Tko je, kad, gdje, kako i zašto vidio i čuo da bilo koja mafija na svijetu ubija svoga najboljeg poslodavca?
Bezbrojni i bezbojni srpski mediji, što su pod neposrednom kontrolom diktatora Aleksandra Vučića odmah su razvili njima omiljenu teoriju zavjere i pokušaja državnog udara i to netom nakon uhićenja mafijaškog klana Veljka Belivuka. Prljavu maštu i pokvarene strasti o tobožnjoj uroti protiv vrha vlasti u Srbiji prvi je izmislio Vučićev glasnogovornik Aleksandar Vulin. On je danas na izvanrednoj tiskovnoj konferenciji u svome stilu lansirao tlapnju kako “predmnijeva da je snajper pronađen u bunkeru stadiona Partizana bio namijenjen radi ubojstva predsjednika države Aleksandra Vučića!?” Jer, sam Vulin, tako samozatajan u mislima, a pohlepan, obijestan i ohol na djelu, u nastupu lažne skromnosti poručio je javno kako bio i on sam kao ministar unutarnjih poslova mogao biti meta napada, ali budući je samo ministar, veli kako bi Srbija brzo lako našla za najviše pet do šest dana zamjenu za njega. No, Vulinov je uzor Vučić za njega neponovljiv, nezamjenljiv i nenadmašan. U svemu čega se lati, Vučić to u Vulinovoj mašti odmah i pozlati. Samo za poremećenoga Vulina jedan opskurni lik Vučić je zbilja nedostižan pojam. Može li tko i zamisliti kakav bi fras doživio Vulin ako kojim čudom u budućnosti uspije biološki nadživjeti svoga idola pećine Vučića? Stari hit glazbenog benda “”Idoli” iz osamdesetih ima i refren glasoviite pjesme Srđana Šapera i Vlade Divljana: “Nikad ne vjeruj u idole!” Propali roker u pokušaju i još gori politčar u ostvarenju Aleksandar Vulin nikad nije razumio poruku i značenje toga prepjeva pjesme “Idola”, jer da jeste ne bi danas lupao kao otvoren prozor.
Sve režimske tiskovine u Srbiji utrkuju se u izmišljanju što slikovitijeg i duhovitijeg scenarija o fizičkom smaknuću Vučića s vlasti, a u režiji mafijaškog klana Veljka Belivuka, koji je do prije dva dana bio glavni oslonac vlasti u obračunu s pristašama oporbe. U mrtvoj utrci teoretičara zavjere najdalje je otišao portal Republika.rs, zapravo internetsko glasilo “Srpskog telegrafa,” jednog od dnevnih biletna Vučićeve Srpske navodno “napredne”, a u biti nazadne, stranke. Oni tvrde iz neimenovanih, a u prijevodu, onda i izmišljenih izvora, kako je zloglasna i opaka banda Veljka Belivuka skovala zavjerenički plan fizičke likvidacije najprije Andreja Vučića, mlađeg brata srpskoga vrhovnika Aleksandra Vučića, da bi se, ipak, predomislili i riješili likvidirati Aleksandra Vučića!? Jako je zanimljivo kako razvijaju dramski zaplet radnje sve do sretnog svršetka radnje, kad Vučićima spas stiže u zadnji čas kao u američkim western špageti filmovima s Divljeg Zapada, kada šerif nedužne žrtve u posljednjem trenutku iščupa iz obruča razularene razbojničke bande.
Da nije smiješno, bilo bi žalosno. Što vele srpski mediji zašto su, eto, Belivukovi kriminalci odustali od plana ubojstva Vučićeva brata Andreja i onda se ustrijemili na njegovoga starijeg brata Aleksandra? Zamislite slikovito objašnjenje: “Shvatili su da to nije strategija koja im može osigurati obustavu istrage i spas od zatvora, te bi njegovim ubojstvom izazvali još jači odgovor države i sigurnosnog aparata i razbijanje njihove mafijaške grupa. Onda su prešli na plan B riješili ubiti Aleksandra Vučića…” Jer, prema tom dječijem scenariju mafiozi bi “obezglavili državu, izazvali paniku i u tom međuprostoru, najvjerojatnije zajedno s pojedinim ljudima u državi i u policiji osigurali si mir od ostraga i nastavili se baviti najtežim kriminalom kao i do sada.”
