Piše: mag. art Ingrid Runtić
Pogledala sam prekjučer po ne znam koji put izvanrednu Spielbergovu “Schindlerovu listu”, briljantan film snimljen po istinitim događajima, u kojeg je umjetnički izuzetno uspješno utkana i simbolična poruka o “djevojčici u crvenom kaputiću”.
Ova ratna i epska povijesna drama snimljena je 1993. godine. Jedan od producenata filma je bio i Branko Lustig, hrvatski producent i glumac židovskih korijena, inače rođeni Osječanin, koji je preminuo 2019.g.
Dvije godine prije nego što je napravljen film “Schindlerova lista” s tih nekoliko kadrova djevojčice u crvenom kaputiću koji nose snažnu filmsku simboliku, u Hrvatskoj je snimljena STVARNA (a ne simbolična) djevojčica u plavom kaputu u koloni protjeranih hrvatskih izbjeglica iz Vukovara koji je prethodno bio mjesecima izložen jugočetničkim krvavim napadima, bombardiranju, strahovitoj tromjesečnoj opsadi i koji je završio padom Vukovara.
Dakle, da rezimiram; djevojčica u plavom kaputiću snimljena je 1991. u izbjegličkoj koloni nakon pada Vukovara, a Schindlerova lista s kadrovima djevojčice u crvenom kaputiću 1993. Po mojem mišljenju su kadrovi djevojčice u crvenom kaputiću iz Spielbergovog filma nadahnuti stvarnim snimkama djevojčice iz Vukovarske kolone izbjeglica.
Lustig i Spielberg su pronašli nadahnuće i inspiraciju za svoj film u ovom prepoznatljivom vukovarskom motivu koji je tada obišao čitav svijet, jednostavno su upotrijebili ono što nitko od domaćih filmskih umjetnika nije smatrao vrijednim spomena. Ali, u Domovinskom ratu je bilo mali milijun takvih scena i pripovijesti koje su zavrijedile biti u filmovima, no nitko od domaćih filmaša očito nije bio inspiriran događanjima u tom ratu iz kojega je Hrvatska gotovo čudesno izašla kao pobjednik.
Umjesto takvih filmova, nama se na hrvatskoj televiziji u vrijeme obilježavanja hololausta serviraju razni negledljivi i propagandni uratci poput ‘dnevnika Diane Budisavljević’ ili ‘Dara iz Jasenovca’ pomoću kojih velikosrpska politika “uskače” u kontekst holokausta, vješto ga koristeći u svoje, odavno poznate ciljeve.
Moje pitanje je – zašto?
Imali smo prije samo 30 godina holokaust u Hrvatskoj, užasan genocid nad hrvatskim narodom. Pa ipak, on ne zaslužuje (ili ne smije) biti spominjan. Umjesto toga, spominje se i obilježava samo i isključivo onaj nad Židovima, prije 85 godina. Po mom mišljenju, na oba bi trebalo podsjećati. No, to je pitanje hrvatske kulturne politike, koja je, baš kao naši filmaši, totalno zakazala. I ne samo zakazala, već i otvoreno radi protiv svojeg naroda i istine. Samo slijepac, tupi aparatčik, neznalica ili pokvarenjak može krojiti takvu politiku u kojoj se, i na umjetničkom i filmskom planu, u potpunosti prešućuje genocid počinjen nad hrvatskim narodom prije 30 godina.
HOP
