Hrvati i dalje nasjedaju na srbijanske povijesne podvale i laži, posebice potomci orjunaša i komunističkih jugoslavena, mada su Srbijanci narod bez srednjovjekovne povijesti i baštine, a nikada u antici ili predantici se njihov etnik ne spominje.
Spominju se u srednjem vijeku samo lužički Sorbi, ali kakve sveze oni imaju sa današnjim Serbima?
Njihovo ime se pojavljuju na povijesnoj sceni početkom 19. stoljeća kad dobivaju prvu srbsku kneževinu 1874. godine na prostoru Beogradskog pašaluka nakon poraza Osmanlija, dakle, na prostoru gdje nikada nisu živjeli mitologijski Srbi jer oni su navodno živjeli na prostoru današnjeg Kosova i Sandžka.
Današnji Srbijanci su posrbljeni Hrvati, Mađari, Rumunji, Bugari i Grci, te Cigani koji su tamo došli sa Osmanlijama.
Danas oni žele dio teritorija Hrvatske, cijelu BiH, te Crnu Goru, a svi ovi prostori su povijesno bili teritorij hrvatskog naroda i hrvatske kulture sve do rijeke Morave, a to je ostatak ostatka izgubljene haravačke civilizacije.
Haravača je također ime jezika koji se danas naziva sanskrit. Hrvati su bili misionari, a uz pomoć etimologije i onomastike, to se lako može dokazati.
Izvorna haravača nije imala bogati vokabular, ali je imala svoje pismo koje su sačuvali neki Hindi. Kako se spoznaja širila, povećavao se i vokabular pa slogovno pismo zamjenjuje suglasničko pismo.
Preko suglasničkog pisma se mijenjala etimologija i semantika.
Jezik Sorba je bio sličan poljskom i češkom, a najmanje današnjem srbijanskom. Oni nikad nisu bili pravoslavci. Njihov junak i uzor je bio Krabat, što je isto kao naziv Karpat.
Krabat znači Hrvat što znači i oronim Karpat. Hrvate isto označuje i oronim Alpe, a označuje Hrvate poznate kao Kelti ili Helveti jer ALEPH se zvalo početno slovo feničkog pisma i stalo je za naziv Harvač .
Zbog ovih naziva oronima morali bi se upitati što je izvorno značio naziv Haravača, odnosno, riječ hara?
O tome sam pisao ranije i nije nužno to ponavljati, ali Hrvati ni danas ne znaju da je to bio naziv za dvojnu religiju haravaču.
Na balkanskim prostorima etnik Srb se prvi put, prema srbijanskoj mitologiji, spominje u Raškoj jer je sebe tako navodno nazvao despot Dušan Silni u 14. stoljeću. On je iskoristio slabosti Bugara dok su Carigrad okruživale Osmanlije i tako osvojio veliki teritorij. Carigrad je pao 1453. godine, a Dušanov ”imperij” je pao pod osmanlijsku vlast 1371. godine. Toliko o izmišljenom srbijanskom junaštvu. Srbi su se nakon njega pokazali kao velike svirepe kukavice. Slično se dogodilo i u Oluji. Međutim, prvi put u povijesti taj etnik je spomenuo bizantski car Porfirogonet.
Tako su Rašani ili raški Hrvati postali Srbi, jer su se priklonili Bizantu, mada su vladari Raške u početku u svojim imenima imali naziv Uroš, koji je označavao njihovo porijeklo, što znači da nisu pripadali vladarskoj nego pučkoj kasti.
Naziv Uroš se izvorno pisao Čavarah ili Čavarac, odakle ruska riječ tovariš, što dokazuje da nisu pripadali vladarskoj nego pučkoj kasti. Kada se Raška priklonila Bizantu, pučanstvo je bilo katoličko.
Uostalom, kakve etimologijske sveze ima etnik Srb sa etnikom Raš? Na bizantskom pismu naziv Serve se jedino mogao pisati Serbe ili samo Sere jer to pismo nije imalo slovo za glas V. Pod uticajem Bizanta, Hrvati su često glas V pisali slovom B. Pitanje je, dakle, tko su Srbi i od kojih naroda su nastali? Na ovo pitanje moraju odgovoriti lingvisti, posebice oni koji se bave antičkim pismima, etimologijom i onomastikom jer pisma su uzrok zašto danas imamo toliko različitih jezika.
Gramatika i pravopis su odigrali svoju ulogu dosta kasnije. Tajna se, dakle, skriva u antroponimima, toponimima, hidronimima i oronimima.
Postojala je hrvatska velika župa Rača ili Raška, koja se izvorno zvala Arača, što je značilo Harvača, ali Raška je sve do pojave Sefana Prvovjenčanog, brata srbijanskog sv. Save, bila dio Crvene Hrvatske koja je bila katolička.