Ovako smijehotresno zvuči ta medijska srpska priča o izmišljenoj zavjeri protiv Vučića, na kojega su njegovi najpovjerljiviji suradnici i njemu osobno najvjerniji kriminalci htjeli, navodno, nasrnuti snajperskim oružjem sakrivenim na stadionu Partizana i ubiti ga u ime i za račun nevidljivih, neimenovanih duhova i baciti Srbiju i duboki očaj, pa je još obezglaviti pogubljenjem, inače, razumom i pameću bezglavoga Vučića. Taj nije u stanju zavesti ni red u vlastitoj glavi, a gdje će uspjeti napraviti red i normalan poredak u državi. Veljko Belivuk na saslušanju se branio šutnjom, a tako okorjeli kriminalac najtežega ranga i sam je svjestan da nema toga čovjeka na ovome svijetu pored živog Vučića što bi mu mogao podariti takav mafijaški ugođaj kakav mu osigurava njegov glavni poslodavac Aleksandar Vučić. Sve do uhićenja Belivuk je bio glavna spona povezivanja srpskog i crnogorskog tržišta narkotika, praktički ovlašteni i Vučićev i Đukanovićev generalni zastupnik za distribuciju narkotika u Srbiji, od čega ta neustrojena i iznutra razorena i sustavno pocijepana država najviše i profitira.
Ako je Belivuk prosudio da se financijski dovoljno osigurao iznudama, otmicama, ucjenama i nekažnjenim, dapače, od strane države Srbije nagrađenim zločinima ubojstava ljudi, onda se, izvjesno i otrgao Vučićevoj kontroli. Država što ga je stvorila i izmislila to ne prašta i ne zaboravlja i zato su ga pustili niz vodu. On će,dakako, biti zasluženo i opravdano osuđen na višegodišnju robiju, a kriminogena država Srbija lako će za njega i slične probisvijete i ološ naći dostojnu zamjenu za najprljavije i najgadnije poslove, što ih je obavljao Veljko Belivuk sa svojom mafijaškom grupom. Već se u javnosti barata imenima nekih mafijaških gangova iz Šapca i Valjeva, što bi mogli uskočiti na ono mjesto što ga je do prije neki dan tako suvereno držala mafija pod paskom Veljka Belivuka ili poznatijeg u Srbiji pod nadimkom Velja Nevolja. Sigurno je samo da nema osnova za bilo kakav zavjerenički pothvat Belivuka protiv Vučića, jer postoji krunski dokaz presretnutih telefonskih razgovora koje je snimala BIA, a mediji u Srbiji to objelodanili. U tim razgovorima razgovjetno se čuju kontakti, pregovori i dogovori u trokutu Aleksandra Vučića, Veljka Belivuka i Dijane Hrkalović. I zato je od svih srpskih analitičara jedini za pravo imao Ljubodrag Stojadinović, umirovljeni časnik, sada novinar i kolumnist oporbenog portala Direktno.rs. On je sve to krasno opisao unutarnjim i familijarnim sukobom članova obiteljskog mafijaškog kartela.
Naravno, da bi šarada bila upotpunjena, srpsko je sudstvo obznanilo kako u cijeloj ovoj farsi već postoji i mogući zaštićeni svjedok iz redova Belivukove mafije. To je Milovan Tadić, zvani Miksi, čovjek koji je prije pet godina kao tjelesni čuvar jednog beogradskog noćnog splava, na smrt prebio izvjesnog gosta lokala Slobodana Vukića. Taj je momak zadobio smrtnonosne ozljede napukle slezine i jetre i u Urhentnom centu mu nije bilo liječničkog spasa.
Tadić unatoč ubojstvu s predumišljejem strahovtim udarcem nogom u stomak drgugoga čovjeka nije robijao, jer je tad kao i cijela Belivukova banda bio u službi Vučićeva režima. Sad su se okolnosti promijenile i on svjedočenjem protiv Belivuka kao kolovođe mafijaškog klana, želi što skuplje prodati vlastitu kožu i dobiti manju zatvorsku kaznu za ubojstvo iz predumišljaja, a on se nada da bi se sudski moglo dokazati kao ubojstvo iz nehata. Kako god, on i sve ostale ubojice iz tog mafijaškog klana poput Veljka Belivuka, Marka Miljkovića, Borisa Karapandžića, Aleksandra Aleksića i mnogih drugih vrlo vjerojatno su zapečatili svoje mafijaške sudbine i slijede ih višegodišnje, ovisno o stupnju zločina, možda i višedesetljetne zatvorske kazne za bezbrojna kaznena djela. Danomice se po Beogradu otkrivaju skriveni Belivukovi mafijaški “štekovi”. Tamo je imao lagere i oružja, novaca, ali i pronađene tragove ljudske krvi. I izvan Beograda spirala mafijaškog nasilja ima svoja uporišta.
