Ovo je Antonija Šakić, sutra joj je sahrana.
Ne, nije otišla zbog koronavirusa, nije posrijedi iznenadna smrt kakvu možete očekivati kod nekoga u 35. godini života.
Antoniju smo ubili mi.
Ubio ju je nepotizam, korupcija, nemar, iživljavanje, slomljeni sustav. Nema je jer nam njen život nije bio dovoljno važan, jer njene vapaje nitko nije shvaćao ozbiljno. Nikoga nije bilo briga.
Kao i većina prosvjetara, krenula je u ovu profesiju nesebično, jer je vjerovala u sustav i htjela pomoći djeci. Radila je najbolje što je mogla, poput stotina mladih kolega koji se sele i zadužuju kako bi radili posao koji vole – neovisno o uvjetima, udaljenosti, troškovima.
Nije joj bilo lako, radila je u dvije škole kao pedagoginja, no uspjela je. Sve dok nije počelo korona ludilo i lockdowni, kad je sve krenulo nizbrdo.
Razbolio joj se otac, krenule su samoizolacije i rad od kuće, a zatim i povratak na posao. Dok se školom širila bolest, nije dobila dopuštenje da svoje obveze izvršava online, kao niti bolovanje, unatoč nalazima. Konstantni stres, mobbing, omalovažavanje, nerazumijevanje, nemar…slomili su ju.
Ne poznajem Antoniju, iako imamo isto prezime. Poznavala ju je moja prijateljica iz srednje i kolegica s fakulteta, koja se i sama godinama nosi s ogromnim stresom i usto radi u školi. Sve tri smo imale ili imamo bolesnog roditelja, generacija smo. Sve tri smo iskusile isto razočaranje, frustraciju i stres.
Samo jedne od nas više nema.
I ja jednostavno ne mogu šutjeti o ovome i dopustiti da ova djevojka postane statistika. Ne dopušta mi srce ni savjest.
Antonija je ostavila pismo sa svojom pričom. Zadnji dio me potrgao na najsitnije čestice:
“Dovedena sam doslovno do ruba života. Sinoć sam si umalo oduzela život, ali još uvijek imam nadu da me moja lijepa, sveta zemlja Hrvatska neće iznevjeriti. Borac sam i boli me što na svakom koraku nailazim na prepreke kad god pokušavam ostvariti bilo kakvo ljudsko i građansko pravo koje mi kao državljanki ove zemlje ne bi smjelo biti uskraćeno. Svakodnevno sam žrtva tuđe nesposobnosti, lijenosti i podlosti, i neefikasnog sustava koji nagrađuje samo podobne. Dosta mi je toga. Nemam se više kome obratiti za pomoć, sve institucije ove zemlje su me iznevjerile. Moje ljudsko dostojanstvo se svakodnevno gazi i tretirana sam gore od životinje.”
U našim školama rade stotine Antonija, idealista koji se tuku s vjetrenjačama i probijaju kroz mulj našeg trulog društva. Ne smijemo dopustiti da ostanu samo uspomene. I nećemo.
Počivaj u miru, Antonija. I oprosti im što nisu htjeli bolje, što ih nije bilo briga. Što nisu vidjeli koga imaju pred sobom.
A mi ćemo se pobrinuti da te NIKAD ne zaborave.-piše M. Šakić.
HOP