tamo negdje iz zaostalih azijskih ili afričkih zabiti. Nekoliko najsvježijih primjera te vrste nemanja donjeg praga ljudskog ponosa i dostojanstva viđen je u izjavama nekolicine uistinu siromašnih umirovljenika diljem Srbije. Nema ih doslovno pas za što ugristi, koliko pate od kronične upale džepne maramice, što bi se reklo mangupskim žargonom.
No, zato jedan umirovljenik, poljodjelnik Slavko Milivojević iz sela Družetić iz Mačve poručio kako želi ustupiti pravo prvenstva cijepljenja protiv koronavirusa svom omiljenom i uzoritom vrhovniku Vučiću, makar se i on sam možebitno smrtno razbolio i umro, samo da mu voljeni vođa Vučić poživi i ostane doživotno vladati Srbijom.
Veli naivni i zaluđeni starac iz Mačve kako je prigodom Vučićeva gostovanja na televiziji čuo i vidio kako se njegov dični predsjednik dragovoljno i baš onako velikodušno “odrekao vlastite doze cjepiva kako bi netko drugi primio prije njega.” Starac je kao pogođen torpedom u koru velikog mozga izgubio moć rasuđivanja zaslijepljen Vučićevim lažima, da je doslovno spreman, ako treba i žrtvovati vlastiti život ako treba, ako bi možda i Vučić stvarno obolio od korone i bio životno ugrožen.
“Ja sam Slavko Milivojević iz sela Družetića. Prijavio sam se za primanje cjepiva, ali pošto sam čuo da je moj predsjednik Aleksandar Vučić izjavio na televiziji da ne želi još da primi cjepivo, da je bolje da njegovo cjepivo spasi nečiji život, ja ustupam moje cjepivo da se predsjedniku spase život. Ja neka crknem. Ja sam seljak iz Družetića, da ostane naš predsjednik da vlada za ovu Srbiju, za ovaj narod!” Tu nadrealnu snimku ljudskog odricanja prava na vlastiti život i ponašanja pravog sluge spram svoga gospodara života, postavio je na društvenim mrežama Mirko Poledica, bivši nogometaš, a sad predsjednik Sindikata profesionalnih nogometaša “Nezavisnost.” Poledica nije izostavio i duhovitu opasku na račun izbezumljenog umirovljenika Slavka Milivojevića iz Mačve, kao i skrb o veselju i zdravlju Milivojevićeva idola Vučića, te se osobno obratio Vučiću: “Predsjedniče, oprostite što pišem ovao kasno, iako znam da ne spavate. Evo, našli smo vam cjepivo, pa se javite čovjeku. Hvala i drugi put, poručio je šaljivo Mirko Poledica.
Eh, da je Slavko Milovojević jedini tako vatreni obožavatelj Vučića, ne bi on opstao na vlasti ni ljetnji dan do podne. No, ima Srbija takvih koliko hoće, te može takve primjerke otpada od ljudskog roda izvoziti kao nacionalni brend kome god diktatoru Vučićeva kova ustrebaju izgubljeni ljudi kao narečeni seljak iz mačvanskog sela Družetić. Taj je još bezazlen slučaj u usporedbi sa stanivotom starijom gospođom, umirovljenicom iz Žitorađe s juga Srbije, rodnog mejsta srbijanske folk cajke Svetlane Ražnatović i srbijanskog vječnog ministra i putujućeg cirkusa zvanog Ivica Dačić. Njihovoj zemljakinji iz Žitorađe novinari su postavili lak upit tko je napravio cjepivo protiv koronavirusa, no dobili su začuđujuće maštovit odgovor.
Fanatična Vučićeva poklonica kao iz topa odgovorila je: “Aleksandar Vučić je napravio cjepivo protiv koronavirusa!” Sljedeći novinarski upit istoj poremećenoj osobi bio je još izazovniji: ” Kad netko vrijeđa Aleksandra Vučića, što bi Vi uradili njemu? – Zaklala bih ga! – zaurlala je derući glasnice teško oboljela starija žena, nesvjesna svog teškog mentalnog poremećaja usljed svakodnevnog mozgopranja Vučićevom medijskom propagandom.