Stefana Prvovjenčanoga je okrunio rimski Papa. Od naziva Arača nastaje prezime Aras, a od naziva Rača i Raška nastaju prezimena Rač, Rac, Rak, Raš, Rat, Rad, Račić, Rakić, Rašić, Radić i druga te novija prezimena sa sufiksima OVIĆ i EVIĆ.
U Raškoj su kršćanstvo nametnuli Franci, a to nam pokazuje naziv Raška. Hrvati su je zvali Rača. Isto tako je poznato da su hrvatsko i bugarsko carstvo graničili na rijeci Moravi sve do 924. godine kad je granica pomaknuta na Drinu na zahtjev Rima, što znači da se već tada nazirao kršćanski raskol.
Danas Srbe definira pravoslavlje jer hrvatski povjesničari ne znaju ili ne žele znati da je Hrvatima na prostoru Krajine ili povijesne carevine Dalmacije, dakle Hrvatske, kršćanstvo nametnuo Bizant sve dok Rim nije uz pomoć Franaka vratio taj teritorij pod svoju jurisdikciju.
Hrvati se polako priklanjaju Rimu, a na tome su radili knez Trpimir i knez Branimir, sin Domagoja, koji je potvrđen od Pape 7. lipnja, 879. godine za hrvatskog kneza, što znači da je Papa priznao hrvatsku državu. Međutim, povjesničari tvrde da su Trpimir bio naklonjen Bizantu. Nikakvo čudo za Trpimira jer Hrvati iz carevine Dalmacije su primili kršćanstvo preko Bizanta.
Zbog toga se u Dalmaciji nakon Franaka sačuvao i grčki obred, a to nam najbolje pokazuju toponim Islam Latinski i Islam Grčki. Nije, dakle, korišten ni hrvatski ni srbski jezik. I jedni i drugi su bili Hrvati, a katolici su bizantince zvali RIŠČANI jer u grčkoj liturgiji nije bilo slova za glas H. Islam nije dobio ime po islamskoj vjeri već je tada riječ islam ili ”vis lama” značila ”selski učitelj”. Dakle, oba rituala su bila prisutna u liturgiji. Jednim i drugim su se koristili Hrvati jer Srbi tada nisu postojali.
No, da bi bolje razumjeli nestanak hrvatske civilizacije u Europi, kršćani su podijeli Hrvate na Clavene i Cervene. Zbog neprihvaćanja kršćanstva, neke Hrvate Franci su nazvali Beli Hrvati. Naziv Bel stoji za Abela, što znači da su ih Franci nazvali Židima. U prvom imenu semitski slovo L je zamijenilo izvorni glas R. To su najprije učinili Grci koji su sebe nazvali Heleni jer su kao Semiti naselili haravački prostor i nametnuli pučanstvu semitsko pismo. Tako je ELA zamijenio ERU. Međutim, u imenima grčkih pjesnika i filozofa je sačuvan glas R, kao i u mnogim toponimima. Tada je Herodot Hrvate zvao Kelti, a Latini su ih kasnije nazvali Celti.
Preko grčkog pisma su Harvači postali Harvati ili Arvati, a često i Arati ili Rati. Harvači se u Europi još pojavljuju pod imenima Karpati i Karbati. Nametanjem kršćanstva Hrvači postaju Claveni i Cerveni jer latinsko pismo nije imalo slovo za glas Č. Naziv Claven kršćanski Rim mijenja u Slaven, a naziv Cerven u Serven. Tako su Hrvati nametanjem kršćanstvo na sjeveru postali Slavi, a na prostoru Dioklecijanove Dalmatie postali Servi. Bizant ih naziva Serbi jer bizantsko pismo nije imalo slovo za glas V. Tako su svi sjeverni Harvači postali Slaveni, a južni Servi, što mnogi izjednačuju sa slugama ili robovima, a to je pogrešno. Serve je bio etnik koji je nastao od tadašnjeg naziva za Hrvate Cerve.
Rim je današnje Germane zvao Cermani, a oni su se izvorno zvali Hermani. Ovdje vidimo da su Latini glasove C i Č pretvarali u glas G. Oni su najvjerojatnije još bili poznati kao Sarmani, a to ih povezuje sa etnikom Sarmati ili Sarmi. Tolika je bila moć pisama, a hrvatske jezičare pisma i način pisanja riječi ne zanima.
Jedino preko pisama možemo otkriti izvor svih prijašnjih civilizacija jer imperiji su uključivali različite kulture i krivotvorili povijest zbog svojih interesa. Tako se ponašaju današnji Srbijanci jer njihova povijest i baština je mitologija i laž.
Nakon tolikih gnusnih partizansko četničkih zločina nad Hrvatima pod palicom Tita i komunista, nije li došao trenutak da se hrvatskom antičkom poviješću počnu baviti i jezičari? Nije li došao trenutak da komunističke dogmatičare kao povjesničare uklonimo iz škola i fakulteta? Ne dozvolimo im da i dalje lažu nakon tolikih gnusnih zločina nad Hrvatima.
Srećko Radović
