“Teroristički napad na Markovom trgu i Tri majmuna su povezani”-ova glupa izjava Plenkovića je i vrlo opasna izjava.
Dobro da još nije povezao i ubojstvo Kennedya. Mediji ove gluposti prenose i na taj način učestvuju u jednoj šizofrenoj situaciji. Uspoređuju se ponašanje privatnika, ugostitelja koji u svoj kafić ne želi primiti hadezeovce i puškaranje starijeg adolesceta po zgradi u kojoj je predsjednik vlade. Teroristićki čin nema veze sa tim slučajem, a još manje ponašanje ugostitelja prema hadezeovcima koji su u biti uništili državu.
Za one koji krše mjere samoizolacije ima jasnu poruku i Markotićka:
– Možda sam bila preblaga kad sam rekla da je to kao da pucate iz pištolja, sad ću biti oštrija, to je kao da u trgovačkom centru pucate iz puške, to je terorizam. U ovom slučaju bioterorizam, kaže Markotić.
Iz ove dvije opasne manipulacije vidi se isti obrazac zastrašivanja i širenje panike. Kako se tako nešto pokriva? Dobivanjem nagrade za osobu godine?
-Ugledna njemačko-židovska filozofkinja Hannah Arendt u jednom svom djelu je zapisala kako totalitarizam nije moguć ako informacijsko-komunikacijski sustav integralno nije u rukama jedne te iste moći. Suvremene tendencije okrupnjavanja i centralizacije medija, koje za posljedicu imaju činjenicu da gotovo čitavu svjetsku medijsku strukturu praktički kontrolira nekoliko ljudi, daju nam povoda za razmišljanje koja je prava uloga suvremenih medija.
Jesu li tzv. mainstream mediji u službi istinitog i objektivnog informiranja građana, ili su poluge u rukama skrivenih moćnika koji putem njih ostvaruju svoje političke, ekonomske i druge ezoterične interese i ciljeve? Kako je moguće da je unatoč formalno proglašenoj slobodi mišljenja i izražavanja misli danas gotovo nemoguće javno, dakle putem medija, izraziti određene ideje, stavove i mišljenja? Zašto je u medijima sve manje kvalitetnog sadržaja, a sve više trivijalnosti, nakaradnosti, izopačenosti i sadržaja koji podilaze najnižim ljudskim porivima? Jesu li takve pojave slučajne ili su rezultat smišljenje politike?
U takozvanim “demokratskim” sutavima nije nužno kontrolirati samo ono što ljudi rade, već i ono što misle. Razlog tomu je taj da misli mogu dovesti do djela, pa ih je stoga potrebno uništiti u samome izvoru. Nužno je pritom uspostaviti okvir dopustivog mišljenja, jednu granicu koja se u javnim medijima podrazumijeva, i preko koje nije dopušteno ići. Tako je, primjerice, u hrvatskim medijima unatoč činjenici što je ulazak Hrvatske u EU podržavao tek manji dio građana, bilo gotovo nemoguće čuti mišljenje protiv hrvatskog ulaska u tu totalitarno-bankarsku organizaciju. Polemike su se vodile tek između onih koji su zagovarali žurni ulazak Hrvatske u EU i onih koji su se zalagali za nešto polaganiji ulazak. Kazati da ste protiv ulaska u EU predstavlja prelazak granice dopustivog odnosno pomišljivog mišljenja. Ako bi se netko u medijima izrazio protiv ulaska u EU, automatski bi od strane misaone policije bio ekskomuniciran i više ne bi tako skoro vidio televizijski ili radijski mikrofon. Zaključak, propaganda je demokraciji isto što i nasilje totalitarizmu.
Glavni, međutim, utjecaj na ljude ne dolazi od strane televizijskih vijesti, nego kroz mehanizme za odvraćanje pozornosti. Oni uključuju različite programe, od sporta i humorističnih serija pa do otmjenih slika života kakav bi “trebao biti”. Sve što ima za svoj učinak izoliranje ljudi. Sve što ih drži udaljene jedne od drugih i fokusirane na televiziju napravit će od njih pasivne promatrače. Velika većina populacije u demokraciji je putem “mehanizama za odvraćanje pozornosti izolirana odnosno udaljena od svojih bližnjih i fokusirana na televiziju. Posljedica toga je razmrvljenost društva na bezlične atomizirane pojedince bez prepoznatljiva identiteta. Koliko, primjerice, danas mladež odgajaju njihovi roditelji, a koliko sapunice i kojekakve humoristične serije koje se od jutra do sutra vrte na svim domaćim programima? Prihvaćaju li mladi kao cool, in i trendy ono što kažu njihovi roditelji ili ono što je rekla tamo neka “zvijezda” ili slična “moralna” vertikala? Drugu skupinu medija, pored onih za odvraćanje pozornosti, čine tzv. elitni mediji, usmjereni prema tzv. političkom sloju: obrazovanim bogatašima, pismenom dijelu populacije, kulturnim, političkim i ekonomskim upraviteljima. Ti mediji, imaju malo kompliciraniji zadatak. Moraju ulijevati pravilnije stavove koji služe kao mehanizam indoktrinacije koji je u interesu moći.
U “demokraciji”, za razliku od velike većine populacije, koja je u idealnim okolnostima izolirana i nemoćna, oni koji participiraju u vlasti, dakle oni koje se označava kao politički sloj, putem mehanizama indoktrinacije ustrojeni su tako da izvršavaju zadatke koji su u interesu moći. I upravo su mehanizmi za odvraćanje pozornosti ono što suvremenu liberalnu demokraciju razlikuje od totalitarnih sustava koji su se temeljili na mehanizmima represije. I u današnjoj liberalnoj demokraciji moćne interesne skupine nadziru obično pučanstvo, samo, dakako, ne više putem batina i gulaga kao nekada, nego putem katodne cijevi, društva zabave i diktature blagostanja. Tragovi krvi naravno nisu pritom vidljivi, i to je glavni razlog zašto današnji sustav ovako savršeno funkcionira.
Osnovu današnjeg sustava medijske propagande davne je 1925. formulirao američki stručnjak za javne odnose Edward Bernays u svojoj knjizi pod nazivom “Propaganda” kad je zapisao da je moguće ustrojavati ljudske umove na način na koji vojska ustrojava jedinice. Današnja posvemašnja unifikacije ideja, razmišljanja i stavova, koja propagiranjem neoliberalnog casino turbokapitalizma na globalnoj razini stvara homo debilusa, čovjeka putem religije potrošaštva svedenog na zadovoljavanje svojih isključivo materijalnih potreba, pokazuje nam da je Bernays apsulutno bio u pravu.-piše R. Brzić.
HOP