Očito, tu promidžbu srpskoga tiranina ta starica upija svakodnevno kao što djeca u školi raskvašenom spužvom brišu školsku tablu od krede. Njen je mozak uvelike uhvatila krečana Vučićeva TV bezumlja i postala je beznadan slučaj, ali još i opasna po okolicu i živote ljudi što nisu opsjednuti zlodjelima zlotvora Vučića.
Što tek reći za treću sliku iz strave i užasa Vučićeve mase hipnotiziranih pokretnih silueta? Ova treća scena je kao iz najgorih horor filmova. Starica s juga Srbije doslovno ridajući i uz neprestane jecaje ponavlja prigodom Vučićeva posjeta njenom kraju kako je socijalni slučaj i nema od čega živjeti, ali zato se kune u svoga dobrotvora, spasitelja i iscjeljitelja njenih životnih rana, koga drugog nego Aleksandra Vučića. Dakako, ostaje mu vjerna do groba, makar umrla od gladi i crkla od žeđi. Veli da će doživotno glasovati za Vučića, kojega budući nema sinova, voli kao da joj je rođeni sin, jednako kao što voli i svoju kćer jedinicu. I vrh svega joj je završna poanta. Kaže da nema tih zlih i pokvarenjaka oporbenjaka, sve samih lažljivaca i kradljivaca i Srbija bi bila raj na Zemlji i najbogatija na cijelom svijetu. E, ovakvi iz Vučićeve galerije likova i jesu za cijepljenje, ali za eutanaziju. Ne bi to bilo lako njima, ali bi barem olakšalo muke ostatku puka koji nije nimalo oduševljen i fasciniran nenormalnim Aleksandrom Vučićem. Međutim, dok je ovakvih nepopjevano zatucanih i zaglupljenih iz legije staraca, Vučić će paradirati u svom Muppet show programu u Srbiji. I neće biti svako čudo za tri dana kad u centru grada jedna starija prolaznica na ulici zastane obrisati prašinu s gradskog izloga iza koga stoji slika Aleksandra Vučića. To, naravno, potiče iznenađenje, čuđenje i zaprepaštenje kod tihe većine normalnih ljudi u Srbiji.
Ipak, nije sve i u Vučiću ili svim njegovim zločestim prethodnicima na vladarskom tronu u Srbiji, barem od ere Miloševića pa nadalje. Ima tu, dakako, i ceha srpskog plaćanja s kamatom činjenice da u Srbiji ima 800 000 ljudi bez četiri završena razreda pučke škole, a čak 2 000 000 ljudi bez završene srednje škole obitava u Srbiji. Takvima diktatori Vučićeva profila mogu upravljati kao televizorom s daljinskim upravljačem. Ne treba takvoj amorfnoj masi nikakvo dodatno čipiranje od strane Vučićeve kamarile. Oni su navikli biti poniznim i pokornim, što se prenosi kao dio narodne predaje barem dvije stotine godina unatrag. Još za vladavine kneza Miloša Obrenovića, najprije turskoga vazala, onda i djelomično samostalnog vladara Srbije, u Srba se odomaćio i uvriježio narodni običaj žrtvovanja vlastite radosti, sreće, uspjeha i života u korist gospodara. Prije dva stoljeća Srbi su se, kako vele srpski povjesničari, u oslovljavanju, obraćali knezu Milošu obveznim sufiksom u običnom izričaju: “Miloše Veliki!” I bili su i tada kao i sada, potlačeni srpski seljaci i u Obrenovićevoj Srbiji 19. stoljeća, onda i u Karađorđevićevoj Srbiji 20. stoljeća, a sad i u Vučićevoj Srbiji 21. stoljeća vlastite živote poput najprimitivnijih azijskih i afričkih plemena žrtvovati za sreću i užitak gospodara njihovih života.