U Pančevu, banatskom gradu udaljenom samo 25 kilmetara od Beograda, policija je uhitila Miloša Đukanovića, predsjednika nogometnog kluba Dinamo Pančevo i najbližeg suradnika mafijaškog klana Veljka Belivuka. Posebna je zanimljivost što je narečeni kriminalac uhićen dok je u restoranu bio u prijateljskom razgovoru u društvu dvoje srpskih državnih tužitelja Tome Zorića i Milice Ljubičić. Kao što se i očekivalo, oni su odmah zanijekali da imaju bilo što s uhićenim mafiozom, te da, navodno, nisu imali pojma o životopisu čovjeka, kojem je policija na licu mjesta stavila lisice na ruke. U Srbiji je još od lani poznato da je Vučićev stariji sin Danilo Vučić kao momak kojega itekako privlači nogomet sa svojim ljudima iz SNS-a uveo ljude njegovoga oca Aleksandra Vučića u upravu pančevačkog Dinama, kojemu su upućeni zato s razlogom proricali blistavu nogometnu budućnost u najkraćem mogućem roku iz trećeg u drugi, a onda i u najviši i elitni rang nogometnog natjecanja. Svakako, uhićeni kriminalac Veljko Belivuk alijas Velja Nevolja, preko svog čovjeka, predsjednika pančevačkog Dinama Miloša Đukanovića, također je bio jako blizak i interesno povezan s upravom nogometnog kluba Dinamo Pančevo.
Naposljetku, rasplet ovoga slučaja bjelodane sprege mafijaške vlasti i podzemlja u Srbiji samo još jednom potvrđuje davno poznato i nepisano pravilo kako u maloj bari s mnogo krokodila nema mnogo mjesta i u isto vrijeme i za političku mafiju, kao i za onu iz podzemlja kao njihov instrument okrutnog vladanja nad građanima kao podanicima i poslušnicima sustava, a ne kako bi trebalo biti zakonski ravnopravnim članovima društva.
Još je fašistički lider Benito Mussolini sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća dobio od ozgloglašenoga vođe čikaške mafije Al Caponea galantnu ponudu uključenja sicilijanske mafije grada Chicaga u Mussolinijev sustav upravljanja fašističkim ustrojenim državnim poretkom u Italiji. Nakon kraćeg premišljanja i konzultacija s grofom Chianom i ostalim savjetnicima, Mussolini je odbio ponudu Al Caponea, Lucky Luciana Vita Genovesea i ostalih gangstera, što su u Italiju stiglli preko Atlantika, tražeći u domovini vlastitih predaka dio vlasti njegovim veličanstvom novcem i jamstvom Mussoliniju do kraja vjerne tjelesne garde u očuvanju fašizma u Italiji. No, talijanski duce imao je nos osjetiti moguću konkurenciju u njima, te ih je usrdno odbio. Lako je mogao pretpostaviti da bi sljedeći korak Al Caponea bio primjerice zahtjev za upravljanjem ministarstvom policije, onda i vojske, zatim inozemnih poslova… Na kraju bi sam Mussolini postao višak Al Caponeu, a ne Al Capone Mussoliniju. Očito je kako srpski fašistički diktator Aleksandar Vučić nije strahovladu u Srbiji uspostavio slijedeći primjer i iskustvo fašista Benita Mussolinija. Jer, da jeste znao za njegov poučan primjer, ne bi mu se doogdila kapitalna pogreška u njegovom mafijaškom sustavu upravljanja državom, a ona se zove Veljko Belivuk i njegova zloglasna razbojnička banda. Za razliku od Mussolinija koji nije htio dijeliti vlast s Al Caponeom, Vučić je sve vrijeme, kao gospodar srpske političke mafije, dijelio vlast s Veljkom Belivukom, kao gazdom srpskoga podzemlja. I onda je sukob dva unakrsna i suprotstavljena mafijaška interesa Vučića i Belivuka postao neminovan i neizbježan.
Došli su do trenutka kad je samo jedan od njih mogao ostati na vrhu u borbi prijestolja. U ovom slučaju to je bio Vučić, kojem je nedostatak inteligencije, karaktera i morala u procjeni mentalnog sklopa njegovog dojučerašnjeg suradnika Veljka Belivuka umalo stajala i gubitka vlasti, a možda i još težeg, vlastitog, onog fatalno životnog i nepovratnog gubitka u usporedbi s izgubljenim vladarskim tronom.
Dragan Ilić
HOP