Jer, kad je njihovom gospodaru dobro, sretno i berićetno, onda je i njima toplo oko srca, iako često nemaju što ni jesti i mogu umrijeti od gladi. To je rajinski mentalni sklop, usađen u svijest Srba iz istočnjačkih satrapija, poglavito zahvaljujući pet vijekova ropstva pod Turcima Seldžucima.
I glede toga, postaju besmislenim i besciljnim srpska naklapanja o posvemašnjoj i kolektivnoj odgovornosti samo najstarijih naraštaja u Srbiji za ovako nakaradno i nakazno podaničko ponašanje spram vlasti koja ih izrabljuje i u lice im se još i izruguje. Jer, oni što se danas sa svojih 60, 70 ili 80 godina tako ponašaju prije 30 godina kad je u doba ondašnjeg srpskog despota Miloševića ponovno zaživjelo, barem na papiru, višestranačje u Srbiji, izvrgavali su ruglu tadašnje starce od 70 ili 80 godina da Milošević vlada ratnohuškaški nastrojenom Srbijom samo njihovim izbornim glasovima. U međuvremenu, ti starci i starice su biološki nestali, jer bi matematički svi Miloševićevi glasači preko 70 ili 80 godina danas da su živi imali dobrano preko stotinu godina. Oni su po zakonima biološkog sata emigrirali u crnu zemlju, a ondašnji mladi od 20 ili 30 godina su emigrirali iz ekonomskih, neki i iz političkih razloga, trbuhom za kruhom na Zapad tražeći mjesto pod suncem, bježeći od vječne tame nad Srbijom. Oni što su pod okovima Miloševićeva režima prije 30 godina imali 30, 40 ili 50 godina ismijavali su tadašnje starce, svoe roditelje ili djede i babe od 70, 80 ili 90 godina da samo zbog njih Milošević tako dugo opstaje na vlasti. Sad, kad su i a sami ostarjeli, neki novi klinci optužuju njih za isto za što su oni optuživali svojedobno svoje roditelje ili i generaciju svojih djeda i baba. I ne kužeći da to nije jedini razlog srpskog propadanja tako se Srbi generacijski vrte u krugu uzaludnih uzajamnih optužbi generacijskog jaza. U biti sad je u tom pogledu za nijansu i teža i gora situacija u Srbiji pod tiranijom i ratnog i poratnog zločinca Vučića, nego nekada pod tiranijom ratnog zločinca Miloševića. U doba diktature Miloševića od 1987 – 2000. između 80% – 90% mladeži od 20 – 30 godina bilo je odlučno, glasno i jasno protiv Miloševićeva groznog i odvratnog državnog sustava. Danas, mladi su u Srbiji podijeljeni u omjeru gotovo 50:50, s blagom i neznatnom prednošću mladih na strani oporbenog bloka. Tragedija Srbije je i utoliko veća, što danas i Vučićev stranački podmladak u ulogama narodnih zastupnika uvježbanim i burnim pljeskom u Skupštini Srbije, kličući ime Aleksandra Vučića, pozdravljaju njegov ulazak u Parlament Srbije, što podsjeća na preslike Sjeverne Koreje na tlu Europe. Čak je i u doba diktatora, fašista i ratnog zločinca Miloševića bilo nezamislivo vidjeti na javnom mjestu nasred ulice bilo kog mladog čovjeka od 20 do 30 godina tih ratnih 90 – tih da javno veliča Miloševića, a kamoli da to i njegove okorjele mlade pristaše čine u Skupštini Srbije. I zato su razmjere potpunog potonuća i posrtanja Srbije pod diktatorom Vučićem zbilja epohalnih dimenzija.
Uspio je učiniti neviđeni pothvat i u količini organiziranog društvenog ludila prevazići i samoga luđaka Slobodana Miloševića. George Orwel je živ, umro nije dok je Vučićeve legije staraca iz Srbije. Ustani Federico Fellini da vidiš što je tek spontani filmski science fiction iz prve filmske klape, onako baš na srpski način i uz Vučićev začin.
Dragan Ilić iz Beograda za HOP
HOP